HNK: JOSIP KOSOR, "ŽENA"
„Nema života bez kompromisa, bez malo sramote“
Predstava „Žena“, Josipa Kosora u režiji Paola Magellija, na sceni zagrebačkog HNK-a je ispunila dvije važne komponente nacionalnog kazališta - njegovanje baštine i suvremenu, gledljivu predstavu
Objavljeno: 3.11.2016 4:06:43 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Žena" / Marko Ercegović

Pročitavši, prema vlastitim riječima, dvadeset i dvije od dvadeset i devet drama Josipa Kosora (1879.- 1961.), redatelj Paolo Magelli (1947.) nesumnjivo zna zašto je na pozornicu zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta htio postaviti baš tog autora i baš drame „Žena“ i „U cafe du Dome“, ujedinivši ih pod naslovom „Žena“ (premijera 4. ožujka).

Zahvaljujući dobrom običaju nove uprave, kazališni program donosi tekstove drama (mada je naklada „Ex libris“  otisnula sve drame, do njih se u knjižnicama teško  dolazi), pa se mogu vidjeti intervencije dramaturginje Željke Udovičić Pleština u završetku prve drame (nema sretnog kraja) i izbacivanju brojnih likova koji nepotrebno doprinose kaosu (što papir lakše podnosi od pozornice), čime je složila u smislenu cjelinu   priču o Vječnoj ženi.

Ulaskom u  gledalište, oni manje iskusni se zabezeknu prodorom pozornice u „sveti red“ sjedišta, tako da su redovi cjeloviti tek od šestog reda. Iznad gledališta razapet je najlon po kojem udaraju kapi sugerirajući zvukom i vlagom  nevrijeme koje hara oko krčme u jednom dalmatinskom gradu. Budući da se u drugom dijelu zbivanje smješta u parišku kavanu, bez stanke između tih dviju priča, scenografija se vješto mijenja, tako što niz užad klizi najlonski pokrov, a iz unutrašnjosti se dovlače crvene sjedalice. Funkcionalna, praktična i mobilna scenografija  pokazuje zašto je Magelli za scenografe odabrao Numen i Ivanu Jonke.

Manje sam oduševljena kostimima Lea Kulaša, mada ima vrlo duhovitih rješenja poput slogana na košulji jednog od bohema „Make Money not Art“ ili famoznih Warholovih konzervi juha otisnutih na sakou. Sasvim me je glazbom očarao skladatelj Arturo Annecchino kao i tekstovi pjesama na izmišljenom jeziku autora Paola Magellia i njegovih asistenata Lovre KrsnikaŽad Novak.

Prvi dio predstave „Žena“ počinje istoimenom dramom u kojoj dvojica muškaraca, Petar Nebogić (fragilni Livio Badurina) i Ilija Udarić (stameni Nikša Kušelj), kockaju za visoke uloge, ujedno poravnavajući obiteljske dugove davnih uzajamnih ubojstava i krađa. Nebogić gubi svu imovinu i na kraju, uporno želeći i dalje igrati, na karte stavlja svoju lijepu ženu Limunku, za kojom Udarić odavno luduje.  Zbivanja podcrtava odličan ženski kor (Petra Svrtan, Iva Mihalić, Jelena Perčin, Ana Begić Tahiri, Dora Lipovčan i prva među jednakima, Lana Barić kao Limunka) dajući tragičnu notu i slutnju nesretnog kraja.

Limunka je ulog na kartama, ali ona je oduvijek bila roba - majka ju je udala za nevoljenog prebogatog Nebogića. Nitko ne mari za njezine želje ili sanje, isključivo žude za njezinim tijelom. I tu se odjednom javlja  Limunkina ženska pobuna: „Kad budem nakazna, šepava, cunjava... nu u meni je sveudilj usredotočeno svijetlo, božanska duša... tko će onda od vas biti mojim bratom?“. Taj vapaj, ta pobuna, taj očaj ne dolazi stvarno ni do čijih ušiju i ona kriči nesretna i neshvaćena dok oluja bijesni.

Prelaskom u parišku kavanu u drugom dijelu predstave (drama "U cafe du Dome"), odnos  između muškog i ženskog principa širi se na sukob duhovnog i materijalnog (Dama:“Materijalizam i idealizam, zbilja i sanja, krv i duša, jer jednom bez drugoga nema života“), umjetničkog i doslovnog rada, na rascjep između profinjene,  pomalo umorne  Francuske (Europe) i vitalne, kapitalističke i bezobzirne Amerike. Bezobzirne, ali nažalost bezobrazno bogate (zbivanje je smješteno u okrilje Prvog svjetskog rata, drama je  objavljena 1922.).

Amerikanac (odličan Goran Grgić u izvanredno  pogođenom kostimu kauboja) se razbacuje francima pred grupama siromašnih umjetnika i „dama“, koji ga odlučuju opljačkati, dok  on udvara otmjenoj  Dami (Lana Barić). Ugođaj kavane dobro potcrtavaju harmonikašica Petra Svrtan i pijanist Ivan Colarić, mlade perspektivne glumačke snage. Dame su glumice nabrojene u prethodnom dijelu teksta kao kor, dok su glumci u grupi umjetnika Milan Pleština, Silvio Mumelaš, Ivan Colarić, Livio Badurina i Nikša Kušelj, a kao konobari su Zijad Gračić i Ivan Vukelić. U oba dijela je isti glumački ansambl, samo što je u prvom dijelu istaknutija komorna situacija, u ovom drugom je naglašenija grupna igra. Dakle, Amerikanac otkriva krađu novca, odlučuje ih sve pobiti, no onda se Dama odlučuje žrtvovati i otići s njim u Ameriku s porukom bliskom svakom „praktičnom“ čovjeku: „Jao, jao, nema života bez kompromisa, bez malo sramote!

Odlična adaptacija, dinamična režija i razigran, ujednačen glumački ansambl urodili su predstavom „Žena“ koja je na sceni zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta ispunila dvije važne komponente nacionalnog kazališta: njegovanje baštine i suvremenu, gledljivu predstavu.