Jaka Andrej Vojevec (1978.) radi kao redatelj, izvođač, dramski pisac, voditelj radionica, dramaturg i prevoditelj. Nakon završenog studija engleskog jezika i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, upisao je studij režije na ljubljanskom AGRFT-u. Nakon studija režirao je u brojnim slovenskim kazalištima, a za svoj rad nagrađen na Danima komedije, Festivalu Borštnikovo srečanje, Tjednu slovenske drame, Zlati palčici i drugdje.
Napisao je i postavio veći broj autorskih tekstova i dramatizacija: V.E.M., Gledališče Glej, 2010; Pikica in Tonček (dramatizacija), SLG Celje, 2011; Robinson, Biteater, 2013; Životinjska farma (dramatizacija), ŠODR Teater, 2015; Hamlet i pol, Cankarjev dom, 2016; B®utalci, KUD Transformator, 2016; Moje prav(lj)ice: Pepelka, KUD Transformator. 2018; Moje prav(lj)ice: Sneguljčica, KUD Transformator, 2018; Pohujšanje v dolini sevniški ali Trumf v rokavu, Društvo Matafir, 2018; Vrvica, ki je rešila svet, KUD Transformator, 2019; Male skrivnosti, Društvo Matafir, 2019; Od paleolita do Twita, Društvo Matafir, 2022; (s Anom Obrezom) Pina in Pierpaolo, SSG Trst, 2022.
Godine 2021. Njegov tekst Szlovenijo ©utim izbran je kao najbolji na natječaju Radija Študent za izvornu radijsku igru.
U finalu velikog natječaja Od malih nogu i Žar ptice našao se s tekstom Kraljevstvo sinjega kita.
Dragi Jaka, prije svega, čestitam ti na ulasku u finale našeg velikog natječaja. Koliko ti je kao redatelju koji je studirao i na Filozofskom fakultetu pisanje drama blisko?
Dogodilo se da se paralelno s režijom bavim i pisanjem drama. Tijekom režiranja autorskih projekata, počeo sam pisati i tekstove za predstave. To isprva nisu bile drame, nego više neki kolaži, a onda sam počeo pisati i klasičnije tekstove, prije svega komedije.
Imaš li gotovih drama koje čekaju na postavljanje? Što je u njihovom sadržajnom i izvedbenom fokusu i kome se obraćaju?
Prvi dramski tekst za koji nisam već imao isplanirano postavljanje na scenu napisao sam tijekom korone. Sada imam nekoliko tekstova koji još nisu bili postavljani. Malo su ozbiljniji, bave se ljudskim odnosima, a nastali su pod jakim utjecajem iskustva pandemije i lockdowna.
Tema o kojoj si progovorio u drami Kraljevstvo sinjega kita izuzetno je teška, ali i stvarna. Riječ je o onim zastrašujućim online „igrama“ sa zadacima čiji konačan zadatak dovodi do tragičnog kraja. Kako si došao do nje?
Prije nekoliko godina radio sam projekt kazališta potlačenih za srednje škole na temu cyberbullyinga. Već tada mi se ta tema učinila vrlo zanimljivom, posebice zato jer je to zaista neki potpuno novi oblik nasilja koji u mojoj mladosti nije ni postojao, a danas je zbog sveprisutnosti ekrana i društvenih mreža jedan od najčešćih oblika nasilja među mladima. I starije ga generacije možda uopće ne razumiju kako treba.
Što ti je bilo posebno zanimljivo u toj temi?
To da se cyberbullying odvija u paralelnoj virtualnoj realnosti koja je za mlade, koji s njom odrastaju, vrlo važna, možda čak i važnija od „realnog“ svijeta.
Koliko su kraljevstva sinjeg kita, poput onog u tvojoj drami, prisutna u društvu u kojemu živiš?
Nisam stručnjak, ali znam da je online nasilje prisutno mnogo više nego što mislimo. Naravno, to vjerovatno možemo reći za sve oblike nasilja koji se po prirodi prikrivaju. Međutim, kod online nasilja mi je zanimljivo to što se fraza „živimo u različitim svjetovima“ u virtualnoj realnosti zaista konkretno potvrđuje.
Jesu li tebi, 45-ogodišnjaku, igre poput ove nešto apstraktno ili si svjestan opasnosti koje vrebaju mlade, ali i ne samo njih?
Meni osobno ove su teme u velikoj mjeri apstraktne jer sam prilično nedigitalan tip. Računalo je meni i dalje više pisaća mašina i filmski projektor nego ulazna točka u drugi svijet. Ipak, svjestan sam da je za mlade to drugačije, da je to potpuno uobičajen dio njihovih života koji, naravno, jako utječe na njih. Internet, naravno, nije samo prostor slobode i beskonačnih mogućnosti, nego i prostor opasnosti, pun nevidljivih zamki.
U tekstu se obraćaš tinejdžerskim publikama kroz likove punokrvnih tinejdžera. Koliko ti je bilo teško ili lako uroniti u taj svijet?
Ne znam. Po mom mišljenju, tinejdžeri nisu toliko različiti od odraslih. Možda samo snažnije osjećaju i razumiju određene stvari jer još nemaju toliko filtera. Iz vlastitog tinejdžerskog perioda pamtim osjećaj da je sve još uvijek preda mnom, da je sve dostupno i moguće. I to je super jer ti daje neki polet. S druge strane, to je i teret jer se sve vrijeme brineš da ne zakasniš na nešto, da ti neće poći za rukom, da nećeš ugrabiti priliku, pa si zato i ranjiviji.
Gdje vidiš najveće opasnosti i izazove za današnje i sutrašnje tinejdžere? Na koji bismo način mogli spriječiti te opasnosti?
Ako ne brojimo razne „globalne“ krize koje predstavljaju izazov i opasnost za sve nas, mislim da su opasnosti i izazovi koji se specifično tiču mladih u velikoj mjeri isti kao nekad, samo što se pojavljuju u novim oblicima. Na primjer nasilje među mladima postoji oduvijek, samo sada dolazi u novom obliku online nasilja. Nasilje vjerovatno nije moguće potpuno iskorijeniti, ali mladima možemo pomoći ako ih obrazujemo o tome i da se sami potrudimo razumjeti kakve ih opasnosti sve čekaju.
Odmaknimo se malko od tinejdžera prema tebi i samom tekstu. Po školovanju i profesiji si redatelj. Kako si gradio tekst? Jesi li razmišljao i oblikovao ga redateljski ili se nisi opterećivao scenskom idejom?
Nisam se naročito opterećivao time kako bih tekst postavio na scenu. Međutim, svakako je dio profesionalne deformacije to da tijekom pisanja određene scene, hoću-neću, zamišljam i njeno izvođenje. I sigurno da redateljsko iskustvo utječe i na to kako razmišljam o priči i sljedu događaja, čak i ako toga nisam do kraja svjestan.
Ako sad malo razmisliš, kako bi postavio tekst na sceni?
Pojma nemam kako bih ga postavio kao cjelinu. U stvari ne želim ni razmišljati o tome dok se ne otvori mogućnost da ga negdje postavim.
Prije nego dođe taj trenutak, reci mi kako ti vidiš suvremeno kazalište za tinejdžere u izvedbenom smislu? Na koji bi način pokušao pridobiti i zadržati mlade ljude u kazalištu? U sadržajnom i izvedbenom planu.
Kod već spomenutog projekta o cyberbullyingu iznenadilo me je to što su priča i predstava, uprkos tome što su bile jako jednostavne i skoro djelovale kao kliše, veoma pogodile mlade jer su se direktno ticale problema s kojim se susreću. Zato mislim da se u kazalištu za mlade (barem za tinejdžere), što se sadržaja tiče, moraju obrađivati teme, pitanja i problemi koji se tiču njih samih, iako to može djelovati malo usko „egoistično“. Ali u tom periodu života se zaista najviše bavite sami sobom i svojom okolinom.
Što se scenskih realizacija tiče, mislim da bi bilo dobro da su što otvorenije prema mladima i da im se neposredno obraćaju i uključuju ih. Iz mog iskustva, mladi se često osjećaju zapostavljeno i vrlo su sretni čim dobiju priliku da sami kažu ono što im leži na duši. Svoju dramu sam također prvobitno htio napisati otvorenije, interaktivno, ali me na kraju zarobio klasičniji oblik.
Za kraj, možeš li izdvojiti dio teksta (nekoliko replika) koji se tebi čini najzanimljivijim, najprovokativnijim ili najsnažnijim?
Uf, to je teško. Možda samo par redova koji nisu ništa posebno, ali se nekako bave vječnim pitanjima koja vjerovatno sve nas ponekad muče.
Jesam li ja i dalje ja?
Ili sam netko drugi?
Netko koga su drugi oblikovali
Po svojoj slici.
Ostale intervjue iz OMN serijala pročitajte ovdje: