Napomena: intervju je izvorno objavljen na platformi Od malih nogu
Ivan Grčić rođen je 6. ožujka 1989. godine u Požegi. Nakon završene opće gimnazije u rodnom gradu, 2008. godine upisuje Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu. Magistrirao je 2013. godine. Članom ansambla kazališta „Gavella“ postaje 2016. godine. Glumio i u kazalištima Kerempuh, Žar ptica, Histrionski dom, Gradsko kazalište Požega, Mala Scena, Scena Velika Gorica, Gradsko kazalište Sisak. Dramski tekst Osoba iz budućnosti, koji je ušao u finale velikog natječaja regionalne platforme Od malih nogu i GK Žar ptica, Ivanov je dramski prvijenac.
Dragi Ivane, kao prvo, čestitam ti na ulasku u finale našeg velikog natječaja.
Hvala ti.
Diplomirani si glumac zaposlen u zagrebačkom kazalištu Gavella. Koliko je tebi, kao glumcu prvenstveno okrenutom odraslim publikama blisko pisanje za mlade?
Meni pisanje zapravo uopće nije blisko, ovo je prvi tekst koji sam napisao...hahaha.
I odmah finale! Bravo!
Bila je 2020., stigao nam je korona virus i svi smo imali više vremena za okretanje sebi, propitivanje sebe, rad na sebi i tako sam ja dobio želju da napišem nešto za mlade. Kako sam glumac, najviše me „vuklo“ dramsko pismo.
Možeš li čitateljima koji nisu imali priliku pročitati dramu, u par rečenica reći o čemu je riječ?
Dječak Max živi uobičajeni život s mamom i bratom. Jednog dana, dok je Max sam, u stanu se pojavi Osoba iz budućnosti i ostavi mu čarobnu svjetiljku koja može uključivati i isključivati sve električne uređaje. Max i obitelj kreću u zanimljivu avanturu, ali u avanturu iz koje će svi nešto naučiti.
Ova zanimljiva avantura, između ostaloga, govori o životu bez voljene osobe. Kako si došao na ideju da pišeš o tome?
Zapravo na tu ideju sam došao pri samom kraju pisanja, kada sam želio ojačati karakterizaciju likova i unijeti malo „težine“ jer je drama sama po sebi dosta vesela, ima dosta komičnih elemenata. A ideja za dramu je došla iz motiva putovanja kroz vrijeme. Osobno volim tu tematiku i u knjigama i u filmovima, a onda su razvijanje tog motiva preuzela dva Ivana. Ivan-dijete je razvijao ono što bi kao dijete volio gledati, što bi ga veselilo, nasmijavalo, uzbuđivalo, a to je da netko ima posebnu moć ili alat moći, a Ivan-glumac je razvijao kako on to vidi na sceni, kakve bi likove htio glumiti, kakva bi trebala biti dinamika scena, emocija, omjer dramskog i komičnog...
Prije no što se okrenemo još pokojem Ivanu, nekoliko pitanja za Ivana-autora. Gubitak voljenih osoba je neizbježan, a kod djece i posebno nepravedan. Što misliš, kako ovakvi tekstovi i predstave djeluju na djecu koja su osjetila gubitke, a kako na onu koja još nisu?
Na to sigurno zanimljiv odgovor mogu dati psiholozi, bitna i važna tema. Moje mišljenje je da djeca koja su iskusila gubitak i ona koja to nisu na različiti način dožive ovakvu predstavu. Ona koja su iskusila gubitak imaju jači emotivni podražaj, dok će se druga djeca više usredotočiti na zabavne i komične elemente.
Iz drame iskače poruka da je silno važno družiti se i biti blizak s emocionalno i fizički bliskim ljudima. Koju bi ti poruku posebno podvukao? Kako bi htio da tekst djeluje na djecu?
Ma ja bih htio da se djeca, a i mi odrasli što više družimo jedni s drugima na „zraku“, u prirodi, u dvorištima, na igralištima... Da se djeca, a i mi što više igramo, smijemo i pjevamo... hahaha.
Kad se već igramo, stvorimo još jednog Ivana – redatelja. Kako bi on izvedbeno postavio ovu dramu? Kako bi oblikovao naslovnog lika? Koju bi ulogu dao Ivanu-glumcu?
Scenografija bi bila jednostavna, a fokus bi bio na glumačkoj igri, rasvjeti i glazbi. Želio bih da predstava ima brz tempo, da je razigrana, vesela, a onda na momente da nas izbaci iz toga i zamisli. Max bi bio smiješan, pametan, djeca u publici bi željela biti kao Max. A da ja igram u predstavi, igrao bih Osobu iz budućnosti. Da nisam napisao tekst, onda bih volio igrati Maxa. Mislim da bi netko drugi našao u Maxu još nešto, pa bi me zanimalo kako bi se to spajalo s onim što sam ja upisao u Maxa.
Spomenuo si putovanje kroz vrijeme. Koje te još teme intrigiraju kod kazališta za djecu?
Zanimaju me fantastika u kazalištu, neka mistična bića i pojave, komedija zabune i nekakav spoj kazališta za djecu i klaunerije.
Prije no što si ušao u ansambl zagrebačkog kazališta Gavella, glumio si u kazalištima za djecu poput Male scene. Možeš li usporediti glumu u ta dva izraza?
Gluma je uvijek gluma, ista je, bez obzira na profil publike. Publika mora u svojoj mašti na tih sat ili dva sata povjerovati da si ti netko drugi i dok ti vjeruju dobro je. Kod djece je to i okrutnije. Oni, ako ti ne vjeruju ili ako si im dosadan, pokazat će ti to, dok odrasli, iz pristojnosti, neće.
Koliko si upoznat s današnjom kazališnom scenom za djecu? Kako bi je okarakterizirao?
Dobro sam upoznat. Imam dosta prijatelja koji rade u Žar ptici, Trešnji, Maloj sceni, rodom sam iz Požege pa pratim dječje predstave i tamo. Rekao bih da je kazališna scena za djecu izvrsna. To su većinom kvalitetne predstave s divnim glumačkim i redateljskim ostvarenjima i kvaliteta se unazad nekih 20-ak godina jako podigla.
Na kraju razgovora, prije no što tvoja drama zaigra na daskama, primjerice, Žar ptici, ili GK Požega, koje se jako diglo posljednjih godina, možeš li kao teaser izdvojiti nekoliko replika iz svoje drame-finalistkinje?
Mogu. Evo:
MAMA: Ja vas ništa ne razumijem. Prvašiću moj, kako je danas bilo u školi?
MAX: Dosadno. Učiteljica nas je pitala što ćemo biti kad budemo veliki.
MAMA: I, što si ti odgovorio?
MAX: Ja ću biti novinar.
MAMA: A znaš li ti uopće što novinar radi?
MAX: Znam, nosi novine.
MAMA: (smijeh) Ma ne. To radi poštar. Novinar piše novine.
MAX: A onda ću biti poštar, hoću nositi novine.
MAMA: Ljubavi, budi što god želiš.
MAX: Mama, jel znaš zašto krava ne može trčati?
MAMA: Ne znam, zašto?
MAX: Da ne bi prolila mlijeko.