Prvu izvedbu nove predstave „Kao na nebu“ švedskog filmskog redatelja Kaya Pollaka (1938.) u režiji Renea Medvešeka (1963.) mogli su posjetitelji Dramskog kazališta Gavella u Zagrebu vidjeti 24.ožujka 2016., na Dan žalosti u spomen žrtvama terorističkog napada u belgijskom glavnom gradu, dok je svečana premijera bila dan kasnije, na Veliki petak, najtužniji dan u kršćanskom vjerovanju.
Posegnuvši za scenarijem Pollakovog filmskog hita (2004.), dramaturg Dubravko Mihanović je, zajedno s redateljem Medvešekom, prilagodio tekst kazališnom prikazivanju o čemu piše: “Prenoseći filmski scenarij u kazališni kontekst, adaptirajući ga za pozornicu, nastojali smo potencirati ono što je zajedničko probama zbora koji priprema nastup i probama glumaca koji rade predstavu, pretapajući formu i sadržaj, teatar i film, stvarno i izmaštano. Ono što je različito u odnosu na scenarij uglavnom je posljedica nužnog sažimanja filmske dramaturgije, kako u prostornom određenju, tako i u vremenskoj razvedenosti. Totali istiskuju krupne planove, događajnost se sublimira.“
Priča o poznatom dirigentu Danielu Dareusu (Ozren Grbarić) počinje njegovim pretjeranim, živčanim izljevom nezadovoljstva prema orkestru (što je dakako publika u gledalištu), jer on traži perfekciju i virtuoznost, ne pokušavajući vidjeti i razumjeti ljude ispred sebe. Srčani udar prekida njegov suludi radni tempo i on seli u „selendru“(zapravo svoje rodno mjesto), nastanivši se u staroj školi. Budući da je „glazba njegov život“, pristaje poslušati amaterski crkveni zbor i preuzima njihovo vođenje. No, prije samih pjevačkih proba, tjera zboriste da nađu vlastiti glas, da ga poslušaju i prihvate, budući da „sva glazba dolazi iznutra“. Zaboravljajući da se radi o ljudima koji se okupljaju jer vole pjevati i jer ih to zabavlja, Doreus bjesni na njihova kašnjenja, njihove mobitele, njihove stanke za kavu... Vremenom ih počinje prihvaćati i uvažavati kao pojedince, shvaćajući da, uz njemu važne „koncentraciju i posvećenost“, postoji i ona lepršava društvena poveznica:“Ali, treba i kava“.
"Kao na nebu", red. Kay Pollack
Iako je u središtu zbivanja crkveni zbor i najrazličitiji članovi koji ga čine, od moralistice Siv (Ana Kvrgić), zaigrane mlade Lene (Martina Čvek), poslovnog Arnea (Sven Šestak), zlostavljane Gabrielle (Dijana Vidušin), plašljivih Erika i Florence (Nenad Cvetko i Antonija Stanišić Šperanda), šikaniranih "drugačijih" debelog Holmfrida (Siniša Ružić) i mentalno hendikepiranog Torea (Igor Kovač) do buntovne pastorove supruge Inger (Slavica Knežević), radi se o socijalnom propitivanju njihovih međusobnih odnosa, ali i njihovog osobnog dostojanstva.
Do kada će Gabriella trpjeti batine svojeg nasilnog muža alkoholičara (Hrvoje Klobučar)? Do trenutka kada će postati svjesna sebe (u čemu joj pomaže samostalni nastup na koncertu ),kada će smoći snage reći „ne“ i kada će osjetiti da su joj članovi zbora spremni pomoći. Tako i Inger uspijeva napustiti autokratskog muža pastora (Darko Milas), koji u svojoj ljubomori i tobožnjoj brizi za moral, „otpušta“ zborovođu Dareusa. Ali zboristi su već „zaraženi“ glazbom, slobodom i prepoznavanjem vlastitih posebnosti! A još kada stiže poziv iz Salzburga na natjecanje... ništa ih ne može omesti niti zaustaviti. Postojećem zboru pridružuju se novi članovi (Nikola Baće, članovi zbora skandinavista „Lucia“, članovi mješovitog zbora „Capella Odak“ i članovi Komornog zbora Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu) i oni na natjecanju nastupaju u potpunom mraku, jer „treba slušati – svoj i tuđi glas“.
Redatelj Rene Medvešek s puno pozornosti i ljubavi vodi glumački ansambl, dajući svakom glumcu dovoljno prostora da razvije karakter lika (tipa), a da se ne otme cjelini. Čak se i Grabarić, mada glavni pokretač zbivanja, niti u jednom trenutku (osim početnog divljanja, ali to je u funkciji lika) ne nameće, budući da je središnja ideja zajedništvo. Suparništvo unutar zbora nestaje, a ostaje samo ono vanjsko u nadmetanju između ugroženih pastora (Milas) i Connya (Klobučar) nasuprot dirigentu Dareusu (Grabarić).
Budući da su samopoštovanje i uzajamno poštivanje prave teme ove predstave, valja istaknuti sjajnu suzdržanost scenografkinje Tanje Lacko, koja je klavirom s lijeve strane i naslonjačem s desne strane pozornice, dočarala prostor dvorane za pokuse zbora, odnosno pastorov dom. Također poigravanje stolicama, kao „važnim“ zborskim rekvizitom (ne znaju što bi s njima pa ih naizmjence donose i odnose), pokazuje postupne promjene odnosa među pjevačima. Jednostavni kostimi Hane Letica jasno dočaravaju priprostu sredinu u kojoj se sve zbiva.
Malo sam sumnjičava prema pretjerano sretanom kraju, ali napokon, zašto se dobrim ljudima ne bi ponekad događale dobre stvari? Bio je užitak gledati i slušati glumački ansambl Dramskog kazališta „Gavella“ ugođen mudrim vodstvom Renea Medvešeka i voditeljima zbora pa sam se pri kraju osjetila „kao na nebu“. Patetično? Pa što onda?
Gavella: "Kao na nebu"