Poznajući prošlost i sadašnjost odnosa između Albanaca i Srba, prepoznajemo suštinu predstave koju odlično opisuje citat: „Đombasti put našeg ljubavnog para“. Romeo i Julija, članovi dviju zavađenih veronskih plemićkih obitelji, združuju se u inat i protiv svih društvenih pravila (baš kao što se dešavalo u Sarajevu devedesetih između zaraćenih Srba i Bošnjaka, kao vjerojatno u Prištini ili Beogradu između Srba i Albanaca). Jer, ljubav ne poznaje granice, ali ih ne poznaje niti mržnja.
„Sve ću vas pobiti“ uzvikuje Julijin otac (nenadmašni Nebojša Glogovac) i to nije samo prazna prijetnja - spreman je dići ruku i na vlastitu kćer (Jovana Gavrilović) kako bi je natjerao na poslušnost. Romeo (Tristan Halilaj) govori albanski, Julija govori srpski, pa onda naizmjence. Tako i ostali likovi bez obzira na stvarnu nacionalnu pripadnost – jer upravo se ovom koncepcijom predstave to uspješno poništava.
Uz spomenute glumce, tu su u većim ili manjim ulogama, ali stalno prisutni na sceni: Arta Selimi, Mensur Safciu, Nikola Rakočević, Miki Manojlović (Romeov otac), Goran Jevtić, Armend Baloku, Faris Berisha, Uliks Fehmiu (sin nekad vrlo popularnog glumca Bekima, u predstavi fratar Lorenzo), Edona Reshitaj (Romeova majka), Nataša Tapušković (Julijina majka) i fantastična Anita Mančić čija je uloga Julijine dadilje narasla do pravog pokretača ljubavnih zbivanja.
Scenografiju u obliku vodoravnog Andrijinog križa osmislio je Branko Hojnik i kada po uskim kanalima, nakon dvoboja, poteče krv, to govori više o mržnji do istrebljenja, nego svi Shakespeareovi stihovi. Kostimografkinja je Zora Mojsilović, a četveročlani sastav izvodi glazbu skladatelja Vladimira Pejkovića. Na kraju predstave, glumci prilaze gledateljima i prilikom upoznavanja kazuju svoja prava imena. Ovakvim projektima možda jednom prestane važiti ona, nažalost, dugovječna latinska poslovica: Homo homini lupus – Čovjek čovjeku vuk.