Draga Hano, tvoj dramski tekst Bijelci ove je godine na natječaju Mali Marulić osvojio prvu nagradu za najbolji lutkarski ili dramski tekst za djecu. U tekstu je riječ o razlikama te nerazumijevanju i neprihvaćanju istih. Iako je malko suvišno pitati otkud ti inspiracija jer nas neprihvaćanje drukčijih okružuje na svim razinama, svejedno ću pitati: zašto si napisala tekst o razlikama i neprihvaćanju sada i ovdje?
To je, naravno, vječna tema. Iako mi je lijepo misliti da idemo na bolje. A tema je zapravo trenutak (točnije zbir mnogih trenutaka) u kojem postajemo svoja osoba, trenutak kad prestajemo biti dijete – a to je kad počinjemo propitivati ono što nam društvo, okruženje i vlastita obitelj nalažu kao normu. Na nama je da mijenjamo paradigmu – na svakoj mladoj osobi je zadatak da proširi horizonte i postane uključivija. I za druge, kao i za same sebe. Trebamo se kretati prema Svijetu koji nas uključuje onakve kakvi jesmo, autentične.
Koliko je važno pisati o ovakvim temama u tekstovima upućenim djeci?
Uvijek je važno govoriti o tome da stvari nisu tako jednostavne, niti crno-bijele, da zločesti dječaci najčešće imaju dobro srce, da se možemo zaljubiti u nekog tko je istog spola kao i mi, da djevojčice ponekad imaju rep…
Kako ti se, kao umjetnici koja je velikim dijelom okrenuta dječjoj publici, ali i kao majci, čine današnja djeca i mladi?
Čine mi se kompleksnima, zanimljivima, bogatim sadržajima, sposobnim da nas mnogo toga nauče. Nedavno sam saznala nešto važno o sebi, nešto što sam oduvijek htjela znati, a saznala sam to od svoje nećakinje koja ima 13 godina. Ona je vidjela nešto što ja nisam uspjela u svojih pedesetak godina. I stalno učim od svog sina. On je odličan pedagog, hvala mu što je tako nježan u odgoju.
Koliko su djeci i mladima potrebni ovakvi sadržaji? Što misliš, na koji način ti sadržaji dopiru do njih?
Najvažnije je da sadržaji za djecu budu autentični. I zabavni, bez obzira koliko je teška tema kojom se bave. I da ne dociraju, to je djeci nepodnošljivo.
Vratimo se malko Bijelcima. Priču si odvela u svijet paunova. Zašto baš paunova? Kad sam prvi put čitao dramu, taj izbor me prilično iznenadio jer, moram priznati, do ove drame nisam imao neke intenzivnije osjećaje i stavove prema tim kočopernim ljepoticama.
Paunovi! Ne znam točan razlog. Čitala sam Knjigu o prahu Philipa Pullmana. U jednoj su se sceni na tren pojavili paunovi i ja sam se toliko razveselila ideji da ih vidim na sceni, da zamislim trenutak u kojem rašire taj predivni rep... i tako je počelo. Obično počne od neke ideje ili neke slike. Ili neke glumice ili glumca za koje želim nešto napisati.
Prije pet godina osvojila si prvu nagradu s dramom Magnus, meni najboljom među svim nagrađenim dramama dosadašnjih natječaja Mali Marulić. U njoj si progovorila o još jednoj važnoj, ali i mučnoj temi koja se u kazalištima za djecu zaobilazi u širokim lukovima – smrti jednog od roditelja. Koji je tvoj motiv prodora u teme koje se etiketiraju tabuima, poput smrti?
Magnus... Stalno mislim o smrti, sprijateljujem se s njom. I uvijek je to pitanje – da sada umrem, kako mogu pomoći svom sinu da se s tim lakše nosi? Kako pripremiti djecu da prežive, snažni i svoji, naše smrti? Kako uopće, za sve nas, učiniti smrt dijelom života? Kako maknuti taj tabu i tu sivu formalnost s nje? Kako tom sivilu dodati topline? Time ću se, vjerujem, baviti dok živim, a možda i nakon toga.
Tko je spremniji na smrt u predstavama za djecu – domaća kazališta ili djeca? Ivica Šimić jednom je prilikom napisao da će hrvatsko kazalište za djecu biti otvoreno tek kad će predstave o smrti prestati biti tabu.
Naravno da su djeca spremna na razgovor o toj temi. Djeca vole iskrene razgovore o tabu temama.
Vratimo se mi tebi. Iako smo dosad govorili o tvojim dramskim tekstovima, prije svega si redateljica. Kako pišeš tekstove? Imaš li u glavi redateljska rješenja koja te nose kroz tekst ili odvajaš ta dva procesa? Nosiš li u sebi sliku predstava Magnus i Bijelci? Da dobiješ nedefinirani budžet za ta dva teksta, u kojem bi ih mediju postavila – kazalištu, filmu ili na radiju?
Kad pišem za kazalište uvijek vidim sve, redateljska rješenja, scenografiju, kostime, zvukove… Kad pišem za radio uvijek u glavi prvo napravim podjelu i pišem tako da čujem glasove glumaca. Slično je i kad pišem za film, također napravim podjelu unaprijed... i pišem zato što bih htjela raditi s određenim glumcima, jer ih želim vidjeti u određenim situacijama. (Evo, upravo ovih mjeseci vrtim po glavi nešto što bih htjela raditi u kazalištu s Filipom Detelićem, Sretenom Mokrovićem i Alexom). Što se tiče kazališta, svakako bih voljela režirati Magnusa – u ZKM-u. Možda će uskoro biti baš dobar trenutak za to. Magnus je i pisan prema Rakanu, a tema smrti je postala sveprisutna... Bijelce bih voljela režirati ili u splitskom ili u zadarskom kazalištu lutaka.
Uz režiranje u kazalištu i na filmu, tvoja je najveća umjetnička ljubav radio, u kojemu i najviše radiš, obraćajući se odraslima i djeci. Što ima radio kao medij, a kazalište (ili film) nema? Što te posebice privlači njemu?
Radio! Odmah se ozarim! Najsretnije trenutke doživim u tonskom studiju. I za vrijeme snimanja s glumcima i kasnije, u montaži. Možda najviše kad dođemo do muzike... još uvijek ne mogu vjerovati da to smijem, da to mogu – reći kako bi muzika trebala zvučati, igrati se time. To mi je kao neko zabranjeno voće... uh... divno. I sve to – snimanje zvukova! (Evo i sad dok pišem ovo cičim od sreće kad se sjetim snimanja zvukova). Za Kraljicu Sol sam danima tražila koje će perle stvarno zvučati kao biseri kad ih u studiju pustim niz stepenice, jedini put kad sam uživala u velikom spremanju je kad sam snimala sebe kako čistim policu u hodniku za jednu malu formu Andree Zlatar o velikom spremanju... Donijela sam svoje stare klizaljke i hodala u njima po studiju za Trostruki aksl, toliko toga i sve kao čudo. I možda najveće – napisala sam tekst za song koji je Maro Market uglazbio, a Ugo Korani otpjevao, za Sinove, kćeri Ivane Bodrožić. Na radiju lako i brzo propitujem vlastite želje, naklonosti i pomičem ono što doživljavam kao vlastite granice.
Kao zaljubljenik u radio dramu, imam dojam da je taj izraz duže vrijeme bio u recepcijskoj krizi, no posljednjih se nekoliko godina u velikom stilu vraća slušateljima zahvaljujući arhivi i podcastu na stranicama Hrvatskog radija (s kojima slušatelji više nisu vezani uz termin emitiranja). Imaš li povratne informacije o recepciji među mlađim slušateljima? Kako djeca prihvaćaju radio drame te prihvaćaju li ih, uopće?
Nives Madunić Barišić, glavna urednica dramskog programa Hrvatskog radija, često radi radionice u osnovnim školama, po cijeloj Hrvatskoj. Ona i naš sjajni ton-majstor Tomislav Šamec pokažu djeci na koji se način snima radio drama, kako se stvore i dodaju zvukovi, te im puste jednu radio dramu za djecu. Bila sam par puta prisutna – slušala se radio drama Junaci Pavlove ulice koju sam režirala s dječacima iz dramske grupe s kojom sam tada radila – i zadivilo me koliko se djeca lako fokusiraju i prate nešto što im je zanimljivo. Naravno, kao i kod svega – djeca imaju nisku toleranciju na dosadu (hvala Bogu). Sad postoji podcast i arhiva i roditeljima je sve lakše djeci puštati dječje drame – prije spavanja, u dugim vožnjama, u čekaonici kod doktora...
Kako vidiš budućnost radija kao medija i radio drama kao umjetničkog izraza?
Nemam pojma. Budućnost je svaki dan. Ali kako su nam slušalice postale dio životne opreme.... optimistična sam.
Sad kad smo se dotakli različitih medija i umjetničkih izraza u kojima stvaraš, možeš li mi reći koje su po tebi glavne prednosti i mane kazališta, filma i radija u osvajanju dječjih publika? U pogledu dopiranja do dječjih publika, utjecaja na njih, mogućnosti tvoje redateljske igre…
Ovo je jedan od onih odgovora – sve ima svoje prednosti. Kad stvarno ima. Ipak, kazalište je živ čin, aktivan, dozvoljava interakciju – kazalište je, kad je dobro –Događaj. Kad je dosadno, onda je trauma. Najgore je kad si želiš na dosadnoj predstavi iščupat nogu i pojest je, kao da si zapeo u Andama. Radio drama je idealna da te umiri i fokusira – mislim da je malo po malo, pa po puno, idealna i za rad sa djecom s problemima fokusiranja i ADHD-om. Inače, djeca glumci s ADHD-om su fantastična i dok glume imaju sjajnu koncentraciju. Film – bogatstvo svega, pogotovo ako je u kinu. Dječji filmovi nam obilježe djetinjstvo – i roditeljstvo. I filmovi i genijalne sinkronizacije crtića.
Na kraju ovog našeg prvog razgovora, nakon što si drugi put zasjela na tron Malog Marulića (a prije godinu dana i na radiodramski tron s divnom radio dramom Ne zaboravi pokriti stopala), koja je tvoja sljedeća velika umjetnička želja?
Hvala ti što me to pitaš. Pitaj me i iduće godine. Pitaj me to uvijek! Imam toliko umjetničkih želja: da napišem knjigu eseja o sreći – o placu, o svojoj baki, o djeci, o moru; da završim roman – krimić koji upravo pišem za Henu, da ton-majstorica Marija Pečnik i ja smontiramo radijski dokumentarac koji smo upravo snimile u Splitu o predivnoj Nives Čičin-Šain; da Vlado Gojun i ja smontiramo longitudinalni dokumentarac koji sam osam godina snimala s jednim razredom, da konačno izađe premijera mog kratkog filma To se sam tak kaže; da Tomislav Torjanac ilustrira moju slikovnicu Dođi da te naučim igrati se sa mnom; da snimim dokumentarac o tome kako Faccini drži probe za Muku po Ivanu… I još puno toga. Sreća, čista sreća.