MAJA "POCO LOCO" KATIĆ
"Osnovali smo kazalište bez kune i strica u Saboru i - uspjeli"
Teatar Poco Loco u nedjelju 25. listopada stigao je do stote izvedbe, a mi smo, brže-bolje, zaskočili njegovu umjetničku ravnateljicu, punokrvnu pocolocosicu, Maju Katić, koja nam je otkrila sve, ili barem poneke tajne tog beskrajno šarmantnog teatra
Objavljeno: 10.29.2015 1:28:39 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Maja Katić / Privatni album

Na samom početku razgovora, krenimo od samih (pra)početka. Zašto je i kako pokrenut Teatar Poco Loco?

Tražili smo neko mjesto gdje možemo raditi i ostvarivati svoje lude ideje. Mislili smo da će možda kazalište Dubrava biti to mjesto. Tamo su pokrenute odlične predstave i suradnje, stvorila se jako dobra atmosfera i nas petero - Renata Carola Gatica, Dean Krivačić, Zrinka Kušević-Ziz, Dunja Fajdić i ja - tamo smo radili i osjećali se kao doma. Kad je došlo do krizne situacije, htjeli smo sudjelovati, pomoći, uložiti svoju energiju da spasimo to mjesto, ali nismo uspjeli. I zato je Renata predložila da pokrenemo nešto svoje i sami sebi damo posao u trenutku kada se zatvara još jedno mjesto gdje slobodni umjetnici mogu raditi.

Dubravu, nažalost, niste uspjeli spasiti, no sebi ste, nasreću, otvorili vrata.

Nakon tog neuspješnog donkihotovskog spašavanja Dubrave, sjeli smo na kavu u neki otužni kafić u Dubravi i tamo dogovorili svoj prvi projekt - “Glumi s glumcima” koji je proveden na otoku Ugljanu. Ziz je predložila suradnju s Turističkom zajednicom svog malog ribarskog mjesta Kali, gdje je puno vesele djece i malo sadržaja, Renata je osmislila projekt u kojem djeca glume uz profesionalne glumce i upoznaju kazalište kroz direktan rad na predstavi, ja sam napisala tekst, a Dean je na probama stvarao dobru atmosferu, pričao viceve i infiltrirao se među djecu tako da smo i njega morali opominjati da bude tiho i da nauči tekst. Nakon toga smo odlučili i formalno osnovati umjetničku organizaciju. Tu nam se pridružila Dunja, prvo savjetima, a uskoro i kroz sudjelovanje na projektu “Priča mi se priča”. Dean je sada u angažmanu u riječkom HNK Ivana pl. Zajca pa se odvojio od nas, jer inzistiramo na tome da radimo sa samostalnim umjetnicima. Tako sada Poco Loco čine najsvestranija redateljica Renata Carola Gatica, čija kreativnost nema kraja, naš milozvučni, uvijek nasmijani slavuj Dunja Fajdić, aka bomba pozitivne energije, zatim najmuzikalnija među glumicama, nezamjenjiv ekspert za uloge vještica i zlih maćeha Zrinka Kušević, i ja.

Bez obzira na odličnu ekipu, umjetnički projekti danas vrlo teško preživljavaju na duge pruge. Jeste li odmah gledali na projekt dugoročno?

Jesmo. Odlučili smo prvu godinu svog postojanja volontirati, ulagati u budućnost i pričekati da vidimo kuda će nas to odvesti. I odvelo nas je daleko. Optimistični jesmo, ali vjerujem da se ovako uspješnoj prvoj godini nitko od nas nije nadao.

Jesu li vas na počeku iznenadile pozitivne reakcije publike, kao i prašina koju je Poco Loco zakovitlao oko sebe?

Zapravo su te pozitivne reakcije stigle toliko brzo da se nismo stigli iznenaditi. Već na prvoj izvedbi, na koju smo pozvali uglavnom prijatelje i prijatelje prijatelja, osjetili smo da smo pogodili neku točnu notu, da se to ljudima sviđa i da ta jednostavnost i kvaliteta pale bez pogreške. I onda se usmenom predajom i predajom putem Facebooka :-) stvar širila dalje i eto nas tu gdje smo sad.

 

U žarištu vašeg teatra je pričanje priča. Kako ste došli do tek naizgled jednostavnog koncepta koji itekako pali?

