Dragi Vanjo, prošao si osječku akademiju, sad si u karlovačkom Zorin domu, s čijom si se poviješću nedavno bolje upoznao pišući tekst za Književnu reviju. Kako iz tog osječko-karlovačkog puta i kuta gledaš na dosadašnje hrvatsko lutkarstvo u odnosu na međunarodno? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?
Od Karlovca do Osijeka pa i uokolo po Hrvatskoj i inozemstvu, ovaj put mog školovanja i profesionalnog rada omogućio mi je razne prilike sudjelovanja, ali i gledanja predstava po raznim festivalima. Uzevši sve to u obzir, usudim se reći da nikako ne kaskamo u odnosu na međunarodno lutkarstvo, već smo rame uz rame u izvedbenom i umjetničkom aspektu. Ono u čemu definitivno kaskamo su financije koje su u inozemstvu daleko veće nego kod nas. Iako, ako se u nešto utuče masa novaca, to ne garantira i uspjeh istog projekta, a u nas se moglo vidjeti da često krilatica manje je više daje izvrsne rezultate jer u nedostatku resursa za provedbu projekta umjetnici najčešće izvuku najbolje od sebe. Ne znam, možda je upravo to politika za naše lutkarstvo: Dajmo im mrvice pa će biti super :-)
A možda ne bi bilo loše baciti kontru, utopiti ga u brdu love pa da vidimo hoće li isplivati? Ok, o tom potom. Koji su po tvom mišljenju najsvjetliji trenuci našeg lutkarstva?
Iskreno se nadam sa su najsvjetliji trenutci hrvatskog lutkarstva tek ispred nas. Ne zbog toga što ovo prije nije valjalo, već se nadam da ćemo u budućnosti samo još više rasti i razvijati se.
Kako bi definirao fazu u kojoj se ono nalazi u posljednje vrijeme, osim kao pripremu za osunčano sutra?
Mislim da se lutkarstvo prije korone nalazilo u velikom uzletu i da će tek zaživjeti kako treba. Imamo snažne lutkarske scene, odlične lutkare, što školovane, što priučene, imamo Akademiju za umjetnost i kulturu koja svojim studijima lutkarstva i lutkarske režije uvelike pridonosi razvoju lutkarstva u Hrvata, tako da samo treba nastaviti gurati naprijed.
A što, možda nemamo? Osim novaca.
Iako lutkari, kao što sam istaknuo, čine našu jaku stranu, ne dobivaju dovoljno prilika raditi u profesionalnim lutkarskim kazalištima, već su primorani tražiti prilike po nezavisnim scenama kojih je i dalje nedovoljno da bi se našlo mjesta za sve lutkare koji izlaze s akademija. To samo pokazuje da diploma iz lutkarstva nema vrijednost koju bi trebala imati.
Nadalje, lutkarstvu nedostaje priznanje da je samostalna umjetnost kao što je gluma, ples itd... Lutarstvo nisu samo predstave za djecu nego za sve generacije, ono nam omogućuje da na scenu postavimo sve što možemo izmaštati, daje nam slobodu i nema ograničenja. Lutkarstvo nas može odvesti u svemir, može oživjeti sve što se nalazi oko nas, može izmaštati najluđe i najljepše trenutke koje zamislimo.
Čije je lutkarstvo tebe posebno dotaklo? Možeš li istaknuti neke umjetnike s čijim si se radom susreo, a koji ti se čine kao dobar putokaz u sutra?
Inspiracije je pregršt, ali mi u sjećanju ostaje Neville Trenter s gostovanja na PIF-u 2012. godine. Njegov nastup mi je pokazao što lutkarstvo jest, može, mora biti. Vrlo inspirativnih primjera ima i u našoj blizini. Konkretno Slovenija, čija su kazališta isto česti gosti na našim festivalima, a mislim da mogu poslužiti kao dobar primjer pristupa lutkarstvu.
Gdje vidiš budućnost hrvatskog lutkarstva? Neku idealnu.
Evo tu je, šeta ulicama lijepe naše i traži priliku.
Ostale Lutkosrijedine razgovore pronađite ovdje.