HNK OSIJEK: "MOĆ ZEMLJE"
„Otrovala me vražja cura!“
Propust predstave HNK-a Osijek, "Moć zemlje", autora Janka Matka u režiji Želimira Mesarića je činjenica da nisu jasnije i jače naglašeni ljubavni (pa i erotski) pokretači zbivanja
Objavljeno: 3.14.2016 2:30:19 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"moć zemlje" / hnk-osijek.hr

Nemalo sam se iznenadila kada sam čula da će Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku uprizoriti roman Janka Matka (1898.-1979.) „Moć zemlje“ (1944.) u režiji Želimira Mesarića (1944). Iako se radi o izuzetno popularnom autoru dvadesetak romana, čije se knjige lako pronalaze u knjižarama i knjižnicama zbog učestalih objavljivanja, formalna književna kritika uvijek ga je pomalo pogrdno nazivala „pučkim piscem“. Priče koje  su mu obično inspirirali istiniti događaji obilovale su zapletima, silovitim osjećajima i jasnom porukom, no  književna teorija smatrala ga je populističkim i staromodnim.

Zbog znatiželje,  uvijek sam željela ući u njegovu urarsku radnju u Ilici, no zbog „visokih kriterija“ nikada ga nisam čitala (čak ni zbog znatiželje). I onda, najavom osječke premijere (27.studenog 2015.) i odlaskom na izvedbu (29.veljače 2016.) posegnula sam za romanom i doslovce ga progutala – dinamika zbivanja, oblikovanje likova i nesumnjivi zanos pri pisanju, potisnuli su naivne dijaloge i nevjerojatne preokrete (mada se radi, prema tvrdnjama, o istinitoj ljubavi između vlastelinke i seljaka).

Kako u samom HNK-u nisam uspjela saznati razloge revitalizacije ovog hrvatskog književnika, navodim riječi redatelja Želimira Mesarića iz kazališne knjižice: “U vrijeme opće devastacije zemlje, osobito slavonske, Janko Matko je u drami 'Moć zemlje' ustrajan i određen borac u oslikavanju mitova i sadržaja usađenih u viziji vrednovanja i magične privlačnosti tla, njegovog veličanja kao ishodišta i sigurnog uporišta ljudskom bitku i njegovoj svijesti o vlastitom postojanju“ (Antonija Bogner Šaban). Dramska radnja je prelocirana u Slavoniju a jezik adaptiran na slavonski dijalekt /književno jezični idiom/. Nadamo se da je to početak usustavljenja Janka Matka u tijek hrvatske književnosti i na području dramatike i populariziranje i ponovno podsjećanje na određene ideje ugrađene u nacionalni korpus.“ 

Prema dostupnim informacijama, likovi govore jezikom đakovštine iz 19. stoljeća, a s tog su područja i napjevi. U Matkovu romanu mlada, lijepa i obijesna vlastelinka Vera (Matea Grabić) bezobzirno konjem gazi preko usjeva, znajući da će otac (Davor Panić) seljacima nadoknadit štetu. No, nakon što je uvrijedila seoskog momka Đuru (Ivan Ćaćić), on joj na svoj način uzvraća i među njima se rodi privlačnost („Otrovala me vražja cura“).

Ključna je scena njihovog sastanka kraj kapele, koja, na moje čuđenje, na pozornici nije  uopće prikazana. Naime, nakon toga, Vera odlučuje napustiti lagodan bogataški život, udati se za Đuru i doći živjeti u seosku zadrugu. U romanu se autor bavi socijalnim razlikama koje su u to doba praktički nepremostive, ali je njegov fokus zanimanja na uzajamnoj ljubavi i erotskoj privlačnosti dvoje mladih ljudi. To je vjerojatno potaknulo redatelja Mesarića da za taj par odabere baš one glumce koji su par i u privatnom životu, pa je tim  neobičnije što ljubavni sastanak nije prikazan na sceni.

Smrću Đure, Vera gubi interes za boravak  na selu, ali joj  Đurin otac, glavešina zadruge (Aleksandar Bogdanović) brani da odvede sina. U romanu, zbog toga, Vera ostaje u muževoj obitelji, nastavlja raditi na zemlji i veliča njezinu moć. Zbivanje u  predstavi preskače taj ključni razlog njezina neodlaska, već prati  nastavak njezina života na selu kao dio privrženosti zemlji.

Kombinacija video projekcija (Willem Miličević i Vice Rossini) i predmeta (Davor Antolić) sjajno stvara ambijente, posebice prilikom prikaza prirode i polja. Kostime je osmislila Danica Dedijer, a izbor glazbe Igor Valeri i Želimir Mesarić.

U velikoj ansambl predstavi dominiraju Aleksandar Bogdanović kao odlučni, promišljeni i sveznadarski patron seoske obitelji te izvanredni Ivan Ćaćić kao Đuro, prkosni, a opet nježni zaljubljenik. Sjajna je Radoslava Mrkšić kao stara mama Tereza s pomalo vještičjim naznakama , a vrlo je dobro i suptilno oblikovano rivalstvo između dviju snaha u zadruzi – Vere (Matea Grabić) i Mare (Antonija Pintarić). Iako nisam nabrojila cijeli glumački ansambl, treba jasno naznačiti da svatko na najbolji način doprinosi ugođaju u vlastelinskom, odnosno seljačkom domaćinstvu, jasno ocrtava suprostavljanje dviju klasa i naglašava nužnost rada na zemlji, jer ih zemlja hrani, bez obzira na njihovu pripadnost. Jedino mi je žao što nisu  jasnije i  jače naglašeni ljubavni (pa i erotski) pokretači zbivanja. Jer, da nije ljubavi...