KRITIKA: "JONATHANOV LET"
Poetično scensko obilje
Iako ne bez viškova, pogrešaka i pokoje neumjerenosti, predstava "Jonathanov let" osvaja maštovitošću scenske igre, slika i ideja, nudeći više od tek lektire prenesene na scenu
Objavljeno: 8.30.2015 11:04:30 AM
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
Jonathanov let / Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku

(Kritika je izvorno objavljena u Vijencu)

Kazalište je poput mašte, prostor bez granica u kojem je sve moguće. Na tu naizgled banalnu činjenicu autori i redatelji često zaboravljaju, osiromašujući kazališni čin i ogolijevajući ga pod izlikom čiste strukture, jasne ideje... I dok se dio gledatelja divi tako isklesanoj izvedbenoj skulpturi, u nama se često buni zaigrani gledatelj uz poklike: Dajte nam scensku igru i vic!

Dječje kazalište Branka Mihaljevića čulo je našeg bundžiju te je u novoj predstavi, premijerno izvedenoj u sklopu Osječkoga ljeta kulture, rastvorilo zaigrano i maštovito nebo u kojem se prepleću poetičnost i duhovite minijature, pokret i sjena, pjesma i ples, riječ i kriještanje, sve povezano letom najslavnijega književnog galeba, Jonathana Livingstona. Odmah recimo da u tom scenskom obilju ima slabih, pretjeranih i suvišnih mjesta, poput završetka koji je nepotrebno prešao u doslovnost poučavanja, no u takvu konceptu nismo ni tražili spominjanu čistoću, nego izvedbeni atak na sva osjetila. U tome je ova zabavna, mjestimice oduševljujuća predstava uspjela, dobrim stranama nadjačavši slabije. 

Redatelj predstave i autor koncepta Nikola Zavišić nije se zaustavio na čistom prenošenju lektirnoga štiva na scenu, nego je Bachovu suvremenu bajku dodatno poetizirao. Priču je naglašenije smjestio u nas same, podcrtavši važnost pronalaska životnog smisla i puta kojim moramo koračati, bez obzira na ograde i prepreke. Prepletanje Jonathanova prirodnog okruženja neba i ljudske nutrine scenografkinja Irena Kraljić efektno je pretočila u scenu omotanu bijelim platnima koja su prostor igre istodobno nebeski otvarala i intimno ljudski zatvarala. To se posebice osjetilo u drugom dijelu predstave, u kojemu su Jonathanovi nebeski prijatelji predstavljali simbole ljudskih osobina i spoznaja. Važnu ulogu u prepletanju otvorenog neba i tek fizički zatvorene ljudske nutrine, kao i u stvaranju atmosfere, imalo je svjetlo, rad redatelja Zavišića. Ono je zaslužno i za efektne i vizualno privlačne scenske slike drugih svjetova u kojima nema mjesta prostornim, vremenskim i mentalnim granicama.  

Ključni izazov scenskoga čitanja Bachova romana jest prijenos njegovih letećih metafora – galebova. U Zavišićevoj viziji njih su tumačili glumci u pernatim kostimima (kostimografkinja Maja Mirković) stiliziranim ptičjim pokretom i glasom, postavši spona između ljudi i metafora. Kostimi su sa stupnjem samospoznaje otpadali, da bi se u završnoj točki junaci pretvorili u nesputanu i beskrajno laku sjenu. Riječi, u početku minimalizirane, povezivale su sadržajne točke te su bile scenski svjedoci i potvrda Jonathanova uspjeha, prenošena iz kljunova drugih galebova zborno, šaptom ili jekom.

Najveći problemi predstave uvukli su se u auditivni sloj. Kriještanje scenskih galebova, zahvaljujući nepotrebnim bubicama, bilo je preglasno. Songovi, koji su glazbeno i ritmički odlično nosili igru (autor glazbe Willem Miličević), bili su preopterećeni riječima koje nisu dopirale do publike, dio razloga leži u slabijem pjevanju nekih glumaca koji su se na mjestima razdvajali i od glazbene pratnje.

Standardno odličan Edi Ćelić ukazao nam je u ulozi Jonathana izvedbene mogućnosti koje dosad nismo vidjeli. Poetičan, na mjestima duhovit, tečan i vizualno privlačan pokret lako je transformirao u točne i elegantne pokrete sjena (tehnike u kojoj se vidi i najmanja pogreška), uspjevši dočarati Jonathanov unutarnji razvoj. Ostali glumci bili su uigrani u grupnim scenama (scenski pokret: Dunja Jocić), uglavnom uspjevši oblikovati svoje galebe prepoznatljivima. Lidija Kraljić Zavišić i Areta Ćurković bile su, uz Ćelića, glavni motori predstave. Prva je Flipa oblikovala kao simpatična dečka duhovita pokreta, dok je druga unijela duhovitu odlučnost u pokret Daleke Hridi. Uvjerljivi su bili i Đorđe Dukić kao Uč-Jang, Snježana Ivković kao Mali koralj i Mirel Huskić kao Saliven.

Iako ne bez viškova, pogrešaka i pokoje neumjerenosti, predstava Jonathanov let osvaja maštovitošću scenske igre, slika i ideja, nudeći više od tek lektire prenesene na scenu. 

Originalni tekst pročitajte ovdje