Na zadarskom festivalu Mediteraneo upoznali smo jako simpatičnog i izuzetno talentiranog španjolskog lutkara Wagnera Galla koji dolazi iz vrlo poznatog i višestruko nagrađivanog španjolskog obiteljskog lutkarskog kazališta Ángeles de trapo. Trideset godina njegov otac Julio Gallo i majka Iolanda Atalla vode malo kazalište u Malagi, tamo imaju dvoranu za vježbanje, a nastupaju posvuda - na ulici, po školama, u malim i velikim kazališnim dvoranama. Stariji sin Julio Maicol također se posvetio lutkarstvu, a nakon studija businessa, pridružilo im se i najmlađe dijete - Wagner.

Nakon sjajne predstave Error 404 proučili smo stolnu lutku Stevea i scenografiju izrađenu do najsitnijih detalja, a dok smo pomno razgledavali rekvizitarij koji stane u dva kovčega, porazgovarali smo s tridesettrogodišnjim entuzijastičnim lutkarom o njegovoj lutkarskoj povijesti i sadašnjosti.

S obzirom na to da su vam otac i majka voditelji obiteljskog lutkarskog kazališta, kada ste prvi put s njima nastupali?

Prvi put sam nastupao sa šest godina. Roditelji su me polako učili i tako sam tesao zanat. Nikada nisam završio fakultet za lutkarstvo, no čini mi se kao da jesam jer je njihova škola bila temeljita i traje cijeli moj život.

Ipak, studirali ste business.

Da. Kad sam bio tinejdžer nisam se više htio baviti lutkarstvom. Htio sam studirati nešto ozbiljno i maknuti se iz tog svijeta. No, kad sam završio studij shvatio sam da bez lutkarstva ne mogu. Silno me privlačilo. To je moj poziv. Kao što je bio i mojim roditeljima.

Kako su vaši roditelji reagirali kad ste nakon studija ipak odabrali lutkarstvo?

Bili su jako sretni jer su vidjeli da ćemo brat i ja nastaviti tradiciju njihovog obiteljskog kazališta. Nisu nas ni na što prisiljavali, to je bila naša odluka, ali oni su je priželjkivali. Nadam se da će u budućnosti i moja djeca isto tako odabrati lutkarstvo i da će nastaviti s radom naše obiteljske trupe, da će nastaviti tradiciju. No, poput mojih roditelja, neću ih ni na što prisiljavati, već ću ih odmalena učiti lutkarstvu.

U vašoj trupi je uobičajeno raditi predstave za mlade i odrasle ili ste vi s ovom predstavom napravili nešto novo?

Roditelji i brat isključivo rade predstave za djecu. Vrlo su uspješne i s njima nastupamo po cijeloj Španjolskoj. Ovo je prva predstava u povijesti našeg obiteljskog kazališta koja se obraća malo starijoj djeci, uglavnom tinejdžerima.

Kako to da ste se odlučili napraviti predstavu za tu prilično osjetljivu dobnu skupinu?

Kad sam osmišljavao ovu predstavu, iskreno, nisam razmišljao o publici. Imao sam silnu potrebu napraviti je jer govori o meni. Steve sam u stvari ja kad sam bio mlad. Čak mu je moja majka napravila kostim prema onome što sam u srednjoj školi nosio – sivu hoodicu i traperice – u tome sam stalno bio. Jedan period svog života bio sam ovisan o video igrama, nisam izlazio iz sobe, grozno sam se hranio i jedino što sam po cijele dane radio jest da sam buljio u mobitel ili računalo. Srećom, uspio sam se izvući iz toga, makar i danas igram igrice čim mi je dosadno – uglavnom na putovanjima.

Ne mogu vjerovati da i dijete takvih kreativaca može biti ovisno o mobitelima i računalima. Zašto ste imali potrebu o tome progovoriti?

Itekako može. Sve što su roditelji radili u to mi je vrijeme bilo strašno glupo i dosadno. Imao sam silnu potrebu napraviti ovu predstavu jer želim da roditelji i djeca razmisle o novim tehnologijama kojima smo svi okruženi, da vide što se najgore može dogoditi ovisniku o njima.

Pokazujete loše strane nove tehnologije, no itekako se njima služite u ovoj predstavi.

