Draga Pavlice, ovih će se dana u „njenom“ kazalištu održati premijera predstave o Boženi Begović. Što si od izuzetno bogatog života te spikerice, urednice, glumice, prevoditeljice, ravnateljice… stavila u prvi plan?
„Imala sam mnogo veza, ali nisam umjela da molim“, zapisala je Božena Begović u svojim autobiografskim zapisima. Tako je i materijal ove predstave zapravo satkan od pokušaja da prikažemo slojevitost Boženina životnog puta, koja nije očita na prvi pogled. Božena je vješto skrivena iza informacije o prvom pozdravu u radijskom eteru na ovim krajevima, pozdravu koji se kroz godine pretvorio u njenu etiketu. S jedne strane se zapravo radi o jednoj neumornoj pokretačici, pionirki u mnogo čemu, jednoj graditeljici vrlo zanimljive biografije, a koja u nama dostupnim snimkama nije govorila puno o sebi, gotovo pa nikako… s druge strane radi se o vrlo senzibilnoj osobi, razapetoj između snažne težnje za očuvanjem vlastite vertikale, kompleksnog odnosa s ocem, unutrašnje potrebe da kreativno stvara, da voli ženu, da se afirmira kao žena autorica, da ispliva iz jezične i kulturološke metamorfoze iz njemačkog u hrvatski – i da pritom preživi.
Tomislav Zajec je u dramaturškoj bilješci možda najbolje objasnio što nam je bilo najbitnije: „Kroz različita vremena, povijesne epohe koje su se u tih šezdesetak godina Boženina života mijenjale munjevitom silinom, kroz osobne tragedije, nesigurnosti i bolesti, ova je žena ostala vjerna samo jednostavnim principima vlastitog života i djelovanja, potpuno neimpresionirana vanjskim okolnostima. Čak i onda kad su joj naizgled išle u prilog, ona je sve životne odluke stavljala samo na jednu vagu, onu osobnog integriteta.“
Što si u toj povijesnoj buri zadržala u fokusu? S jedne strane, kao što si rekla, danas nam je Božena najpoznatija po slavnoj radijskoj rečenici, s druge strane vodila je kazalište u kojemu postavljaš predstavu o njoj, s treće strane njeno hrvanje kroz život bilo bi idealno za holivudski film.
U fokusu smo pokušavali držati nju, Boženu. To je bilo teško baš zbog životnog puta koji je nudio izuzetno mnogo slojeva i pitanja koja odvlače pažnju od bitnog. Zato smo recimo svega par proba prije premijere izbacili scenu koja nam je bila vrlo draga i koja bi publici sigurno bila vrlo draga. Ali bi dramaturški ugrozila Boženu. Hvala prijatelju Reneu Medvešeku koji nam je došao na probu i izgovorio ono što se nismo sami usudili reći.
Moram reći da bi za holivudski film možda bila idealnija biografija njene životne družice, Joelle Joe Vuković, koja je tri desetljeća živjela s Boženom Begović u jednoj mansardi na Jurjevskoj ulici 19. Joe je bila diplomirana kemičarka iz plemićke obitelji Vuković, koja je rano ostala bez oca oficira, svojevremeno je u Francuskoj, čekajući da je prime u Legiju stranaca, na konju obilazila plantaže lavande u okolici Aix-en-Provencea gdje se nalazio laboratorij za koji je radila i još paralelno studirala strojarstvo u Parizu. Mi smo se na probama zezali da za par godina radimo nastavak radnog naziva: Joellina istina.
Obje su zapravo odrastale i školovale se u inozemstvu, Joelle na francuskom, a Božena na njemačkom. Povratak u Zagreb, a potom književno i kazališno stvaranje na hrvatskom, zahtijevao je proces mentalne prilagodbe koji je u Boženinom slučaju trajao punih 10 godina. Između ostalih nevolja, i to je značajno doprinijelo oštećivanju njenog kreativnog puta. Bile su također i gorljive antifašistikinje i antistaljinistice, bez obzira na svoje obiteljsko zaleđe i bez obzira na aktualne političke prilike.
