Na samom početku predstave tata i mama vuk tjeraju svojeg sina Gubbia od kuće, jer ne voli jesti meso. Pri tom ga podučavaju da "žrtva ne smije biti veća od predatora", što njemu ne znači ništa, jer on najradije jede bobice. I dok nesretni vučić (Mario Kovač) luta šumom, u Crvenkapičinoj (Petra Radin) kući majka (Filip Detelić) priprema košaru s hranom za baku (koja, po svemu sudeći nije bolesna, dapače bavi se tjelovježbom- Petra Radin). U šumi se susreću izbezumljeni vučić, neposlušna Crvenkapica i nespretni lovac Luka (Filip Detelić) i kuju urotu koja će vučića vratiti kući. Ukratko, odluče za njegove roditelje pripremiti predstavu o njegovoj krvožednosti. Dakle, vraćamo se izvorniku o proždiranju bake i Crvenkapice, ali to je tek trenutačno - nema čak niti čuvenog dijaloga o očima, ušima i ustima. Prevareni vučji roditelji primaju natrag Gubbia u dom i svi smo sretni i veseli.

No, sretni smo i veseli jer je tekst jako, jako duhovit (Petra Radin), režija dinamična i prepuna zgodnih rješenja (Mario Kovač i Petra Radin), kostimi razigrani (Đurđica Vorkapić), scena od ljestvi učinkovita, glazba zabavna (D Elvis), a glumci poletni. Ponekad mi se činilo da su nešto smislili na licu mjesta u trenutku nadahnuća, da su i sami bili iznenađeni svojim zahvatom.

Baš mi je bilo zabavno i baš me briga što priča nije onakva kakvu sam čitala u svojem djetinjstvu. Jer tada vuk nije bio zaštićena vrsta i s guštom ga se zatuklo. A očito su bila bolja vremena, s više mesa nego danas. Spomenimo još da predstava u Zagrebu igra na Sceni Grič (Jurišićeva 6, bivše kino Grič, odnosno, Kosmaj, odnosno Klek, odnosno Rex, kako je nazvano 1940. kada su ga sagradili Drago Ibler i Stjepan Planić).