Naravno. Zahvaljujući novim tehnologijama, u ovoj predstavi radim sve sam – puštam ton, svjetlo, video projekcije... nove tehnologije su nam mnogo toga omogućile i mnogo toga dobrog su nam donijele... ali, kao i svemu drugome, postoji i druga strana medalje... ona malo tamnija...

Gdje izvodite predstavu?

S obzirom na to da mi sve stane u dva kovčega, s predstavom sam prošao svijet - bio sam na različitim svjetskim festivalima: u Meksiku, Južnoj Koreji, Rusiji, Poljskoj, Italiji, Albaniji, Finskoj, a najviše me se dojmio Island. Kad sam u Španjolskoj, uglavnom nastupam u školama.

Znam da ste na mnogim festivalima dobili nagrade. Zanima me kakve su reakcije španjolskih školaraca?

Izvrsne. Nastupao sam mnogo, a nikada nisam imao loše iskustvo. Mnogi se identificiraju sa Steveom, a kad se na video projektoru počnu izmjenjivati igre koje Steve igra, oni uglas govore njihove nazive: Minecraft, Brawl Stars, Fortnite itd. Sve im je poznato i zato im je zanimljivo.

Koja vam je publika draža – mala djeca ili tinejdžeri?

Obožavam djecu jer su vrlo iskrena i spontana. Odmah pokazuju što misle, vrlo su kritična i to mi se jako sviđa. A takvi su i mladi.

Ovu ste predstavu radili zajedno s ocem, Juliom? Vidjela sam da ste zajedno potpisani kao redatelji.

Tata mi je bio drugo oko, savjetnik koji mi je govorio što da izbacim, a što da ostavim, kako da se poboljšam, ali sam zapravo predstavu potpuno sam osmislio – od ideje, razrade priče, do scenografije, lutke, zvuka, projekcija... Prema mojim idejama prijatelj Antonio Martin je izradio lutku koja je dijelom drvena, a dijelom kaširana, a cijelu sam scenografiju izradio sam, do najsitnijih detalja jer obožavam raditi minijature i makete. Isto tako, sam sam razradio sav tehnološki dio predstave, no imao sam mnoge prijatelje, ali i članove obitelji koji su mi pomagali.

Kako je to raditi s obitelji?

Dobro je da ne živimo zajedno, pa kad se vidimo, svi se izvrsno slažemo. Zna biti i svađa i nesuglasica, ali to je normalno. Jednom godišnje svi zajedno posjećujemo psihologa i to je fantastično. Sve u svemu, moram priznati da stvarno volim raditi sa svojom obitelji. Jako smo povezani.

Na vašim stranicama piše da volite u svoj rad unositi različite inovacije. Što je danas inovativno u lutkarstvu?

Uf.. to je baš teško pitanje. Ne bih znao odgovor. Mi unosimo inovacije u naš rad. Primjerice, ova predstava, Error 404, za nas je bila nešto novo i drugačije. Do tada smo radili dječje predstave i nismo se toliko služili tehnologijom. Brat stvara veliku predstavu koja će biti mobilna i izvodit će se na ulici – takav tip predstava je također za nas nov. No, bojim se da je jako teško biti inovativan u lutkarstvu općenito. Čini mi se da je već sve osmišljeno.

Stvaraju li se lutkarske predstave za odrasle u Španjolskoj često, ili kao kod nas, prilično rijetko?

Moram priznati da baš ne znam za lutkarske predstave za odrasle u Španjolskoj. Čuo sam da ih dvije, tri trupe rade, ali ih nisam gledao. Uglavnom se rade predstave za djecu. Zato mi je divno što sam došao na zadarski festival i gledao lutkarske predstave za odrasle. No, u Španjolskoj postoji mnogo lutkarskih skupina i imamo stvarno jaku konkurenciju.

Što novo pripremate?

Već duže vrijeme razmišljam o majmunima u Kongu koji zbog sječe palmi izumiru. Moja nova predstava bit će ekološka, bavit će se tom tematikom, a radni joj je naslov Palmino ulje. Volio bih da to bude predstava namijenjena svima – djeci, mladima i odraslima.

Nadam se da ćemo je na jednom od idućih Mediteranea i mi u Zadru uspjeti pogledati.

I ja se nadam.