Prvu samostalnu režiju u profesionalnom zagrebačkom kazalištu krajem godine imat će mlad i vrlo talentiran student režije Hrvoje Korbar (Nedavni Igorov intervju s Hrvojem mladim redateljem pročitajte ovdje), a prvu zagrebačku premijeru doživjet će i tekst vrlo zanimljive i nagrađivane zagrebačke dramske spisateljice Une Vizek (portret i Igorov intervju s autoricom pročitajte ovdje). Sezonu će otvoriti „Blue Moon“ Damira Karakaša u režiji Borisa Liješevića. U nastavku donosimo pregled svih premijera.
Damir Karakaš: „Blue Moon“
Premijera: 28.10.2018.
Režija: Boris Liješević
Adaptacija: Dina Vukelić, Damir Karakaš i Boris Liješević
Dramaturgija: Dina Vukelić
Scenografija: Igor Pauška
Kostimografija: Vedrana Rapić
Glazba: Jurica Pađen
Ansambl: Rakan Rushaidat, Filip Detelić, Vilim Matula, Jerko Marčić, Branka Trlin Matula, Mirela Videk Hranjec, Marko Makovičić
„Blue Moon“, roman uspješnog, nagrađivanog i u hrvatskim kazalištima sve češće izvođenog pisca Damira Karakaša, zaživjet će na sceni u režiji dokazanog redatelja Borisa Liješevića koji prvi put surađuje sa Satiričkim kazalištem Kerempuh. Karakašev slojevit, humorističan i autentičan tekst presjek je predratnog stanja promatranog iz vizure Čarlija, propalog studenta i rockabillyja koji u gradskom životu, glazbi i hedonizmu traži bijeg iz surove ličke provincije i zamršenih odnosa s ocem i djedom.
„Blue Moon“ u ispovjednoj formi, ostvarujući bliskost s čitateljem odnosno gledateljem, oslikava Čarlijevu intimu i specifičan trenutak u vremenu ispunjen kontradikcijama; susreću se potraga za vlastitim identitetom i opterećenje obiteljskim nasljeđem, mladenački užici i nadolazeća ratna katastrofa, prošlost i sadašnjost u kojoj se tragovi prošlosti ponovo bude u drugim obličjima. Karakaševo pismo i Liješevićeva režija, objedinjeni u kazališnoj suradnji, dotiču se osjetljivih i relevantnih pitanja hrvatske svakodnevice, pritom zadržavajući lakoću, humor i jednostavnost umjetničkog izraza.
Simon Bent: „Elling“
Premijera: 16.12.2018.
Režija: Hrvoje Korbar
Ansambl: Filip Detelić, Marko Makovičić, Csilla Barath Bastaić, Luka Petrušić, Velimir Čokljat
„Elling“ Simona Benta dramska je adaptacija istoimenih poznatih romana, tetralogije norveškog pisca Ingvara Ambjørnsena, prema čijim je djelima snimljen i film 2001. godine, nominiran za Oscara za najbolji strani film.
Riječ je o duhovitoj, dirljioja, beketovski pomaknutoj priči o tandemu društvenih autsajdera, osjetljivom i labilnom Ellingu i njegovu djetinjastom i seksualno ugroženom prijatelju Kjellu, koji se nakon zajedničkog boravka u mentalnoj ustanovi suočavaju s izazovima stvarnoga života, podsjećaju nas na sve marginalce, neprilagođene, luzere u borbi s vjetrenjačama – ne samo u naizgled idiličnoj skandinavskoj zemlji, nego i ovdje, kod nas, u nama samima.
Uz suptilan crni humor kojim se oživljava tragika svakodnevice, Elling je prepoznatljiva, bliska i humana drama kojom se otvara aktualno pitanje – (ne)prilagođavanja okolini.
Henry Shields/Jonathan Sayer/Henry Lewis: „Raspad sistema“
Premijera: 27.01. 2019.
Režija: Borko Perić
Adaptacija i dramaturgija: Dora Delbianco
Scenografija: Branko Lepen
Kostimografija: Vedrana Rapić
Glazba: Mate Matišić
Prijevod: Matija Vasić
Ansambl: Josip Brakus, Nikša Butijer, Hrvoje Kečkeš, Ana Maras Harmander, Anita Matić Delić, Damir Poljičak, Luka Petrušić, Matija Šakoronja
„Raspad sistema“ („The Play That Goes Wrong“) komedija je koju su napisali glumci i dramatičari Mischief Theatrea za izvođenje u vlastitom ansamblu. Praizvedbu na West Endu doživljava 14. rujna, 2014. gdje igra kontinuirano do rujna 2018. U travnju 2017. postavlja se na Broadwayu i tamo do kolovoza 2018. doživljava 585 izvedbi. Tekst je igran u više od 20 zemalja. Osvojio je i brojne nagrade, među ostalima nagradu Olivier za najbolju komediju 2015.
U formi teatra u teatru, u jednoj večeri, kroz aristotelovsko jedinstvo u voajerskoj poziciji pratimo propast jedne predstave i komičnu dekonstrukciju kazališnog čina. Priča je to o kazališnom ansamblu, u ovom slučaju ansamblu Kerempuha, koji igraju ozbiljan krimić (svojevrsnu posvetu Agathi Christie i njezinoj „Mišolovki“ koja je najduže igrana drama svih vremena u povijesti kazališta), ali se unutar igre počinje doslovno događati raspad sistema. Kao u slavnom Murphyjevom zakonu, sve ono što može poći po zlu, definitivno polazi. Glumci nastoje održati iluziju i nastaviti s predstavom, ali ponor u opću katastrofu jednostavno je neizbježan.
Koliko je raskošan u dijalogu, ovaj tekst sadrži i bogatstvo neverbalne komike te brojne mogućnosti za glumačke bravure, elemente stand upa, ironije i autoironije te posvete Buster Keatonu i njegovoj slapstick komediji. Kao takav predstavlja izvrstan poligon za sav humorni i kreativni potencijal sjajnog Kerempuhovog ansambla.
Richard Harris: „Smijeh“
Premijera: 20.02. 2019.
Režija: Mislav Brečić
Ansambl: Ivan Đuričić, Vilim Matula
Što se događa kad kazališni pisac treba odobrenje od vojnog službenika koji ne ide u teatar i nema smisla za humor? Upravo je to zaplet ove komedije koja, kroz sudar dva suprotna pogleda na svijet, progovara o slobodi, ulozi kazališta i smijeha u našim životima, o domoljublju, o onom najboljem i najgorem za što smo kao vrsta sposobni.
Možemo li se, usprkos svojim stavovima i uvjerenjima, sporazumjeti s onim drugim koji misli suprotno? Velike su to teme o kojima ovaj tekst progovara ljudski jednostavno, dirljivo i beskrajno duhovito. Jer, kad se najviše „zapalimo“ zbog svojih uvjerenja, postajemo i najsmješniji.
Una Vizek: „Ja od jutra nisam stao“
Premijera: 17.03.2019.
Režija: Nana Šojlev
Ansambl: Jerko Marčić, Marko Makovičić, Hrvoje Kečkeš, Linda Begonja, Ornela Vištica
Dramski tekst „Ja od jutra nisam stao“ uspješne dramatičarke i spisateljice Une Vizek, prvonagrađen na natječaju Marin Držić za 2017. godinu, praizvest će se u Satiričkom kazalištu Kerempuh u režiji Nane Šojlev. Una Vizek progovara o rodnoj problematici, ali uz bitan sadržajni zaokret - stereotipizirane muške i ženske rodne uloge obrću se na duhovit, apsurdan i nekonvencionalan način, dok uvriježeni klišeji o dinamici muško-ženskih odnosa podliježu satiričkoj oštrici.
U ozračju ženske dominacije i muške submisivnosti, bezimeni muškarci, svedeni tek na brojeve, vrte se u zatvorenim, cikličkim dijalozima i situacijama u okviru opuštenog netipičnog muškog druženja gdje propitkuju svoj položaj u intimnim vezama i na širem društvenom planu, a pritom čeznu za promjenama i afirmacijom. Poigravajući se s predrasudama i društvenim očekivanjima, „Ja od jutra nisam stao“ Une Vizek pitkim se i nepretencioznim izrazom dotiče neprijeporno aktualnih rodnih pitanja.