LUTKOSRIJEDA: MIHA GOLOB, REDATELJ
"Djeci je svijet poput lunaparka kojeg promatraju i kojim se oduševljavaju bez kalkulacija"
Treći blok 11. Lutkokaza otvorit će nova predstava Lutkovnog gledališča Ljubljana, Pješčanik, u režiji našeg starog, dobrog znanca, Mihe Goloba. S Mihom smo za Lutkosrijedu porazgovarali o samoj predstavi, ali i njegovim ranijim projektima, o izboru materijala u kojima stvara svoje poetske svjetove i koječemu još
Objavljeno: 5.25.2021 4:48:55 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Miha Golob / Privatni album

 

Dragi Miha, čast da otvori posljednji blok prvog (i nadam se posljednjeg) online Lutkokaza dobila je neverbalna predstava Pješčanik koja nas vodi u dječji pješčanik. Kako si došao do ideje da oblikuješ predstavu u pijesku i od pijeska, u igri i od igre?

Sve je počelo s mojom prvom predstavom za djecu, Mali plavi i mali žuti. U njoj sam počeo razmišljati o dječjim igralištima kao prostoru prvih dječjih otkrivanja i fascinacija, o svojevrsnim dječjim laboratorijima, mjestima na kojima djeca istražuju i spoznaju neke zakonitosti ovog svijeta, upoznajući time same sebe, vlastitu maštu, kreativnost, logiku. Zaključio sam da je i prazan list papira dječje igralište. Štoviše, oduševilo me koliko je prazan list papira zanimljiv djetetu. Ono ga silno želi ispuniti, obojati, saviti, potrgati, zgužvati… U sljedećoj predstavi za djecu, Akvariju, napravio sam korak dalje u istraživanju analognih dječjih igrališta koja danas sve više zamjenjuju digitalni svjetovi igre. Akvarij je bio u funkciji kade za kupanje koja je jedno od prvih dječjih prostora igre. Pješčanik je u ovom procesu bio logičan sljedeći korak. Riječ je o jednom od bazičnih prostora dječje igre, no u kojemu djecu se sve rjeđe možemo vidjeti. Em ih mačke koriste za prvu i drugu nuždu, em se djeca u njima zaprljaju… uz to, pješčanik u lutkarskom kazalištu nudi materijal koji je u suprotnosti sa svime što lutka u klasičnom smislu predstavlja.      

Ujedno, u igru s pijeskom svaka generacija može upisati neko svoje značenje, samim time nadrasta dječju igru i pretače se u univerzalno značenje. Tako sam ja, gledajući predstavu, u pijesak upisao protok vremena koje ponekad kaotično juri, nekad se posloži i funkcionalno gradi... Kako tebi, kao njenom autoru, progovara predstava? Što si htio upisati u nju?

Igra u pješčaniku je slična igri s Lego kockama u kojoj je smisao slaganje, ako treba i cjelodnevno. Kad konačno završiš sa slaganjem i građenjem, najčešće se ne nastaviš igrati s tim predmetom. Barem je tako bilo u mojoj igri. Dakle, smisao legića nije igra s predmetima, nego stvaranje predmeta i svjetova. Zbog toga su legići generacijama i generacijama djece jedna od najpopularnijih igara. Sve igre koje sam dosad spomenuo imaju neku unutarnju logiku. Papir je zanimljiv djetetu dok na njemu ima prostora za crtanje, bojanje, gužvanje, trganje. Slično je i s pješčanikom. Mogli bismo reći da nije važan cilj, već put. Slično je i kod crtanja mandale, koje predstavlja jedan od središnjih dijelova predstave. Mandala je put od atoma do svemira, simbol promjena u životu i kad je budistički monasi nacrtaju dokraja, bez žaljenja je obrišu, podrapaju, rastave, pometu. Tu se krije i smisao svih ovih bazičnih dječjih igara, od igre u pijesku ili kadi do igre s papirom i legićima, u stvaranju nečega i cijeloga svijeta iz ničega.

Uostalom, i nastanak svijeta nije ništa drugo nego jedno veliko kazalište. Tu mislim prije svega na kazališnu iluziju. Predstava uvijek nastaje ni iz čega, svaki put iznova mora stvoriti svoj svijet u koji „ulijeću“ gledatelji. Svaki put iznova moramo izgraditi odnose, sukobe, logiku, napetost… tako čitana, predstava Pješčanik govori o svijetu – o metamorfozi svemira od velikog praska do suvremenog čovjeka – razvijajući se spiralno, uz stalno stvaranje i rušenje, jer samo tako možemo ići naprijed i razvijati se. A djeca to dobro znaju. Zato se i igraju na taj način, iskušavajući mogućnosti i granice materijala, fizike, kemije.

Budući da je jedna od okosnica predstave promjena, je li ti se dogodilo da se u jednom trenutku osamostalila i odletjela u vlastita značenja ili smatraš da si je uspio zadržati u prostoru početne ideje?

S prethodno opisanom idejom dramaturginja Mojca Redjko i ja smo došli na prvu probu s glumcima, igrajući se unutar nje. Kroz proces su nastajale razne slike koje smo puštali da rastu i razvijaju se, osluškujući njihova značenja, no na kraju je predstava ispala vrlo slično skicama i video zapisima koje sam crtao i snimao prije prve probe. Samim time, mislim da ne mogu reći da je predstava našla vlastiti put, iako smo je u nekim fazama stvaranja puštali da skreće sa zadanog puta, što je nužno kad radiš s materijalom neuhvatljivim poput pijeska.

Predstava se gradi spiralno, u stalnom stvaranju i poništavanju. Postoji li još koja nit vodilja koja je utjecala na cjelinu?

Možda nije vidljiva u predstavi, no prisutna je u ideji i u radu. Riječ je o pješčanom satu i njegovom naizgled dosadnom, bezveznom i monotonom curenju zrnaca, koje ipak oduševljava djecu, ali i mene. Pješčani sat, baš poput mandale, meni osobno predstavlja život, prolaznost. Kroz tu prizmu Pješčanik je priča o bezbrižnim praznicima, ljetu koje stiže svake godine u slično vrijeme i osvoji nas svojim dogodovštinama da bi se krajem kolovoza bespovratno završilo. Sljedeće će godine opet stići, ali neko novo ljeto, s drugim događajima, ljubavima, prijateljstvima i avanturama. Mojca me upoznala sa slikovnicom u čijem je fokusu djevojčica koja na pješčanoj plaži izgradi kulu od pijeska, da bi je potom netko zabunom srušio. Nakon toga, djevojčica se uputi u potragu za prostorom u kojemu se to neće dogoditi njenoj sljedećoj kuli, dakle pokušava popraviti situaciju. Na taj je način nastajao i ovaj naš svijet – od jedne do druge katastrofe koje su utjecale na čovječanstvo, tjerajući ga na prilagodbu i traženje drugih rješenja. Uostalom, i danas je slično. Problemi, nesreće, katastrofe, smrti, poplave i potresi, čak i ratovi, svi su oni dio života. Ponekad te situacije uspijemo izbjeći, ponekad ne uspijemo. Pješčanik govori i o toj tamnoj strani, o oholosti i pretjeravanju koji za posljedicu imaju ratove ili prirodne katastrofe.

Kao što si spomenuo, prije no što si smjestio glumce u pijesak, u projektima za djecu bavio si se bojama na platnu i vodom. Što ti prvo dođe u oblikovanju predstave – materijal u kojemu ćeš oblikovati predstavu ili ideja?

Nema pravila. U Akvariju i Pješčaniku sam krenuo iz materijala, ali i prostora i scenografije te sam potom uz pomoć dramaturginje Mojce Redjko počeo graditi priču oko toga. U prvoj predstavi s platnom i bojama bilo je drukčije. Mojca, tada ravnateljica Lutkovnog gledališča Maribor, predložila mi je slikovnicu Lea Leonija Mali plavi, mali žuti. Specifičnost je te slikovnice da je sadržajno nastala iz slika, odnosno kolaža. Istražujući autora, saznao sam da je ideju za slikovnicu dobio putujući s unucima u vlaku. Kako su bili nemirni, morao ih je nekako zabaviti pa je iz časopisa, koji je tada uređivao, istrgnuo žuti i plavi komadić papira te im je s tim komadićima počeo pričati priču o malom plavom i malom žutom. Taj me podatak pomalo razočarao jer sam zaključio da je najbolju moguću predstavu na tu temu sam Leoni već obavio u vlaku pred svojim unucima. Razmišljajući dalje o toj priči u kojoj se najbolji prijatelji zagrle i postanu zeleni sjetio sam se svoje dječačke fascinacije svijetom boja. Uostalom, zar nije to miješanje plave i žute boje jedna od čarolija koje upoznaš kao dijete? Nakon toga nije bilo teško doći do ideje o listu papira kao prostoru predstave. U trenutku kad je stiglo pitanje može li se predstava odviti na papiru, znao sam da ću pokušati napraviti upravo to – predstavu s bojama na listu papira. A kad se forma i sadržaj predstave već u ideji tako dobro spoje, znaš da si na dobrom putu. Mislim da se to dvoje super poklopilo i u Pješčaniku, dok mi se dugo činilo da bi se zbog tog spoja predstava Akvarij trebala zvati drukčije, no danas sam zadovoljan i ovim naslovom.

 

Ako usporedimo platno, vodu i pijesak, koji te materijal najugodnije iznenadio mogućnostima, odnosno koji te odveo najdalje u istraživanjima?

Voda u Akvariju djeluje posredno. Nije tako dominantan materijal kao pijesak. U Akvariju imamo čak i nekakve lutke. Jaje, naprimjer, ili »ježića« nastalog od magnetića i komadića metala i drugih. Svi su oni unutar vode, no ponašaju se poput lutaka. U Pješčaniku lutke nema. Pijesak je sam lutka, odnosno lutke. Istina, koristimo metle, kantu i kocke, ali svi su ti predmeti u potpunosti depersonalizirani i nisu nimalo scenski oživljeni. Od početka do kraja predstave ostaju predmeti i rekviziti. Možda čak i voda, koja se pojavljuje i u toj predstavi, ima više osobina lutke od tih predmeta. Klasičnim lutkama sam se možda najviše približio u predstavi Mali plavi i mali žuti.

Sve tri predstave povezuje jedna činjenica – da sam se zaljubio u materijale s kojima sam radio i koji su bili i ishodišne točke predstave. I svaki put kad sam istraživao određenu formu, određeni materijal, bilo mi je jako važno da ga razvijam kroz cijelu predstavu, da ne ostanem na početnoj ideji, određenoj situaciji ili fascinaciji, već da tražim nove mogućnosti i čarolije koje materijali nude. Zbog toga je ostalo jako puno materijala koji nismo iskoristili u ovim predstavama, već ga čuvamo za neke nove projekte. Jako bih se rado ponovo vratio bojama, platnu, vodi, pijesku, no u isto me vrijeme privlače novi materijali, novi prostori igre. Vatra, svijetlo, mrak, vrijeme...

Prije nego se okreneš novim ili vratiš starim materijalima, možda i u Hrvatskoj, zadržimo se još malo u pijesku. Jako mi je zanimljivo bilo promatrati izvođače u sceni u kojoj su zavrtjeli loptu i čekali da pogodi dijelove kule – u njihovim pogledima vidjelo se iščekivanje, što potvrđuje činjenicu da u ovakvom kazalištu izvođač, animator i pokretač igre nije potpuni vladar tog svijeta. Tko u tvojim predstavama vodi igru? Izvođači, materijal, napetost i(li) suigra između njih?

Materijal odlučuje gotovo o svemu. Od prostora nadalje. Kod vode i pijeska od početka se zna koliku količinu možemo smjestiti na određenu scenu. U Pješčaniku koristim između 120 i 140 kilograma pijeska, a u Akvariju je bilo oko 100 litara vode. Materijal diktira i broj izvođača. Sljedeća važna stvar u predstavama za djecu je njihovo trajanje koje ne smije biti predugo, a materijal traži određeno vrijeme. Zaokruženi prizori i akcije jednostavno trebaju vrijeme da bi se mogli odviti, da bi se akvarij mogao napuniti, pijesak isipati na scenu. Ponekad mi se čini da smo poput krotitelja životinja, no za razliku od njih, mi materijal ne možemo disciplinirati udarcima bičem. Istina, možemo predvidjeti neke probleme i situacije, analizirati kritične točke, no materijal je taj koji vodi igru. Od početne ideje i prvih slika u glavi. I tek kad ih isprbaš u praksi, vidiš mogu li se izvesti i hoće li se materijal ponašati kako si planirao. Primjerice, željeli smo u jednoj sceni ostavljati tragove stopala u pijesku, no ta se ideja pokazala nemogućom za realizirati jer se pokazalo da pijesak za to mora biti vlažan.

Kakav je odnos izvođača i materijala?

I izvođači su na neki način podređeni materijalu. U predstavi nastupaju četiri izvođača – glumac, animator, glazbenik i plesačica, jer smo se željeli materijalu približiti kroz sve te izvedbene segmente. U prizoru koji si spomenuo naša se predstava približava kraju i izvođači su duboko involvirani u nju, zato u toj sceni napetost između njih i materijala dramaturški odlično podržava samu priču. Zaista se nevjerojatna napetost stvara između te kugle i izvođača, ali i ostalih predmeta na sceni. Pravi primjer kazališta lutaka, odnosno predmeta – bez previše akcije i emocija, samo ta kugla koja kruži oko svoje osi i izvođači koji je izbjegavaju i čekaju da vide što će se dogoditi. Jako mi se sviđa način na koji ta scena funkcionira. Ustvari, predstava je dramaturški oblikovana kroz tu suigru izvođača i materijala i napetosti koje se događaju između njih i u samom materijalu. Ti osnovni principi grade dinamiku predstave, s njima stvaramo komiku, dramu, tragediju i tražimo katarzu. I kad izvođači prihvate materijal, kad ga shvate i prepuste mu se, u tom trenutku krene igra, oblikovanje, građenje napetosti...

Iako ova predstava još nije zaživjela na sceni pred dječjom publikom, ranije dvije jesu. Kakva su tvoja iskustva sa malenim gledateljima? Kako djeca komuniciraju s tvojim predstavama?

Prizori koji mi se oblikuju u glavi na neki su način, posebice na razini sadržaja, vrlo apstraktni. Fascinira me kako nastaje i raste hrpa pijeska, kako se potom pijesak sipa s vrha i oblikuje taj stožac od pijeska. Oduševljava me trenutak kad napunimo vodu do vrha čaše i još malo, kad se digne iznad ruba i potom, trenutak kasnije, procuri po rubu. Odševljava me i njihanje kante, otisak u pijesku, metenje... u tim trenucima vidim smisao života, neku logiku svijeta, neku biblijsku priču koja nam govori o osnovnim odnosima na zemlji i u svemiru, no, kao što sam rekao, sve je to dosta apstraktno. Zato na samim probama promatram govore li ti prizori samo meni ili ih prepoznaju i drugi, izvođači, scenski tehničari, oblikovatelji svjetla... posebice me zanima kako će izvođači interpretirati, a gledatelji shvatiti neke naizgled jednostavne i na prvi pogled nebitne prizore. Jasno mi je da takvo razmišljanje nije svima blisko, posebice odraslima. No djeci je svijet poput lunaparka kojeg promatraju i kojim se oduševljavaju bez zadrške. Što je ljepše od lokve po kiši u koju možeš baciti kamen ili, ako ti mama dozvoli, uskočiti u nju? Čini mi se da još uvijek bez problema dijelim s djecom taj čarobni svijet otkrivanja i spoznavanja stvari za koje su »normalne« odrasle osobe odavno izgubile interes. A djeca mi na predstavama vraćaju tu vjeru u život, u svijet, znatiželju. Žao mi je da odrasli ne idu u većem broju u kazalište i na moje predstave. Šteta je i da mi roditelji ne dopuštamo djeci da po podu razliju cijelu kantu boje ili da se igraju u kućnom akvariju. U isto vrijeme, mi to isto radimo u svojim predstavama. Upravo to. I djeca su vesela zbog tog iskustva, te spoznaje što se dogodi kad prevrnemo i razlijemo kantu boje, vode ili pijeska. Roditelji mi često u šali kažu da će mi poslati račun za čišćenje jer su se djeca doma nakon predstave htjela igrati kao što se mi igramo u predstavi. I to mi je jako drago. Na to sam jako ponosan, hehe.

Najnovije:
LUTKOPORTRETI: LIVIJA KROFLIN
„Ima nas još koji vjerujemo u snagu lutke!“
U drugom Lutkoportretu ugostili smo uoči 54. PIF-a našu staru znanicu Liviju Kroflin koja je ove godine dobila povelju za životno djelo Zvonko Festini. S jednom od naših najdražih sugovornica ovaj smo put razgovarali o njoj i njenom bogatom profesionalnom putovanju s lutkom i lutkarstvom
LUTKOPORTRETI: SANJA VIDAN, LUTKARICA
„Lutka je moj produžetak“
Kritikaz kreće s novim nezaobilaznim serijalom intervjua – 'Lutkoportreti', odnosno 'Portreti hrvatskih lutkara', u kojemu ćemo predstaviti velikane hrvatskog lutkarstva, njegovu sadašnjost i budućnost. Čast da otvori ovaj opasno dobar serijal dobila je velika, veća, najveća splitska lutkarica Sanja Vidan
VRUĆA SRIJEDA: WAGNER GALLO, ŠPANJOLSKI LUTKAR
„Važno je scenski govoriti o mračnim stranama novih tehnologija“
U sklopu 3. Mediteraneo festivala porazgovarali smo s autorom izuzetno zanimljive lutkarske predstave za tinejdžere 'Error 404', Wagnerom Gallom
RAZGOVOR NATAŠE NELEVIĆ I MIRKA RADONJIĆA O PREDSTAVI “ANA KARENJINA”
Komunikacija kao prioritet kazališta i kazališnog čina
U lipnju je u Podgorici premijerno postavljena predstava ‘Ana Karenjina’ nastala u koprodukciji Kraljevskog pozorišta Zetski dom i Dramskog studija Prazan prostor. Kako smo je zbog prostornih razloga propustili, a čini nam se vrijednom praćenja, umjesto kritike donosimo zanimljiv razgovor koji su kazališna kritičarka Nataša Nelević i redatelj predstave Mirko Radonjić vodili kroz process rada na predstavi