Ana Ivanović rođena je 1985. godine u Beogradu, gdje je završila dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti. Pisanjem za djecu počinje se baviti prije desetak godina kada je počela pisati priče za djecu za emisiju „Dobro jutro, deco“ koje se emitiraju na Radio Beogradu 1. Dobila je prvu nagradu za najbolju priču na natječaju emisije „Dobro jutro, deco“ (2014), autorica je pobjedničke radio drame Dan kada je nestala čarapa na natječaju Radio Beograda za najbolji dramski tekst za djecu (2021) te je objavila knjigu za djecu Kada se svet zaplete (2015).
Draga Ano, prije no što se bacimo na posao, čestitam vam na pobjedi u žestokoj konkurenciji od 70 tekstova iz cijele regije. Kakva su bila vaša očekivanja kad ste slali tekst, vaši dojmovi kad smo vam javili da ste pobijedili, a kakvi su sad, u očekivanju da vaše riječi ožive na sceni?
Prije svega, želim vam se zahvaliti na čestitkama. Ono što je najvažnije, na početku, u sredini i na kraju, citirat ću Raya Bradburyja, „radi ono što voliš i voli ono što radiš“. Poslije dosta razgovora sa sobom – to za mene jedino ima smisla. Nagrada me je jako obradovala. A iza priče o uspjehu je priča o neuspjehu. Za mene je smisao uživanje u procesu što podrazumeva i sve pokušaje i brljotine, a nekada se dogode i uspjesi. Što se tiče mojih očekivanja, to su sad samo leptirići u trbuhu. Dramski tekst nije završen dok se ne doživi u kazalištu.
Prije no što se gledatelji bace na skoro gledanje, a čitatelji na čitanje drame Mesto gde odlaze izgubljene stvari, recite nam ponešto o njoj.
Drama je to o jednom posebnom dječaku koji je običan kao i svako drugo dijete koje je posebno. Dušan se nalazi na prekretnici djetinjstva i svega onoga nepoznatog, a samim tim i strašnog, što slijedi. U danu kad je ostao bez prvog mliječnog zuba, to nije sve što je izgubio. Počeo je gubiti – loptu, jaknu, pernicu, svoje igračke, a zapravo svoju maštu i sebe. „Mjesto“ koje se pominje u naslovu je metafora detinjstva koje je naglo prekinuto, zagubljeno, dakle nasilno – od strane važnih odraslih, sistema, društva.
Što se više potiskuje ili negira pravo na igru i djetinjstvo, sve je jača Dušanova snaga – astronaut, moreplovac, avantura, svemir, ruksak koji leti i pikula koja radi kolut unaprijed – sve je to ispričano na četrdesetak strana, a događa se u jednom danu kao eksplozija tog čudesnog potencijala i kreativnosti koja se ne smije izgubiti.
Velik je broj tekstova pristiglih na natječaj bio upućen tinejdžerima kao osobama u rascjepu između mladosti i „zrelosti“. Vaš se tekst obraća mlađim gledateljima, no, kao što ste rekli, ponovo u rascjepu, ovaj put u trenutku odvajanja od djetinjstva i njegovih nerazdvojnih pratilja – igračaka. Zašto ste se usmjerili baš tom razdoblju i toj životnoj fazi?
Najstrašnije što se može dogoditi nije da dijete prolije juhu, polomi prozor, ne opere ruke, da sakrije loptu, pernicu ili da zaboravi duksu u parku... Najstrašnije što se može dogoditi je da izgubi maštu – da dijete prestane izmišljati i igrati se. U tom životnom razdoblju između djetinjstva i adolescencije vidim veliki dramski potencijal, arhetipski put u nepoznato. Mislim da baš u tom trenutku nastaje sve ono što vodi do toga da dijete postane odrasla osoba koja ne samo da mrzi ponedjeljak, nego svaki dan u tjednu, a najviše slobodno vrijeme.
Dušanove brige i probleme možemo okupiti pod jednim pojmom – gubitak. Gubitak spoznaje kako se i zašto igrati i maštati, koji kao posljedicu ima gubitak dojučerašnjih partnera u avanturama – igračaka. Koliko je taj gubitak velik i strašan problem za junaka?
Dušanove igračke nisu sa polica prodavaonice igračaka u koju se danas može ušetati, pomalo su i retro – pikula, lopta, kartonska kutija od televizora koja postaje sve što dječak zamisli… Dijete nije pasivno dok se igra s njima, da bi se osmislila igra potrebna je akcija od strane djeteta, da uključi maštu, kreativnost, spontanost koje su urođene djeci. Da bi prešao u sljedeću fazu odrastanja, neophodno je da izgubi da bi što više dobio. Mašta i igra su svojevrsni mehanizam odbrane od djetinjstva, od svih psiholoških procesa i izazova s kojima se dijete suočava. Mašta je obrana od besmisla. Ako bi ostao bez nje, to bi bila nepremostiva prepreka. O tome su pisali mnogi, a među njima meni značajni – Bruno Bettelheim, James Hillman, Ray Bradbury, Joseph Campbell…
Zanimljivo je da junak u drami ne drži sve konce u svojim rukama, već neke od odlučujućih poteza vuku igračke (ovako uvijeno pišem da ne spoilam rasplet). Koliko su same igračke važne u životu djeteta?
