Draga Marijano, u lutkarstvu si od mladih dana, prvo kao izvođačica i sukreatorica predstava Fasada, kasnije kao lutkarska pedagoginja i sad profesorica na Učiteljskom fakultetu. Kako iz tih različitih kutova ocjenjuješ dosadašnje hrvatsko lutkarstvo? Možeš li povući neku paralelu u odnosu na međunarodno? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Kroz sve ove godine bavljenja lutkarstvom doista sam se pronašla u različitim ulogama, neke su iza mene, a neke i dalje vrlo aktualne i ostat će takve, pa tako sam od izvođačice, umjetnice, kreatorice lutaka i scenografije, umjetničkog pedagoga, profesorice i majke dobila priliku promišljati različite perspektive koje su doprinijele širini mog sagledavanja i razumijevanja ove meni uvijek iznova izazovne i inspirativne umjetnosti.

Usporedbe našeg lutkarstva s drugim europskim tradicijama i šire po meni nemaju smisla jer povijest lutkarstva samog ili određene poetike lutkarstva, vrste lutaka i sl., vežu se uz sam narod i tradiciju unutar koje su nastale spletom različitih okolnosti i utjecaja. Vežu se ponajviše za samog lutkara i njegovu autorsku poetiku. Stoga bi trebalo odbaciti bilo kakvo uspoređivanje i pitati se iskreno gdje smo to mi i nudimo li nešto što je naše, autentično? Trudimo li se istraživati granice lutkarstva? Jer lutkarstvo je umjetnost koja nema krute i zadane okvire. Naprotiv, radi se o mediju čije su granice vrlo fluidne, o umjetnosti koja je, bez obzira na kontekst vremena, uvijek pronašla način svog opstanka.

Što je po tebi presudno da bi se stvorio autentičan izraz?

Preduvjet za autentičnost je da se naši lutkari, umjetnici koji se bave lutkarstvom, upoznaju s tradicijama drugih naroda, umjetničkim izrazima svjetskih lutkara, da se usavršavaju na različitim radionicama, aktivno sudjeluju na festivalima, gledajući druge predstave. No prije svega trebaju raditi na sebi, na svom osobnom umjetničkom izrazu, širiti granice umjetnosti lutkarstva, propitivati i druge medije i umjetničke izričaje, neopterećeno i sa srcem, jednostavno igrajući se. Tek tada mi možemo ponuditi nešto što bi se moglo okarakterizirati specifično našim.

Jesmo li uspjeli u tom pogledu?

Ovisi o gledištu s kojeg promatramo našu lutkarsku scenu. Obično se hrvatsko lutkarstvo svodi na pregled repertoara službenih nam kazališta lutaka, a tek se ponegdje spomene neko ime, onako usput, koje djeluje zasebno izvan institucija. Sama riječ institucija podrazumijeva određene regulative, nešto što je predvidivo i upravo zbog podjele poslova može doći do kaskanja i ponude koja nažalost nosi različitost samo u jednom segmentu repertoara, a to su naslovi lektirnih djela i već godinama se repertoar zaustavlja samo na lektiri. U tom pogledu nema puno prostora za rast jer je prostor neopravdano sužen, da ne kažem ukalupljen. I postavlja se pitanje zašto je to tako kad postoje mladi ljudi koji su školovani lutkari i odabrali su tu umjetnost jer kroz nju žele izraziti svoj stvaralački potencijal. Na ovakav način im to neće biti u punini omogućeno. Osobno me puno više zanima ovaj drugi manje istaknut dio tzv. „off lutkarske scene“, uvijek negdje po strani, a godinama ispred.

Kako bi ga ti ocijenila?

Teško bih mogla donijeti neku ocjenu o hrvatskom lutkarstvu općenito, ali mogu iznijeti mišljenje iz tipično moje perspektive koja je primarno likovna, vizualna. S tog polazišta to izgleda tako da se iz predstave u predstavu nude manje ili više ista scenografska rješenja. Jednako je i s vizualnim oblikovanjem i tehnološkim rješenjem lutaka. Bez obzira koliko one kad ih se izvadi iz konteksta djeluju profesionalno i umjetnički dorađene, ali su zapravo iste. Ujedno, prečesto se moglo vidjeti identičnu režiju s preglasnim songovima i glumce lutkare koji i nisu presretni tom svojom ulogom u lutkarskoj predstavi. Čast izuzecima, a izuzeci u hrvatskom lutkarstvu postoje. Međutim godinama se mogla gledati ta jednoobraznost bez trunke napretka, inovacije, ono što ti nazivaš kaskanjem koje ako predugo traje, a trajalo je, onda se veselite svakom novom licu na lutkarskoj sceni. Na svu sreću ima ih. Mogli bi ih nazvati lutkarima ispred svog vremena. Ali tu temu ostaviti ću tebi, a ja mogu samo reći da je sva sreća što ih imamo i, iako možda nisu bili shvaćeni, svojim su djelovanjem promijenili budućnost našeg lutkarstva, što će vrijeme tek pokazati.

Koji su po tvom mišljenju najsvjetliji trenuci hrvatskog lutkarstva?

Nadam se da najsvjetliji trenuci nisu stvar prošlosti. Moja profesija je takva da prije svega vjerujem u mlade ljude i njihov stvaralački potencijal i išla bih protiv sebe kad bih izdvojila neki trenutak iz prošlosti kao najsvjetliji, bez obzira koliko mi neki period budi emotivna sjećanja ili mi je prirastao srcu. Ujedno, izdvajanje najsvjetlijeg trenutka iz tipično moje perspektive bilo bi sve samo ne objektivno. Svaki period unutar proteklih sto godina od Petrice Kerempuha do danas obilježavaju različite generacije velikih umjetnika koji su utjecali na hrvatsko lutkarstvo i njihov doprinos treba sagledati u kontekstu vremena u kojem su djelovali. Nama iz današnje perspektive nešto može djelovati kao „staro“, ali je u tom periodu svojim promišljanjem, djelovanjem, eksperimentiranjem bilo novo i aktualno i zato imamo ljude poput tebe, teoretičare koji razastiru prašnjave zavjese povijesti i pomažu nam da ne zaboravimo, da se osvrnemo i da na tradiciji koju imamo stvaramo novo, suvremeno lutkarstvo.

Napustimo onda prošlost, ostavimo je na tren u prašini i okrenimo se današnjici. Kako bi definirala fazu u kojoj se nalazi hrvatsko lutkarstvo u posljednje vrijeme?

Definitivno je došlo do pozitivnog pomaka, pojavljuju se nova lica, novi glumci lutkari i novi režiseri koje je javnost prepoznala. Doprinos tom koraku naprijed je svakako akademija koja promiče lutkarstvo, a postoji već dugi niz godina u Osijeku. Ona pokazuje da smo se pobrinuli da se ta umjetnost razvija, raste, da joj se pridaje na značaju ili bar ozbiljnosti jer se podučava na akademiji.

Kad smo kod ustanova koje promiču lutkarstvo, treba spomenuti velik doprinos Lutkarskog studija Učilišta Zagrebačkog kazališta mladih, gdje se kod djece i mladih razvija i gaji ljubav prema lutkarstvu kao umjetnosti od najranije dobi.

Možeš li nam približiti ideju i koncept Lutkarskog studija ZKM-a iz kojeg su izvorno izniknule i Fasade?

Lutkarski studio ZKM-a koncipiran je kao svojevrsni atelje, prostor u kojem slobodno eksperimentirate, stvarate, kreirate zajedno s djecom u cilju izvedbe na pozornici, tako da su produkcije lutkarskog studija pravi izraz onog što lutkarstvo može – igre, spontanosti, stvaralaštva i inovativnosti. Uz lutkarski studio me vežu divne uspomene koje osim rada na predstavama Fasada uključuje i deset godina djelovanja kao umjetničke pedagoginje. Imala sam privilegiju raditi s izrazito darovitom djecom od njihove predškolske dobi. Moja uloga bila bi „postaviti scenu“, zainteresirati ih i onda pustiti da stvaraju, maštaju, uživaju u različitim jezicima ove umjetnosti. Danas su to studenti i kad u grupi imate Filipa Severa studenta glume i lutkarstva, koji uz glumu svira violončelo, pleše i prekrasno pjeva, dva studenta režije Hrvoja Korbara i Niku Bokić,  kiparicu Nou Gras i slikaricu Jet Van Der Touw, jednostavno kreativnost je na djelu i ne postoje granice. Tako da na hrvatsko lutkarstvo i interes za lutkarstvo utječu i oni javnosti nevidljivi promicatelji lutkarstva, pritom uz umjetničke pedagoge, mislim i na odgojitelje i učitelje koji to vrlo uspješno čine u odgojno-obrazovnim ustanovama. Tako da napredujemo jer postoje ljudi koji bez obzira na okolnosti ustraju u svom pozivu i promiču lutkarstvo.

Što najviše nedostaje našem lutkarstvu danas?

Nedostaje mu raznovrsnosti, predstava za odrasle, definitivno nedostaje lutkarstvo za odrasle. Nedostaje poznavanje publike, pritom posebice mislim na lutkarske predstave za djecu. Mogućnost djeteta da percipira i razumije predstavu prije svega ovisi o  mnogim njegovim razvojnim čimbenicima kao i o njegovoj dobi. S tog aspekta predstave su često u potpunosti promašene, a mogle bi biti sasvim suprotno da postoji komunikacija između režisera i odgojno-obrazovnih stručnjaka. Nedostaje ta spona i komunikacija. Naime nisam čula da je tijekom rada na ijednoj lutkarskoj predstavi produkcije profesionalnih lutkarskih kazališta itko pitao stručnjake što misle jesu li sadržaj, vizualno oblikovanje i režija predstave primjereni dobi djece za koju je namijenjena. Primjerice kvalitetne slikovnice, gdje također imamo sliku i tekst, prolaze recenzije i točno se zna kakva ilustracija i kakav tekst je primjeren za koju dob. Kod likovnog oblikovanja predstave često je taj dio vrlo upitan, kao i „duhovite“ dosjetke u govoru glumca koje nasmiju samo roditelje, a radi se o predstavi za djecu.

Ipak, nije sve tako sivo?

Tako je. Treba istaknuti da ima izvrsnih predstava koje su doista promišljene i iz tog aspekta. Posebice je teško napraviti predstavu za najmlađe, kod primjerenosti i jasnoće sadržaja za dob djeteta ne griješi kazalište Mala scena. U tom kontekstu važno je ne podcijeniti svoju publiku, djeca su najveći kritičari i ne može im se ništa podvaliti jer su iskreni i jako dobro znaju kada je nešto izvrsno i doista namijenjeno njima. Uostalom, samo takva će ih predstava inspirirati da i sami pokušaju prenijeti njene sekvence u svoje okruženje, da se vrate u kazalište, možda na isti naslov. S druge strane, tek odrađena predstava često je i odmah zaboravljena predstava.

Možeš li istaknuti neke umjetnike s čijim si se ti radom i predstavama susrela i vraćala im se?

Smatram da je ovo pitanje ključno za razumijevanje nečijeg djelovanja. S odmakom mogu reći da sam imala najbolji mogući početak bavljenja lutkarstvom kao članica grupe Fasade koju je vodila Kruna Tarle. Iako volim sve umjetnosti, moje polazište je ipak likovna umjetnost i vizualno-likovno oblikovanje predstave mi je jako bitno, a tek nakon toga dolazi sve drugo. Tako da sam se pronašla u umjetničkom izrazu Fasada koji se temelji na tradiciji kazališta predmeta, materijala, vizualnog kazališta, kazališta slika, koje više veze ima sa likovnom umjetnošću i plesom, pantomimom, nego s klasičnim poimanjem lutkarstva i lutkarskih predstava. Lutkarstvu me nisu privukle predstave za djecu, već upravo Krunin nekonvencionalni kazališni jezik pokretnih slika i propitivanja granica lutkarstva u vrlo uspješnim lutkarskim predstavama za odrasle.

O značenju Krune Tarle i Fasada u razvoju suvremenog lutkarstva u Hrvatskoj još se treba štošta reći i napisati. Prije toga, možeš li istaknuti još neke umjetnike koji su djelovali na tebe?

Na moj umjetnički razvoj izrazito su utjecale spoznaje i umjetnici iz likovnih i primijenjenih umjetnosti. Posebnu sklonost u lutkarstvu imam od samih početaka prema lutkarskoj tehnologiji, scenografiji i kostimografiji, vizualnom oblikovanju lutkarske predstave i likovnoj dramaturgiji predstave. Međutim kod nas je, primjerice, aspekt lutkarske tehnologije bio zatvoren za vrlo uski krug ljudi, kreatora lutaka koji su radili u lutkarskim kazalištima, a kojima je netko negdje pokazao kako će napraviti lutku. Ali oni nisu osobe koje su prenosile svoje znanje drugima, tako da kod nas nisam mogla pronaći odgovore na taj dio koji me zanimao.

Gdje si ih potražila, odnosno pronašla?

U Češkoj. Na aspekt kreacije lutaka jako su utjecale dvije stipendije koje su mi omogućile da u dva navrata boravim po mjesec dana u Pragu na Praškom Quadrijenalu (1999. i 2007.). Radi se o najvećoj izložbi scenografije i izvedbenih umjetnosti u Europi. Tamo sam se susrela s tehnologijom izrade lutaka, posebice marioneta, i zadovoljila svoju znatiželju posjetom akademiji DAMU, sudjelovanjem u lutkarskoj radionici Aloisa Tománeka i kupnjom njegove knjige koja se upravo bavila tim područjem, a tek je nedavno prevedena i kod nas. Od radionica posebno bih istaknula one koje su vodila braća Forman, svjetski poznati lutkari koji su svojim izvedbama osuvremenili češko lutkarstvo. U tom periodu odgledala sam neke od najboljih lutkarskih izvedbi upravo u njihovoj izvedbi i režiji. Te predstave su se usjekle u moje sjećanje kao istinski odraz lutkarstva, visoko podigavši kriterije prosuđivanja.

Velik utjecaj imao je i susret s Leszekom Mądzikom, njegova radionica i sudjelovanje u performansu koji je za Fasade vodio u Grožnjanu. On je apsolutni autoritet na području vizualnog kazališta, izvrstan scenograf, likovni umjetnik i režiser. Naravno, gledanje njegove predstave Herbarij u ZeKaeMu bilo je neponovljivo iskustvo.

Kao doprinos mom neformalnom obrazovanju u području lutkarstva istaknula bih i radionice Sunnija Sanninskog i Emilije Mačković koje su se odvijale u kontinuitetu kroz dvije, tri godine u okviru ZeKaeM-a i dale mi uvid u bugarsko lutkarstvo. Zatim radionice Jelene Sitar, izvrsne slovenske lutkarice, a tu je i Duda Paiva sa svojim zijevalicama, kao i mnogi drugi umjetnici koji nisu vezani specifično za lutkarstvo. Posebice bih istaknula pohađanja plesnih radionica koje je plesna pedagoginja Milana Broš prvo vodila nekoliko godina u SKUC-u, a pohađala sam ih kao studentica, potom u grupi Fasade. Paralelno s lutkarstvom, uvijek sam najmanje dva sata tjedno posvećivala plesu i polazila različite radionice, a to se nije promijenilo ni danas. Volim ples i pokret koji uz glazbu čine jako važan dio mog života.

Možeš li, uz Milanu Broš, istaknuti još kojeg našeg umjetnika koji te se posebno dojmio?

Tu su svakako Nebojša Borojević i opus kazališta DASKA iz Siska. Imala sam priliku s njim surađivati i autorski što mi je bilo doista lijepo iskustvo. Također, izdvojila bih umjetnički rad i predstave Renea Medvešeka koji me uvijek iznova oduševi svojim predstavama. U njegovom slučaju scena je doista posvećeno mjesto i u takvo kazalište volim zalaziti. I naravno umjetnički izričaj inovativnost i inventivnost Zlatka Boureka.

Nakon ovog odličnog vodiča kroz velikane suvremenih izvedbenih umjetnosti, okrenimo se budućnosti. Gdje vidiš idealnu budućnost hrvatskog lutkarstva?

U mladim ljudima koji su stupili i koji će tek stupiti na scenu. Idealno bi bilo da im se pruži mogućnost da mogu pokazati svoj kreativni potencijal u svoj punini, na samom početku, dok su još mladi i neopterećeni i nisu indoktrinirani ovim ili onim pristupom, već se usude istraživati, eksperimentirati, igrati se.

Voljela bih da postoji puno više nezavisnih lutkarskih kazališta i lutkarskih grupa jer bismo imali i raznovrsnih pristupa ovoj umjetnosti te bi publika mogla svjedočiti različitim rješenjima. Dobro bi došao i pokoji producent koji bi objedinio te družine i osigurao promociju i publiku, možda se netko prepozna u tome.

Ujedno idealno bi bilo da se institucije, mislim pritom na kazališta lutaka, više otvore vanjskim suradnicima, da raspišu natječaje za likovne i glazbene umjetnike, režisere, audicije za glumce lutkare. Na taj bismo način dobili puno veći raspon kreativnih rješenja, a svi umjetnici koji nisu te sreće da su na plaći kazališta dobili bi priliku da si djelomično osiguraju egzistenciju.

Vratimo li se u stvarnost, što misliš, s kojim će se problemima susresti naše lutkarstvo na putu do idealne budućnosti?

Najveći problem koji ni danas nema rješenje te ostaje problemom i u bližoj budućnosti, sam je položaj umjetnika u društvu. Kad odaberete lutkarstvo, odabrali ste biti umjetnik, živjeti od svoje umjetnosti. Mi nemamo zakon koji bi bio na strani umjetnika, koji bi mu osigurao sigurnu egzistenciju jer samo kad riješite pitanje egzistencije, možete se slobodno i potpuno posvetiti svojoj umjetnosti. S druge strane naša produkcija nije toliko velika da bi svi koji se bave lutkarstvom ili vole tu umjetnost dobili i priliku kakvu zaslužuju, a to je mogućost da stvaraju i da mogu živjeti od svoje umjetnosti.

Gdje vidiš njegove prednosti?

Glavne prednosti su što nismo vezani za neku specifičnu tradiciju kao što su primjerice Česi vezani za marionetsko kazalište i oslobođeni smo na neki način te „prtljage“. Samim time, mogući su doista različiti zaokreti u lutkarstvu koji će se isključivo temeljiti na obrazovanju lutkara, njihovim osobnim preferencijama i želji za usavršavanjem. Upravo se toj različitosti veselim u budućnosti, a vjerujem da će je biti.

Ostale Lutkosrijedine razgovore potražite ovdje.