Mali Marulić jedan je od najkvalitetnijih, najšarmantnijih i najvažnijih kazališnih festivala za djecu u Hrvatskoj koji meni, kao kazališnom kritičaru i teatrologu, predstavlja bitno mjesto u analizi našeg lutkarskog i kazališta za djecu, njegovih uzleta, mirovanja i padova. No ove je godine Mali Marulić postao još nešto – „živi“ svjedok globalnih pandemijskih neprilika zbog kojih sam svoj selektorski posao odradio u samoći doma, okružen tek laptopom i pokojim znatiželjnim plišancem.

Teatrološki posao često je vezan uz arhivske snimke predstava i više nam je vrijedan, no što nam je mrzak. Ipak, za razliku od tog samotnog prikupljanja informacija, selektorski posao trebao bi biti stvar živog osluškivanja izvođača i gledatelja, prostora i vremena, no pandemija ga je pretvorila u tek plošno informiranje. I zbog toga bih o svakoj odgledanoj predstavi mogao napisati poduži esej, ali tek o pokojoj bih mogao iznijeti svoj emocionalni doživljaj ili prenijeti ushit koji se osjeća u gledalištu nakon završnog pljeska. To prepuštam vama u susretu s onim što kazalište jest i mora biti – živa izvedba.

No nije pandemija samo umrtvila živost izvedbe. Ona je napravila još nešto, ovaj put pozitivno i vrlo važno – potvrdila je trajnu snagu kazališta. S jedne strane njegove vječne žilavosti i živosti (i kad ga umrtvljuju) stoji mogućnost prilagodbe svim neprilikama. Usprkos strogim pandemijskim pravilima koja su se posebno teško prevalila na kazališta za djecu, na festival se prijavilo čak 20 predstava. S druge strane, po meni još važnije, kazališna umjetnost ne samo da se prilagodila pandemiji, već je pandemiju prilagodila sebi, upila je u sebe, u svoju igru, strukturu, koncept, bunt. I upravo predstave koje su svoje izvedbeno ruho istkale s pandemijom i oko nje ostat će najvjerniji svjedoci nemilog vremena.

U prvom planu tu je predstava Sunce djever i Neva Nevičica Male scene koja je u potpunosti pandemijsko dijete. Izrasla je iz programa „Mala scena online“ u kojemu je glumica Buga Šimić svako jutro uživo čitala priče. Redatelj Ivica Šimić taj je pripovjedni sloj obogatio odličnom glazbom i efektnim kazališnim i redateljskim rješenjima, no u osnovi ga je zadržao u onomu što je – pričanje priče. Pričanje, odnosno predavanje, u fokusu je i predstave Hrvatske vile i vještice Kazališta Prijatelj, a obje su predstave, poput velike većine selektiranih, komornog karaktera, dakle, lakopokretljive i prilagodljive svim uvjetima i prilikama, baš kao da govore: ako već gledatelji ne smiju doći nama, krenut ćemo mi u potragu za njima. Kad smo kod potraga, LOFT-ovi Lovci na snove na zanimljiv su način bijeg od pandemijskih stvarnosti potražili u snovima, istražujući pritom rječitost tijela, pokreta, animacije i fizičkog teatra.

Glumačka igra, kao ono što djeci u ovim trenucima silno nedostaje, u fokusu je zabavne predstave-igre Hoću-neću Žar ptice, dok Adriatico Talijanske drame riječkog HNK progovara o važnoj ekološkoj temi na vrlo duhovit i efektan način. Bitna pitanja na pametan i scenski vrlo izazovan način otvara i „punokrvna“ festivalska predstava Pazi što govoriš Kazališta lutaka Zadar. S druge strane, predstava Miš u toću kazališta domaćina festivala protiv epidemije bori se njenim oružjem – riječ je o tek na papiru komornoj predstavi sa samo tri glumca i lakopokretljivom scenografijom, no koja se na krilima odlične glumačke suigre pretvara u pravi mali scenski spektakl. Kad smo kod spektakla, tek jednu predstavu možemo nazvati ansambl predstavom. Riječ je o Flekavcu Gradskog kazališta lutaka Rijeka, nagrađivanoj lutkarskoj predstavi koja osvaja preciznošću animacije, efektnošću i duhovitošću redateljskih i glumačkih rješenja, glazbom koja lakoćom ulazi u uši i zgodno oblikovanom porukom (više o festivalu potražite na njegovim stranicama).

Na kraju, iako se selekcija za ovogodišnji Mali Marulić pokazala kao zanimljiv eksperiment zahvalan za teatrološke analize, nadam se da će ostati usamljen i da će se predstave vratiti onima kojima su najpotrebnije – gledalištima punim dječje vike, graje, smijeha i suza i tek pokoje stršeće i pomalo brundave glave kritikusa, u društvu plišanca. Jer i njima je dosta predstava na ekranima. 

Igor Tretinjak