Nadokvir predstave je zapravo nekih sat i petnaest minuta kasnog popodneva na mansardi u Jurjevskoj. Onog popodneva kada će Božena na poziv radiostanice otići snimiti rekonstrukciju čuvenog pozdrava i tom gestom zapečatiti nebitnost svega onog drugog što je za života stvorila. Taj čin snimanja se, naime, zapravo zbio nekoliko godina prije njene smrti i uopće ne datira iz 1926. A ni te 1926. ga nije zapravo ona izgovorila nego osnivač radiostanice, dr. Ivo Stern, koji je kao Židov kasnije emigrirao iz zemlje. Unutar tog zamišljenog vremena na gornjogradskoj mansardi raspliću se, ili zapetljavaju, ovisno kako se gleda, konci njenog životnog puta.
Moram ti reći da mi se nadokvir jako sviđa. Što tebe osobno najviše privlači kod Božene Begović?
Puno je tu elemenata uz koje sam se mogla identificirati iako sam rođena 70 godina kasnije. No, to je manje bitno, ne radimo predstave samo o onim pojavama uz koje se možemo identificirati. Ono što jest bitno je da Boženu mogu razumjeti, a to mogu najviše u dijelu vezanom uz pokušaje da stvaraš u više kultura i jezika. Znam težinu tog tereta, a i znam mu krila. Također, mogu jako dobro razumjeti da si zbog egzistencijalnih nemogućnosti ne možeš priuštiti ni vrijeme ni energiju za kreativno stvaranje. Pogotovo kad si još i žena, što posebno pogoduje zatvaranju tih nekih ventila koje naprosto treba otvoriti i raspuhati pa i griješiti da bi se išta kreativno stvorilo. A ti jednostavno moraš zaraditi da preživiš, iz dana u dan. Takva odgađanja silom prilika, ako padnu na plodno tlo, samo stvaraju sve više nesigurnosti.
Ja sam imala sreće da sam u 40-oj s grupom prijatelja ipak stvorila Hoerspiel: malu igru za slušanje (i gledanje) na rubovima rubova nezavisne scene i da mi je on vrlo brzo usmenom predajom i reakcijom publike dao intimnu legitimaciju da sjednem na „zadnji voz“ i zapravo pokrenem lokomotivu današnjeg RadioTeatra. Nakon devet godina taj vlak je konačno stigao i u jedno gradsko kazalište, i to ne bilo koje nego u Zagrebačko kazalište mladih, koje je po meni jedno od najimpulsivnijih kazališta u regiji – i time se to putovanje lijepo zaokružilo.
Prije nego se dotaknemo Hoerspiela, reci mi kako si redateljski pristupila predstavi? Po fotkama mi se čini da ćeš ponovo suočiti dva elementa radiofonije: očekivani auditivni i onaj pomalo neočekivan – izvedbeni.
Da, dobro si zaključio, no moram napomenuti da u ovoj predstavi ima znatno manje radijske poetike, gotovo je uopće nema. Radio je prisutan kao element dokumentarizma, arhivskih snimaka s radija i mojih susreta sa svjedocima tog vremena. I naravno, prisutan je u dijelu Boženine biografije vezanom uz prve dane radija. Kroz radio smo uspjeli provući i razlog uglazbljivanja Boženinih stihova koje izvode glumci i Dino Brazzoduro, glazbenik i autor radiofonskih elemenata u gotovo svim mojim predstavama. Autor glazbe je beogradski kompozitor i slikar, Kralj Čačka.
Ovo je radiofonska predstava koja se najviše približila kazalištu, što je i logično, jer prvi put nisam bila okružena izvođačima iz različitih disciplina, nego isključivo glumcima. Primjerice, zadnja RadioTeatrova predstava Soundtrack za film koji nije snimljen nema uopće više mizanscena nego izaziva gledatelje da nam u potpunosti vjeruju u zvuk i našu mirnu scensku pojavu. Glumci ZKM-a su me tjerali da se više bavim mizanscenom, a ja njih da imaju više povjerenja u radiofoniju – nadam se da smo našli sretan spoj. Publika će reći.
Sad se vratimo Hoerspielu. Do te predstave nisam bio svjestan vizualne privlačnosti stvaranja radiofonskonskog zapisa. Što misliš što je toliko privlačno u tom gotovo voajerskom promatranju auditivnosti? Površno gledano, to su dva elementa na oprečnim pozicijama.
Ideja radiofonskog teatra je zapravo potpuno u sukobu s magijom radija. Ta magija, naime, nastaje upravo na suprotnim pretpostavkama. Slušajući zvuk kojemu ne vidimo izvora, u našoj glavi se stvara niz asocijacija i to od slušaoca stvara ko-kreatora. Kad izostane slika vezana uz neki zvuk, taj prekid u našim sinapsama pokrene neki unutarnji mehanizam zamišljanja vezan uz svjesno i podsvjesno, uz emocije, sjećanja, projekcije. Ne koriste Nijemci za radijsku umjetnost bez razloga izraz Kopfkino, što bi u mom slobodnom prijevodu bilo kino za misli (doslovno kino za glavu).
Međutim, u svim radiofonskim predstavama igram se upravo tim dvjema percepcijama, i to je naša kazališna igra. Zapravo, mi se igramo tim nekim unutarnjim i vanjskim mizanscenom. Dinamikom doživljaja koji se stvori kad slušamo krila šišmiša, a onda vidimo da ga proizvodi kožna rukavica u Dinovim rukama na kazališnim daskama.
Ja nisam režiser, ja sam valjda u nekoj misiji promoviranja koncentriranog slušanja. I očito, nakon skoro 10 godina susreta s našom publikom mogu reći da mu itekako ima mjesta u kazalištu. A među kolegama mislim da me više nitko ne sažalijeva što sam tako zaljubljena u radio, kako sam znala osjećati i prilikom studija na ADU i kasnijeg rada kao dramaturginje u raznim područjima. Ako to još netko misli i nakon što pogleda sve naše radio predstave u Zagrebu i Berlinu, soundwalkove, radiowalkove, posluša audio knjige za djecu i odrasle, prođe arhivu malih istraživalačkih formi Plan za bijeg, eksperimentalnih edukacija i emitiranja Radio Koji Je Tu Prije Radio – vodim ga ili ju na kavu…
Ostaje još da to šire poimanje radiofonske umjetnosti, van i unutar radijske kutije, uvedemo i na akademije. To pokušavamo kroz trogodišnji projekt Kreativne Europe kojeg vodi genijalna Saška Rakef, dramaturginja s Radio Slovenije: B-air. B-air je usmjeren na istraživanje radiofonije, kreaciju za najmanje dobne skupine kao i ranjive društvene grupe i edukaciju.
Kojoj si akademiji najviše sklona u tom pogledu?
Nakon puno pokušaja i promašaja na drugim mjestima, najbolju suradnju imam s riječkim odsjekom Gluma i mediji, gdje od iduće jeseni uvodimo upravo kolegij koji, osim konvencionalnog akademskog bavljenja teorijom i praksom radiodrame, uvodi i cijeli jedan vrli uzbudljivi svijet radiofonije netipičnih formata, kao i one koja raste u susretu s raznim mogućnostima izvedbe uživo. Jako sam zahvalna riječkim profesorima Nataši Antulov i Marinu Lukanoviću na ovom povjerenju.
Također, vodim i jedan volonterski projekt koji se zove Radiofonski četvrtak, gdje sam se povezala s nizom malih radiostanica u regiji u kojima većinom rade volonteri, oni pravi zaljubljenici u radio, entuzijasti. Pridružilo nam se i nekoliko profesora, glumaca, muzičara, novinara. Prošle godine smo se međusobno svi prepoznali i na Zoomu okupljali gotovo svakog četvrtka na slušaonicama i susretima s autorima iz regije i svijeta, prvenstveno radio dokumentaristima koje bih pozvala da s nama provedu večer i predstave svoj rad. To nas je sve skupa nevjerojatno osnažilo. Kao kad u mraku odjednom zasvijetli neko kolo krijesnica.
Nadam se da ćemo jednom uspjeti zajedno stvarati sporovozni dosadni program mimo svih pravila suvremenog radija, na jezicima koje razumijemo. Malo smo sada stali baš zbog mojih obaveza, ali ovom prilikom pozdravljam Radio Rojc u Puli, Radio Rožu u Rijeci, KLFM u Splitu, Radio Abraš u Mostaru, Radio Student u Zagrebu, Radio Plac u Subotici, Kanal 103 u Skopju i ostalu ekipu s Radiofonskog četvrtka… I želim nam svima sretan (jučerašnji) Svjetski dan radija! Jer mi smo ga zaslužili!
Auditivnost je zahvaljujući predstavama koje si ranije spomenula i Planu za bijeg posljednjih godina kontinuirano prisutna na kazališnim daskama. Kako gledaš na nju u današnjicama okrenutim vizualnim zapisima? Gdje se krije njena (trajna) snaga?
Ciklus Plan za bijeg, ove godine već deveti, bio je moj pokušaj da okupim i druge autore na istom putu istraživanja radiofonije i izvedbe uživo, u trajanju do 30 minuta. Tu neku uobičajenu godišnju svotu za predstavu koju bi mi dodijelili na Ministarstvu ili Gradu ja bih razdijelila u nekoliko mikrobudžeta za male forme i pozvala autore ili bi otvorili natječaj. Tako je kroz Plan za bijeg prošlo na desetine autora. To je ujedno i služilo za okupljanje neke ekipe, stvaranje jedne nepretenciozne laboratorijske atmosfere, vježbalište za buduće veće projekte. Bar je to bila moja želja. Tako smo uostalom i počeli raditi s Kraljem Čačka. Unazad par godina otvorili smo još jedan ciklus, Radiowalk – intimni radio u hodu. To je nešto što me možda i najviše zanima, ta jedna radio-predstava koja se zbiva u uhu i oku šetača, kao i specifična dramaturgija koju treba ovladati u odnosu na sve elemente. Naslanja se na tradiciju soundwalka, soundscape projekta, storytellinga, dokumentarne radiodrame, radiofonskog kazališta ali i malo skreće s puta. Jako sam uzbuđena oko radiowalka.
Možeš li usporediti radiofonski izraz u zlatna vremena tvog oca Zvonimira Bajsića i ostalih velikana poput Vojislava Kuzmanovića, Šoljana, Ivanca, Novaka, Slamniga… i danas? Što danas imamo, a tada nismo, a što nam nedostaje?
Nedostaje nam entuzijazam onih radioamatera s početka priče, iz dvorišne zgrade na Markovom trgu, 1926. Boli me i ta situacija s Hrvatskim radiom kao najvećim producentom umjetničkog i dokumentarističkog radija i konstantnom ugrozom, a u drugim programima to potiskivanje autentičnih radijskih alata i odguravanje ljudi iz etera koji te alate još uvijek poznaju. Radio koji se svodi na ono što on nije, na ono što mogu i drugi mediji, a gušenje onoga što samo radio može.
Boli me i radijska arhiva, što nije javno i besplatno dostupna, pogotovo sada kad je dijelom digitalizirana. Zašto ona nije u Državnom arhivu ili u NSK? U njoj, u toj arhivi, spavaju glasovi koji nam govore puno toga. Koji nam mogu pomoći da polijepimo krhotine naših razbijenih kontinuiteta. A da ne pričam koliko bi ona značila umjetnicima, znanstvenicima istraživačima, studentima. Ja sam prilikom rada na ovoj predstavi imala predivnu suradnju s Tamarom Bregeš, koja je kao i ja, veliki zaljubljenik u te glasove koji tamo čekaju da ih netko čuje. Hrvatski radio može biti sretan da ima Tamaru. Kad sam u Berlinu radila predstavu Aether ueber Berlin (Eter iznad Berlina), dobila sam kao istraživač kod koji mi je omogućavao da kroz mrežnu platformu samostalno uđem u sve arhive državnih radija i istražujem je u svim pravcima.
U potpunosti se slažem s tobom, posebice vezano uz arhive. Dok se oni ne otvore svima, okrenimo se tvojem novom profesionalnom izazovu. Nedavno si postala ravnateljica Centra mladih Ribnjak. Što bi voljela u njemu promijeniti, a u kojem pogledu bi voljela nastaviti?
Imam puno planova i želja, ponajviše po uzoru na njemačke socio-kulturne centre. Mislim da ovakvi centri mogu biti jedan bitan generator ozdravljenja društva. Ribnjaku prije svega treba i obnova jer je zgrada od prokišnjavanja i vlage temeljito ugrožena. Ali je i dalje, ovakva derutna kakva je, po meni jedna od najljepših ustanova u gradu, ako ne i najljepša. U dvorani primjerice još ima drva, što ćete teško danas negdje naći. Ispuni me sjetom kad vidim kako je zapravo svaki kutak bio zamišljen za nekadašnju bogatu aktivnost ovog Centra, kako se o svemu mislilo. Drago mi je da se u Zagrebu toliko promijenila klima, zbog koje sam, kao i mnogi, svojevremeno otišla iz Hrvatske i djecu podizala u Berlinu. Konačno mogu neke godinama građene kompetencije iskoristiti u Ribnjaku. Osjećam da sada mogu dati puno više. I da je to prepoznato. RadioTeatar putuje dalje pod vodstvom mlade Katarine Krešić, najbolje producentice ikad koju će svijet tek upoznati.
U pogledu kazališta, zaštitni znak Ribnjaka posljednjih je godina Teatar PocoLoco. Hoćeš li otvoriti vrata i nekim novim nezavisnim kazalištima? Možda nekoj kontinuiranoj večernjoj sceni?
Naravno. Upravo smo neki dan zacrtali parametre za natječaj koji će se uskoro otvoriti u nekoliko kategorija, jedan je baš za dvogodišnje rezidencije umjetničkim grupama. Što se tiče izvedbi već gotovih projekata, to će također ići kroz natječaj i malo vijeće koje će složiti repertoar. A Teatar PocoLoco je svojim minulim radom zavrijedio da ostane „kućni bend“.
Kad već ima kućni bend, hoće li Ribnjak ponovo dobiti i kućnu birtiju? Naime, jedan od problema centra je izostanak kafića. Može li bivši Purgeraj postati mjesto u kojemu će spojiti piće i vrhunska radiofonija?
Kafić bih voljela pretvoriti u klub kroz određenu vrstu socijalnog poduzetništva. Naravno, treba prvo para da ga uredimo. Voljela bih da već ovo ljeto tamo pijemo kavu, jedemo kolač od mrkve iz malog eko vrta na našoj krovnoj terasi i slušamo dječji radio, Radio Ribnjak. Dok neka grupa djece ispred ulaza uči raditi bicikl od recikliranih materijala. Jel' dobar plan?
Odličan! I ne samo taj. Svi tvoji odgovori ispunjeni su odličnim planovima i izuzetno zanimljivim razmišljanjima i stavovima. Želim ti da ih sve realiziraš i da to bude tek početak!