LUTKOSRIJEDA: LJUDMILA FEDOROVA, LUTKARSKA REDATELJICA
„Predstave za djecu radim za dijete u svakome od nas“
Dame i gospodo, lutkarice i lutkari, zaljubljenici u lutku, lutkarstvo i kazalište, samo danas, samo za vas, iz daleke Rusije, beskrajno nam bliska, draga i predraga… Ljudmila Fedorova!!!!! Lutkarska redateljica čije predstave s punim pravom osvajaju sve nagrade i koje čekamo kao ozebli sunce, u ovotjednoj je Lutkosrijedi otvorila svoju dušu slavensku iz koje je izvukla moćne gomile lutkarskog biserja
Objavljeno: 2.2.2021 9:28:17 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Ljudmila Fedorova / Privatni album

 

Draga Ljudmilo, iako se u hrvatskom lutkarstvu smatraš gošćom, svojim si predstavama ostavila i ostavljaš dubok trag u njemu. Kako ti se čini dio hrvatskog lutkarstva koji si upoznala, bilo kroz rad s ansamblima i kazalištima ili gledanjem predstava?

Dragi Igore, zapravo ne znam tko je ostavio dublji trag – ja sam u hrvatskim predstavama ili one u meni. U svakom slučaju, mislim da naš susret ima veliko značenje za obje strane. Već dugo surađujem s hrvatskim lutkarima, od 2008. godine (Bože dragi... kako vrijeme leti), i u tih dvanaest godina svjedočila sam različitim fazama, no moram ti reći da se ne osjećam dovoljno kompetentnom prosuđivati hrvatsko lutkarstvo. Uostalom, mislim da imate dobre kritičare (jel' tako?) koji to mogu lijepo ocijeniti, usporediti i formulirati.

… (Najbolje!)…

Mogu reći da mi je sa svakim ansamblom s kojim sam surađivala bilo veliko zadovoljstvo raditi jer su svi različiti. Svako kazalište ima svoju povijest (koju sam pokušavala osjetiti), atmosferu i stil. Također, svjedočila sam velikom razvoju u gotovo svim sredinama u kojima sam radila.

Gdje vidiš razloge tog razvoja?

Svake godine iz osječke akademije izlaze mladi školovani i tehnički dobro potkovani lutkari. Osobno, čvrsto vjerujem da nema dobrog lutkarstva bez dobre tehnike. No ti mladi ljudi uz tehniku posjeduju kreativnost, viziju i energiju. Dio njih, što je silno važno, po izlasku s akademije dobije priliku zaigrati u profesionalnim kazalištima, gdje surađuju s iskusnima glumcima od kojih mogu puno toga naučiti. U isto vrijeme ti iskusni glumci s mladima mogu otkriti nešto novo u sebi. To harmonično spajanje iskustva i mlade energije čini mi se kao prava kreativna bomba :)))). Ujedno, jako mi je drago što imam priliku promatrati kako se „zeleni“ studenti pretvaraju i razvijaju u prave glumce. I jako mi je drago kad se susretnemo kao kolege.

Možeš li povući paralelu između hrvatskog i ruskog lutkarstva iz kojeg si proniknula i u kojemu najviše stvaraš? Pristupaš li režiji različito kod nas i doma?

I u jednom i u drugom slučaju pokušavam biti iskrena, raditi ono što volim i ne varati sama sebe. Vjerujem da se svaki redatelj barem jednom u svom poslu našao u situaciji da radi tekst ne zato što ga je izabrao, već zato što je „nužan“ kazalištu. Bez obzira je li riječ o lektirnom naslovu, tekstu koji obožavaju djeca, roditelji, ravnatelj… tekstu koji progovara o povijesti grada (koji će zbog toga financirati projekt)… taj naslov, koji možda nije po tvom guštu, koji nikad u životu ne bi izabrao sam… (zavidim redateljima koji nisu imali taj problem)... i u takvoj situaciji mi je jako bitno da zavolim naslov i tekst. U svakom se tekstu koji radim trudim pronaći nešto što me se osobno tiče, izvući nešto svoje iz njega. Inače nema šanse da ću to pošteno napraviti. Svi smo milijun puta gledali takve „odrađene“ predstave. I to nije samo hrvatska posebnost. Svi imaju svoju Ivanu Brlić-Mažuranić. Treba, naravno, i takvih predstava. Ipak je riječ o lektirama (kako književnim, tako i scenskim) i osobno nemam ništa protiv njih. No ključno je da se i njih radi „vrućeg srca“, a ne „hladnog nosa“. Radila sam ja takve predstave i u Rusiji. I zato mi je drago da sam u Hrvatskoj imala puno prostora i slobode u izboru. Ovdje mi ravnatelji dozvoljavaju da biram ono što mi nešto znači i što želim režirati.


KL Zadar, Karlson s krova, r. Ljudmila Fedorova

Također, ni u Rusiji, niti u Hrvatskoj nisam radila predstavu za odrasle. Još uvijek ravnatelji u meni gledaju isključivo redateljicu za djecu... U jednoj mi je fazi to dosta teško padalo, no promijenila sam mišljenje radeći na predstavi Deveta ovčica u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku. Moj nećak je u to vrijeme išao u školu i imao je problema s brojanjem pa sam zamišljala da je gledalište ispunjeno mojim nećacima kojima predstava pomaže da nauče brojati. U tom sam trenutku shvatila važnost rada za djecu. Ujedno, došla sam do spoznaje da režirajući predstave za djecu radim za djecu koja žive unutar svih nas – nije važno je li riječ o odraslom čovjeku ili ne.

Gdje još vidiš slične probleme ruskog i hrvatskog lutkarstva?

Problem koji dijele hrvatsko i rusko lutkarstvo su i predstave za tinejdžere, odnosno rupa u repertoaru za publiku od 8 do 16 godina. A jako je puno važnih tema o kojima bismo kroz predstave mogli razgovarati s tim uzrastima. Također, uočavam ogromnu količinu predstava kojima fali „lutkarskog razmišljanja“, kao i porast broja predstava koje se naziva lutkarskima samo zbog toga jer je na sceni prisutna lutka.

Što bi istaknula kao specifičnu slabost našeg lutkarstva, a što jakim stranama?

Nisam pogledala dovoljno predstava za obuhvatniji stav pa ću tek izložiti svoje mišljenje. Možda vam nedostaje malo više okretanja samima sebi. Mislim da je nepotrebno trčati za drugima, stalno pratiti što se događa u europskim kazalištima, pokušavati biti „moderan“. Iako je Hrvatska dio Europske unije, ja vas vidim kao zasebnu cjelinu i smatram da inspiraciju ne biste trebali toliko tražiti u vanjskim tendencijama, već unutra – u sebi. Ne želim se petljati u politiku, ali ja u vama još uvijek vidim „slavensku dušu“ i koliko god pokušavate pobjeći od sebe, nećete uspjeti. Upravo tu vidim vašu potencijalnu snagu – da slušate same sebe i da idete unutar sebe, budete ponosni na svoju kulturu i svoju tradiciju. Kao u predstavi Pleti mi, dušo, sevdah koja je ostavila dubok trag u meni i u kojoj sam imala sam osjećaj da se moja ruska duša susrela s vašom hrvatskom dušom. Zar nije to cilj bilo koje predstave?  


KL Zadar, Zvjezdica, r. Ljudmila Fedorova

 

Jako lijepo si to rekla. Možeš li istaknuti neke umjetnike s čijim si se radom susrela, a koji su te se posebno dojmili i koji ti se čine kao dobar putokaz u ovo naše, hrvatsko lutkarsko sutra?

Što sam duže u ovom poslu, to više shvaćam da je svaka osoba koju sam susrela u radu bila svojevrstan putokaz. Kako treba ili kako ne treba raditi. Radeći u Hrvatskoj, upoznala sam puno ljudi, neki su mi bili kolege, neki suradnici, s nekima sam pričala isključivo o kazalištu, i svi su mi dali jako puno. Toliko vlastitih iskustava, razmišljanja o svom poslu… da to ne mogu opisati. Od studenata (još uvijek se pitam tko koga više uči, mi njih ili oni nas?) do kolega koje su radile u kazalištu prije no što sam se ja rodila. I nikad ne znaš što ili tko će te oduševiti. Ne mogu tu ne spomenuti Tamaru Kučinović. Ne zato što mi je dobra prijateljica i moja (kako se svi šale) hrvatska sestra, nego je kolegica čije sam predstave pratila svih ovih godina. Mislim da je put koji je izabrala s Glluglom jako zanimljiv, dubok i ima ogroman potencijal. Također, Morana Dolenc ima prepoznatljivu osobnu estetiku koja se zanimljivo razvija.

Iskoračimo li nakratko izvan naših granica?

Puno je europskih umjetnika ostavilo jak dojam na meni. Od svakog od njih „uzela“ bih ponešto. Albrecht Roser, Neville Tranter, Duda Paiva, Paul Zerdin, Teatro Hugo & Inés, Stephan Mortram, kineski animatori… oni su mi uzori po pitanju animacije. Daniele Finzi Pasca, Slava Polunin – to su posebni, svoji svjetovi, kazalište nježnosti, topline i ljubavi. James Thierree – fantastika, spoj svega – i glume, i cirkusa, i pantomime, i fizičkog kazališta i lutkarskog, i.... Matija Solce iz Slovenije – čovjek-orkestar koji može raditi i sam i sa svojom ekipom. Od suvremenijih ruskih autora sviđa mi se stil razmišljanja Jane Tumine, Borisa Konstantinova, Ekaterine Lozkine-Belevich, a tu su i Bjelorusi Aleksandr Januskevich i Igorj Kazakov. Iako sam vidjela samo jednu predstavu Selme Spahić iz Bosne i Hercegovine, ostavila je ogroman trag u meni.


GKL Split, Mali rakun, r. Ljudmila Fedorova

 

Odmaknimo se malo od realiziranih umjetnika prema onima u nastajanju. Vanjska si suradnica na osječkoj akademiji gdje sudjeluješ u oblikovanju budućih lutkara.

Tako je. S Akademijom surađujem od 2010. godine. Prije sam imala nastavu štapnih lutki, nakon toga marioneta, koje još uvijek držim, te nekoliko puta završne ispite.

Prije dvije godine marionetama si dodala kolegije na novom diplomskom studiju lutkarske režije. Kako ti se čini ova prva generacija koja će uskoro diplomirati?

Mislim da je ovo najteže pitanje dosad. Jako mi je drago da je krenuo studij režije. No, nažalost, prva je generacija imala veliki peh s pandemijom. Imamo samo dvije godine za taj studij i u ovoj ludoj situaciji s koronom ne mogu sudjelovati u nastavi onoliko koliko bih htjela i morala.

Studenti su jako različiti, individualni i bitno različitih iskustava. Ali svi su jako zanimljivi. Sigurna sam da će svatko naći svoj put. Redateljski studij je sasvim drukčiji od rada s glumcima. U režiji, zapravo, ne postoje zakoni i pravila. Svatko mora pronaći svoj put i u njemu izgraditi vlastita pravila. I tu je jako važno ne voditi studente, već biti njihova pratnja dok samostalno traže put. I tek ih ponekad samo mrvicu korigirati i usmjeriti... Jer u režiji ako od početka znaš kako nešto treba napraviti, to je već mrtvo. Formirala bih tu misao u jednoj rečenici: "Idi tamo ne znajući kuda, nađi to ne znajući što".

Gdje bi, na tom neznajućem putovanju, voljela vidjeti budućnost (hrvatskog) lutkarstva i lutkarske režije? Neku idealnu.

Bilo gdje, samo da bude s istomišljenicima. Zapravo mislim da to je najbitnije. Velika je sreća imati vlastitu ekipu koja diše kao ti. To može biti zaokružena ekipa ili ekipa unutar nekog kazališta. Što se tiče estetike – mislim da je najvažnije da ne zaboravimo da smo prije svega ljudi. I uvijek postoji nešto što nas sve povezuje, neovisno o vremenu, nacionalnosti, zemlji, religiji – a to su ljubav, emocije, smrt, strahovi...

Što misliš, s kojim će se problemima naše (a možda i rusko?) lutkarstvo i lutkari susresti u budućnosti?

Mogu više govoriti o nekim tendencijama koji vidim u Rusiji jer ipak češće gledam predstave doma. I opet – Rusija je ogromna i jako je različita situacija između velikih gradova i provincije. Pretpostavljam da su problemi s hrvatskim lutkarstvom slični. Mislim da ključni problemi već postoje, a s vremenom će samo rasti. Prije svega to je prepuštanje formalizmu. Sve je više predstava u kojima umjetnici tek uzmu neku formu i krenu se zabavljati s njom, dok sadržaj pada u drugi plan. Forma zbog  forme. Drugi veliki problem je ubrzavanje. Imam osjećaj da vrijeme stvarno teče puno brže nego prije. I mi zajedno s njim, ne shvaćajući to... Treba vremena da iz zrna izraste biljka. Da se iz ideje u glavi rodi novi svijet – predstava. Sve više se skraćuje vrijeme stvaranja predstava. Vrijeme za probe. Vrijeme za izradu lutaka (za jednu kvalitetnu lutku treba dva tjedna rada...), automatski se skraćuje vrijeme za „istraživanje“ lutke – a to je instrument koji treba proučavati. Recimo, meni je jako bitno da glumac ima vremena za proučavanje lutke. Kako će inače moći izraziti „sve njene duševne osjećaje“ i suptilnosti? Zbog te se brzine jako često događa da sve ide na prvu loptu. Još je jedan problem, za koji se nadam da će se ipak s vremenom riješiti - mišljenje da je lutkarsko kazalište samo za djecu. I kod nas je taj problem prisutan, ali u velikim se središtima sve više mijenja situacija i sve se više predstava radi za odraslu publiku.

Ostale Lutkosrijedine razgovore potražite ovdje.

Najnovije:
LUTKOSRIJEDA: MIHA GOLOB, REDATELJ
"Djeci je svijet poput lunaparka kojeg promatraju i kojim se oduševljavaju bez kalkulacija"
Treći blok 11. Lutkokaza otvorit će nova predstava Lutkovnog gledališča Ljubljana, Pješčanik, u režiji našeg starog, dobrog znanca, Mihe Goloba. S Mihom smo za Lutkosrijedu porazgovarali o samoj predstavi, ali i njegovim ranijim projektima, o izboru materijala u kojima stvara svoje poetske svjetove i koječemu još
LUTKOSRIJEDA: MAGDALENA LUPI ALVIR, RAVNATELJICA GKL RIJEKA
„Čarolija i začudnost prečice su lutkarstva u otvaranju važnih pitanja“
Uoči 28. SLUK-a koji svoja vrata otvara u ponedjeljak, 24. svibnja, u Lutkosrijedi smo ugostili odličnu poznavateljicu (suvremenog) lutkarstva i predivnu sugovornicu, dramaturginju Magdalenu Lupi Alvir koja je na mjestu ravnateljice pretvorila Gradsko kazalište lutaka Rijeka u pravog malog lutkarskog diva
LUTKOSRIJEDA: MORANA DOLENC, LUTKARICA, UA LOFT
„Ako zapadnemo u ravnodušje i prestanemo se boriti za svoju umjetnost, gotovi smo“
Uoči skorog SLUK-a pripremili smo u Lutkosrijedi posebne poslastice. Prva je razgovor s jednom od najvažnijih osoba hrvatskog suvremenog lutkarstva, kreativnim i energetskim motorom tog skrivenog umjetničkog bisera, umjetnicom koja obožava lutkarstvo i koju obožavaju svi lutkari i ostali, Moranom Dolenc!!!! S tom lutkaricom i lutkarskom redateljicom, osnivačicom i voditeljicom LOFT-a, 'lutkarskom aktivisticom' i energetskom bombom pozitive popričali smo o lutkarstvu jučer, danas i sutra, o njegovim lijepim i manje lijepim stvarima
VRUĆA SRIJEDA: IGOR BAKSA, POKRETAČ MALOG FESTIVALA
„Smrt kazališta nisu online predstave, već zatvorenost institucija prema nezavisnom sektoru“
U subotu 1. svibnja svoje će prve korake, i to u virtualnom svijetu, napraviti Mali festival koji će u 40-ak dana malim i velikim gledateljima ponuditi 12 kazališnih predstava. O samom festivalu, kazalištu u virtualnom svijetu te nezavisnim umjetnicima u prostoru koji ih na svakom koraku gazi porazgovarali smo s alfom i omegom Malog festivala, glumcem i glazbenikom Igorom Baksom