Igračke su fina pomoć za projekciju djetetovih psiholoških sadržaja koje još uvek ne razumije, pomažu mu da se snađe i pronađe svoje mjesto u svijetu koji je toliko velik da je cijeli stao u njegovu sobu.
S tim retro igračkama uz koje ne može biti pasivan, Dušan predstavlja svojevrsni ideal, budući da djeca danas sve više odbacuju igračke, posebice one koje ih ne vode za ruku igre, i zamjenjuju ih tabletima, dok samu igru zamjenjuju promatranjem (druge djece koja na YouTubeu igraju kompjuterske igre, primjerice). Mogu li tablet i promatranje igre biti dostojna zamjena igračaka i same igre?
Igre uz pomoć štapa i špage su nezamjenljive za prihološki razvoj djece prije svega zato što djeca najbolje uče kroz igru.
Kad se radi o djeci koja imaju šest godina kao Dušan, kemijske reakcije koje digitalne tehnologije stvaraju u mozgu, djeca ne mogu kontrolirati. Možda baš zbog neograničenih mogućnosti koje nam online svijet pruža, putokazi su nam potrebniji nego ikada. Digitalne tehnologije su dio moje drame. Možda je rješenje u tome da se u njima vidi prilika i mogućnost za kreativnost. Tu je uloga roditelja presudna, kao i u mnogo čemu drugom.
Što plošne virtualne svijetove na tabletu, TV ekranu i mobitelu čini tako zavodljivima malim dječjim pogledima?
Mislim da je odgovor i na ovo pitanje kemijska formula. Da su kemijske reakcije u mozgu koje se javljaju prilikom klikanja, a koje izazivaju lučenje endorfina, nešto što djeca ne mogu kontrolirati. S druge strane, u tekstu nisam odbacila tehnologiju. Dušan razgovora putem video poziva, ali tu treba pronaći pravu mjeru. Doduše to nije običan razgovor, on razgovara s pingvinom u pustinji, zebrom na pješačkom prelazu i morskim ježom koji živi u šumi. Digitalni i realan svijet su mjesta gdje djeca danas podjednako odrastaju. Međutim, u svakom svijetu potrebna im je podrška roditelja dok ih otkrivaju i pronalaze svoje mjesto u njima. Na primjer, igranje video igara s djecom treba videti kao priliku da se roditelji povežu s djecom, da budu dio njihovih interesa.
Kad smo kod povezivanja dvaju svjetova, kako vi u svojoj glavi vidite predstavu Mesto gde odlaze izgubljene stvari? Jeste li je, dok ste pisali, imali izvedbeni aspekt u primisli?
Polazna točka za inscenaciju bi po meni bio sam mehanizam dječije igre. Djeca od nekoliko predmeta stvore svijet, što može biti i ključ za scensko rješenje stilski različitih dijelova u tekstu (oživljeni predmeti, eventualno lutkarsko kazalište, video pozivi, dječja soba u svijetu bez mašte i u svijetu ponovo osvojene mašte). Baš kao što i djeci nisu potrebne tone igračaka – od obične špage, blata, lopte nastaju igre koje traju satima. Tako i od jedne obične kutije nastaje jedrenjak ili svemirska letjelica, koji putuju preko sedam mora i sedam gora ili do ivice svemira i nazad. Tropi djetinjstva utjelovljeni u zvjezdicama naljepnicama, od jednog običnog komadića plastike na zidu dječje sobe stvaraju čitav svemir mogućnosti. Radujem se i nestrpljivo iščekujem da doživim kako su redateljica Renata Carola Gatica i ekipa predstave zamislili da ožive Dušanov svijet.
Meni se, kao čitatelju, kritičaru i teoretičaru (svemu, samo ne praktičaru), čini da tekst pruža beskrajnu mogućnost scenske igre i mašte u oživljavanju tog papirnatog svijeta. Je li to samo teorijsko mudrovanje ili?
Rekla bih da to ponajviše ovisi o mašti i kreativnosti autorskog tima predstave, ali i publike da nadogradi sve prazne kutije od televizora i od njih stvori svoj svijet.
Mašta je direktni partner igre, ali i još jedna pojava koja, ne samo u djece, već i mladih ljudi, rapidno nestaje. Kako zadržati maštu nakon što odbacimo od sebe i igračke i djetinjstvo?
Put saznanja glavnog lika u mojoj drami je da nikada ne treba prestati izmišljati, da je to vještina neophodna za život. Više nego ikada važna je u borbi protiv besmisla koje je svuda oko nas, naročito kad se odraste. U svakoj životnoj fazi, suština je u tome da ostanemo autentični, da budemo u kontaktu s onim što osjećamo. Svuda oko nas vrebaju opasnosti da odstupimo s tog puta i da izgubimo nešto bez čega ne možemo dalje.
Jedan od prostora mašte je, jasno, kazalište za djecu i mlade. Pruža li kazalište u Srbiji dovoljno mašte djeci?