Koncept je nastao iz ideje da samo ispričamo priču i da je, na mjestima gdje priča dopušta, obogatimo glumačkim reakcijama ili glazbom. Takva je bila prva priča koju smo izveli – „Šuma Striborova“. To je bio prototip. Međutim, s obzirom na redovno priređivanje novih priča i velik broj izvedbi, mi smo se u susretu s publikom mijenjali, osluškivali njezine reakcije, učili i ugrađivali u naš rad ono što smo osjetili da djeci treba, da im se sviđa, na što dobro reagiraju. Među ostalim, uveli smo ponavljanja, pitanja koja upućujemo publici te neke fizičke akcije na koje pozivamo djecu. Tako su ona stalno uključena u priču jer nikad ne znaju kad će doći trenutak da odgovore na neko pitanje ili, na primjer, zapjevaju. Osim toga, razvili smo neki interni dramaturški “konsenzus” o tome kako raspisujemo razne poznate i nepoznate bajke i priče, da bi odgovarale baš našoj vrsti izvedbe gdje balansiramo i s glazbom i ilustracijama na grafoskopu.

Koncept Poco Locosa mogao bi se sažeti u: "svakog tjedna priča jedna". Koliko je teško izvesti takav koncept?

Poprilično. Probe moraju biti jako dobro organizirane, koncentrirane i efektivne, jer svaka priča nastaje na tri ili četiri probe, više vremena nema. Uglavnom smo imali sreće s odabirom suradnika koji brzo hvataju naš način rada. 

Kroz teatar je već dosad prošao velik broj suradnika. Kako dolazite do njih? Tražite li još uvijek vi njih ili su se već počeli sami javljati?

Ponekad tražimo, ako nam treba neki specifični ili rijetki instrument ili glumac koji svira određeni instrument. Često surađujemo s umjetnicima koji su nas prvo gledali iz publike i kojima se, naravno, sviđa to što radimo. Važno nam je da su upoznati s našim načinom rada, da vole komunikaciju s djecom i da imaju smisla za humor. Lijepo je kad možeš pozvati na suradnju nekog kolegu čijem se radu diviš.

Stigli ste do stote izvedbe. Kako danas, godinu dana kasnije, gledaš na cijelu priču?

Jako mi je drago da sam dio te priče jer je to upravo ispunjenje svih mojih profesionalnih stremljenja. Oduvijek sam htjela imati svoju kazališnu trupu, još otkad sam kao dijete upoznala čaroliju kazališnog zajedništva pohađajući dramske grupe ZKM-a. Bilo je i prije nekih takvih pokušaja u mom životu, ali mi Hrvati ne znamo baš gledati izvan okvira, poslušni smo i ustrašeni. Pomisliš: “ovo se ne može”, “to se tako ne radi” i odustaneš. Bila nam je potrebna argentinska snaga, naš spiritus movens, osoba koja vidi šumu, a ne stablo, osoba koja zna da iza “biti ili ne biti” uvijek stoji i treće ponuđeno rješenje, samo ga treba pronaći, iskopati otamo gdje ga nitko ne vidi. A to je, naravno, Renata Carola Gatica! Ona nas je uvjerila da se može, da mi to možemo. Da možemo osnovati svoje kazalište bez ijedne kune, bez strica u Saboru, bez ureda, bez kombija, bez… i da možemo uspjeti. I mi smo joj povjerovale, i proteklu godinu probijale svoje granice, učile nove vještine, snalazile se u svim mogućim situacijama na koje nismo bile pripremljene. Ali, kad predstava uspije, kad je publika zadovoljna i to čuješ uživo nakon izvedbe, onda si trostruko sretan, jer je cijela ta priča nastala samo zbog nas, jer nismo samo glumice i redateljica, nego je to naš proizvod od ideje do izvedbe. Također, smatram našim velikim uspjehom činjenicu da smo uspjeli ostati u dobrim odnosima nakon godinu dana rada bez radnog vremena, bez slobodnih večeri, vikenda ili praznika i, što je najbolnije, često bez ikakvog honorara. I ne samo da smo u dobrim odnosima, nego su ti ljudi moji najbliži i najdraži prijatelji.

 

Prijateljskim snagama ste složili dobar dio nove sezone. Možeš li nam je malo približiti njen koncept?

Novu je sezonu uglavnom slagala Renata koja je ambasadorica Teatra Poco Loco. A imamo neku “horizontalnu hijerarhiju” u kojoj sve odluke donosimo zajedno. To je užasno teško i mukotrpno i usporava rad, ali je i ugodno kad je svačije mišljenje važno. Krajem siječnja 2016., u Centru mladih Ribnjak planiramo premijeru naše prve predstave, “Zvonimir”. Tu ćemo Ziz, Dunja i ja baš glumiti, nećemo uopće sjediti na stolcima! Tekst je nastao prema motivima raznih priča Zvonimira Baloga, čiji sam veliki obožavatelj, zaljubljenik u njegova djela. Zatim slijedi koprodukcija s Pinklecima na tekst Lotte FaarupNekoć, kad nas nije bilo” koji govori o razvodu. Smatramo da je to važna tema o kojoj se gotovo uopće ne govori u hrvatskom kazalištu za djecu. Usporedo, nastavljamo s pričanjem priča.

Nešto ranije si uz spomenuti Facebook ne bez razloga stavila smajlić, budući da je ta društvena mreža vrlo važna za promociju vašeg teatra. Na njoj na izuzetno šarmantan i duhovit način spajate radišnost, zaigranost sa svojevrsnim kazališnim aktivizmom, silno potreban našem teatru što tone u kaljuži samozadovoljstva. Koliko vam je važna ta dimenzija?

Naš osebujan način promocije zahvaljujemo Renatinim simpatičnim gramatičkim pogreškama i činjenici da se još uvijek jako dobro zabavljamo uvježbavajući priče i putujući, pa su i svakodnevne promotivne fotografije odraz toga. A što se tiče aktivizma, ne znam bih li ga tako nazvala. Jednostavno ponekad moraš reći da se s nečim ne slažeš. Mi ne ovisimo ni o kome, ni financijski, ni po pitanju pripadnosti nekoj instituciji, pa imamo slobodu i da izrazimo svoje mišljenje. I da u skladu s tim mišljenjem i stavovima gradimo i naš repertoar.

Kako ti gledaš na domaće kazalište za djecu? Da preko noći, u priči ili pokraj nje, postaneš umjetnička ravnateljica svih kazališta za djecu u Hrvatskoj, kako bi ih izliječila? Što bi im propisala?

Nemam nikakvu revolucionarnu ideju, niti bih preuzela odgovornost da osobno izliječim hrvatsko kazalište za djecu, ali ako moram donijeti neku dijagnozu, rekla bih da se predstave rade samo zato da se naprave, da se popuni repertoar ili da se stvori materijal pogodan za prodaju, a ne iz istinske umjetničke potrebe. Propisala bih kazalištu: znatiželju, iskrenu želju za istraživanjem i proučavanjem materije koja je tema određenog rada, učestale susrete s publikom i razmišljanje o tome što im treba, što ih želimo naučiti, u kakve ljude želimo da izrastu te na koji način ih želimo zabaviti.

Najnovije:
MLAĐAHNA SRIJEDA: HANA VEČEK
„Srećom, djeca imaju nisku toleranciju na dosadu“
Ovogodišnji Mali Marulić za najbolji dramski tekst osvojio je topao, nježan i napet, stilski besprijekoran i trajno aktualan tekst 'Bijelci' s čijom smo autoricom Hanom Veček porazgovarali o cijelom nizu tema – od autentičnosti i neprihvaćanja te djece i paunova(!) preko kazališta i radio drama za djecu do sreće, slikovnica i… krimića. I bilo nam je toliko zanimljivo da smo mogli još tri ovakva intervjua složiti! Ali bit će prilike
LUTKOPORTRETI: LIVIJA KROFLIN
„Ima nas još koji vjerujemo u snagu lutke!“
U drugom Lutkoportretu ugostili smo uoči 54. PIF-a našu staru znanicu Liviju Kroflin koja je ove godine dobila povelju za životno djelo Zvonko Festini. S jednom od naših najdražih sugovornica ovaj smo put razgovarali o njoj i njenom bogatom profesionalnom putovanju s lutkom i lutkarstvom
LUTKOPORTRETI: SANJA VIDAN, LUTKARICA
„Lutka je moj produžetak“
Kritikaz kreće s novim nezaobilaznim serijalom intervjua – 'Lutkoportreti', odnosno 'Portreti hrvatskih lutkara', u kojemu ćemo predstaviti velikane hrvatskog lutkarstva, njegovu sadašnjost i budućnost. Čast da otvori ovaj opasno dobar serijal dobila je velika, veća, najveća splitska lutkarica Sanja Vidan
VRUĆA SRIJEDA: WAGNER GALLO, ŠPANJOLSKI LUTKAR
„Važno je scenski govoriti o mračnim stranama novih tehnologija“
U sklopu 3. Mediteraneo festivala porazgovarali smo s autorom izuzetno zanimljive lutkarske predstave za tinejdžere 'Error 404', Wagnerom Gallom