Dragi Igore, u ponedjeljak kreće prvi Mali festival koji će malim i velikim gledateljima ponuditi 12 kazališnih predstava online, dakle servirano na pladnju, odnosno na ekranu. Kako si došao do ideje za pokretanjem Malog festivala?
Ideja mi je došla kao rješenje za neaktivnost s kojom sam se suočio unutar četiri zida pandemijskih ograničenja. Frustriralo me otkazivanje svega i svačega, pa i kazališnih festivala na kojima smo se svi iz kazališta družili prije pandemije. Htio sam da se okupimo, pa barem i u digitalnom obliku, te iskoristimo digitalne platforme za bazu na kojoj ćemo graditi vidljivost kazališta i razvijati publiku. I mi i publika raspršili smo se uslijed epidemioloških mjera. Mali festival spaja nas u virtualnom obliku…
… do ponovnih druženja uživo. Program si oblikovao kao tjedne pakete od po jedne predstave za djecu i za odrasle. Kako si birao predstave? Naime, ti si ove godine i organizator i selektor festivala.
Odlučio sam zavrnuti rukave i sve napraviti sam. Dosta mi je moljakanja za suradnju i pomoć. Zahvaljujući financijskom udjelu Ministarstva kulture i medija, zaposlili smo osobu u našoj umjetničkoj organizaciji koja trenutno vodi administracijski i organizacijski dio festivala. Sad kad je festival napravljen, svi mogu vidjeti što sam mislio i kako to treba izgledati. Isto tako svi koji su mislili drugačije, mogu vidjeti da nije nemoguće.
Predstave sam birao po vlastitom nahođenju o kvaliteti programa. Napravio sam i neke strateške suradnje koje bi trebale doprinijeti vidljivosti Malog festivala i otvoriti nam širu publiku.
Zadržimo li se još malo na programu, predstave za djecu su uglavnom novijeg datuma, dok su predstave za odrasle nešto starije. Predstavlja li to sliku ovogodišnjih produkcija (ili njihova izostanka) ili tvoj izbor? Znam da su nezavisna kazališta za djecu, usprkos svemu, bila prilično produktivna. Kako je bilo s nezavisnim kazalištima za odrasle?
Općenito je kazalište za odrasle nešto zahtjevnije u produkciji. Možda zato što odrasli vole komplicirati. Ovo ne progovara samo dijete iz mene, nego i iskustvo. Imao sam problema s programom za odrasle. Dva kazališta nisu htjela sudjelovati, jedno je imalo problem s autorskim pravima, druga dva nisu imala snimke svoje predstave niti smo uspjeli dogovoriti s njima snimanje. Kazališta za djecu i mlade dogovorio sam u roku – keks. Pojednostavimo li stvari, odrasli u kazalištu za odrasle kompliciraju i zato na večernjem programu imamo predstave starijeg datuma. Meni osobno apsolutno ne smeta, jer je riječ o sjajnim predstavama. Jesmo se malo zakinuli za ekskluzivu, ali ovo je tek prva godina. Probijanje leda. Sljedeće godine ići ćemo s pozivom za sudjelovanje i uvjetovati da predstava mora biti napravljena u vrijeme pandemije.
Spomenuo si odbijanja sudjelovanja na festivalu. Koji su bili glavni razlozi?
Bilo je odbijanja, a uglavnom zbog tehničkih razloga. No, smatram da je za odbijanje suradnje zbog tehničkih razloga potreban pristanak na takve okolnosti. Odnosno, sve se tehničke teškoće mogu prevazići ako postoji volja za time.
Možda nemate puno premijera, no zato imate nezavisnih kazališta i kazališnih družina što je, mislim, jako važno. Uostalom, i tvoj Mali teatar, kao organizator festivala, nezavisno je kazalište.
Osnovni cilj Malog festivala je okupiti nezavisnu scenu na jednom mjestu. Scenu o kojoj nitko ne brine osim nas samih. Scenu koja ne postoji u javnom diskursu o kulturi, a samozapošljava tisuće kulturnih djelatnika. Scenu koja svaki put mora dizati ruku u zrak i vikati: „Hej, i mi smo tu!“ Na nezavisne subjekte u kulturi uvijek se zaboravlja i uopće se ne shvaća ogroman potencijal koji kultura nosi u sferi malog i srednjeg poduzetništa. Takva stvar niti ne postoji kao ideja u glavama vodećih struktura.
Je li nezavisnima, uopće, bilo moguće preživjeti ovu godinu i kako si ti osobno uspio?
Trenutno se borimo svim silama ostati na životu. Institucionalni subjekti sa svojih visokih pozornica i toplih dvorana ne bi nam željeli biti u koži. Mnogim kolegama nije bilo moguće preživjeti, pa su otišli u druge djelatnosti ili države. Ja sam osobno uspio preživjeti zahvaljujući dugoročnom planiranju. Trenutno živim one projekte koje sam planirao prije dvije godine. Osim toga, naučio sam da je svaka neprilika mogućnost za priliku. Mene pandemija nije bacila u depresiju, nego me inspirirala za nove predstave. Eto, upravo zahvaljujući pandemiji napravio sam dva nova programa koja nikad ne bi bila u planu da nije bilo lockdowna. Tata Slikovnica – web serijal i predstava, te prva hrvatska romska monodrama koja je upravo u produkciji, a premijera će biti najesen. Mali festival je također rezultat uočavanja prilike za rast i razvoj u vremenu kad se čini da sve propada.
Jesi li novije predstave radio s mišlju na kameru? Primjerice Palac sim, palac tam, koji meni djeluje vrlo „televizično“? Razmišljaš li o „filmizaciji“ kazališnih predstava, odnosno o nekom hibridu kazališne predstave i filma, u budućnosti?
Nisam radio predstave na taj način, ali dosta eksperimentiram s kamerom i organizacijom dramsko-scenskih elemenata oko objektiva. Tata Slikovnica je dobar primjer toga. U filmičnosti svojih predstava najdalje je otišao Planet Art čije je predstave publika često doživjela upravo kao „kazališne filmove“. Lars Von Trier je s Dogvilleom možda proročanski ponudio već gotovu formu kazališno-filmskog hibrida. Hoće li se to pretvoriti u novi kazališno-filmski smjer ne znam, ali definitivno živimo u vremenu koje nudi nebrojene mogućnosti za eksperimentiranje i interdisciplinarnu igru.
Kako gledaš na online kazalište? Sve predstave Malog teatra mogu se pogledati i online. Gledaš li na to kao na nužno zlo ili vidiš neke prednosti?
Općenito, prevladava stav da digitalno kazalište nije toliko atraktivno kao kazalište uživo. Istina je da je kazalište živi organizam i da se predstava u potpunosti može doživjeti samo uživo. No, znači li to da ne smijemo isprobavati i otkrivati nove mogućnosti? Uostalom, dramsko-scenski elementi su vidljivi i na snimkama predstava, samo što im je doživljaj umanjen.
Nedavno sam čuo izjavu jednog kolege da radimo nešto što ne bismo smjeli. Da su online predstave smrt za kazalište. Lako je tako zaključivati iz institucionalne fotelje. Istovremeno i potpuno krivo. Smrt za kazalište je zatvorenost institucija prema nezavisnom sektoru. Smrt za kazalište su političke igre u kreiranju dramskog programa i zapošljavanju kulturnih djelatnika. Smrt kazališta su sve one stvari koje kazalište održavaju u statusu quo. Redatelj Peter Brook još je šezdesetih godina pisao o mrtvačkom kazalištu. Mene čudi što dan danas takvo kazalište uopće i postoji. A kamoli da se zaposlenici tih kazališta usuđuju napore i borbe nezavisnog sektora osuđivati i gledati kao na prijetnju.
Što se tiče prednosti, prije svega mislim da je došao trenutak u kojem bismo mogli online platforme početi koristiti kao alat, a ne nužno zlo. Iza bespuća internetskog sadržaja postoji ogroman broj potencijalne publike. Naša suradnja s Equinox Vision na kvizu u proširenoj stvarnosti je primjer kako početi spajati kazalište s drugim kulturnim svjetovima i kako pronalaziti publiku tamo gdje mislimo da je nema.
Uostalom, i ovogodišnji, prvi Mali festival u potpunosti će se održati na online platformi. Je li ti u planu da ostane online festival ili?
Od početka sam zamišljao da program Malog festivala zaživi i u stvarnom prostoru, pred živom publikom, za živu publiku. Mali festival ostat će online, ali će uskoro dobiti i svoju stvarnosnu varijantu.
Uz nadu da ćeš sljedeće godine imati otvorene ruke u oblikovanju programa i medija u kojemu će se održavati, želim ti da te Mali teatar i Mali festival isprate u duboku starost.
Vodič kroz festival čitajte na Kritikazu od petka, 30. travnja.