U bilo kojoj formi stvaranja za djecu, u knjigama, filmu ili kazalištu, kada se izbjegne zamka da se djeca tretiraju snishodljivo postoji prilika da se rasplamsa mašta. Također, kad se izbjegne moralizatorski odnos prema publici, kad se napravi skok ka istraživanju, avanturi, to je njihov jezik, djeca na to reagiraju.
Za mene je posebno značajno Malo pozorište Duško Radović, posebno razdoblje dok je Anja Suša bila upraviteljica – tada je osnovana scena za mladu publiku, predstave za bebe su postale dio repetoara.... Izdvojila bih predstavu Okamenjeni princ koja s minimalnim sredstvima, tek nekoliko štipaljki i predmeta uspijeva postići da sve pršti od emocija.
S današnjeg repertoara volim predstave Peer Gynt, Kad je bio mrak (Malo pozorište Duško Radović), Pitam se, pitam koliko sam bitan (pozorište Boško Buha). Sviđa mi se svijet koji stvara scenografkinja Mina Miladinović, volim svijet Toona Tellegena, toplinu, humor i apsurd u njegovim knjigama i u predstavi Svako može da padne (osim čaplje). Pored kazališta, izdvojila bih i dramski program za djecu Radio Beograda, radio drame i emisiju „Dobro jutro, deco“ koju je osmislio Duško Radović, a svakog radnog dana se emitira oko sedam sati ujutru i tu se mogu čuti i zamisliti svakakva čuda i čudesa. Kada zafali kazalište, a dogodi se, mašta može njegovati na drugim mjestima. Čitajući naglas Alicine igre riječima, tao Vinnieja Pooha, sve mitove svijeta ili jedan jedini mit u Heroju sa hiljadu lica Josepha Campbella, avanture stripa bez riječi Maleni Čupavko, knjigu za djecu Eva i Roksi, slikovnicu Bubamara u nevolji o izmišljanju avanture iz dosade... Da me pitate za tjedan dana, vjerojatno bih nabrojala deset drugih primjera.
Hvala na ovom divnom malom vodiču kroz maštu za djecu u Srbiji i šire. Posebice na spominjanju (nažalost) rubnog diva – radiodramskog programa. Kojim jezikom govori kazalište za djecu i mlade u Srbiji? Je li to jezik suvremene djece? Kim Komljanec, autorica jednog teksta finalista, kaže da u Sloveniji nedostaje suvremenih dramskih tekstova koji govore o djeci sad i ovdje. Kakvo je stanje kod vas?
Ne uvijek, ali dogodi mi se da prilikom posjete kazalištima za djecu u Beogradu, iako je puno gledalilšte, predstava ne uspijeva rezonirati s djecom. Ako se i čuje neka reakcija, to je razina predstave namenjene odrasloj publici. Razloga za to je više, a možda je i jednostavno samo u pitanju nedostatak hrabrosti da se uživa u procesu.
Imate li recept za oblikovati idealno kazalište za djecu i mlade u Srbiji i regiji? Kako biste vi oblikovali suvremeno kazalište za djecu i mlade u svom rodnom gradu? Na što biste stavili naglasak na repertoarnom, a na što na izvedbenom planu?
Kazalište koje bih ja oblikovala prije svega bi bilo za publiku svih uzrasta, od najranijeg do adolescentskog doba.
To bi bilo kazalište koje ne ide utabanim stazama, koje skreće s puta i tu pronalazi nova mjesta.
To bi bilo kazalište koje čini nemoguće mogućim.
Koje budi i prihvaća sve emocije: tugu, radost, strah, sreću i tome uči svoju publiku.
Kazalište gdje je radost u procesu, a ne u rezultatu.
Kazalište koje je participativno, djeca bi bila dio procesa nastanka predstave.
To bi bilo mesto gdje se postavljaju pitanja – gdje ptice drže noge kad lete, može li jučer postojati, zašto je nebo gore a more dolje, može li se jež najježi...
Mjesto slobode, spontanosti, mjesto gdje smo ohrabreni da radimo greške.
Mjesto koje prepoznaje kreativnu snagu različitosti.
I mjesto za sve izgubljene stvari – da ih ponovo pronađemo.
Sad još samo da ga realiziramo i svijet će biti barem malo bolje mjesto. Prije toga, a za kraj razgovora, možete li izdvojiti dio teksta kao svojevrsni teaser za nadolazeću predstavu u Žar ptici i sam tekst koji će uskoro biti objavljen?
ZVEZDA
Dušan svaki dan sluša razne rečenice. Kratke, dugačke. Neke su blage kao sladoled od vanile. Neke su oštre kao makaze koje seku živu ogradu. Neke uđu na jedno uvo, a na drugo izađu. Neke se urežu za ceo život. I među svim tim rečenicama ponavlja se jedna koja ostaje urezana kao izrezbareno ime šestarom na školskoj klupi...
DUŠANOVA MAMA
Prestani da izmišljaš!
DUŠANOV TATA
Prestani da izmišljaš!
ZVEZDA
Ako neke stvari ponovite dovoljno puta možda se i dese.
Ostale intervjue iz serijala pročitajte ovdje: