Draga Tanjo, već godinama pažljivo pratiš osječko i hrvatsko lutkarstvo, a siguran sam da ne propuštaš priliku ni pogledati sva međunarodna gostovanja koja ti se pruže. Kako ti se čini naše lutkarstvo (i) u odnosu na europsko lutkarstvo? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Da, u taj sam začarani svijet prvo ušla kao novinarka, budući da na radiju radim već gotovo 25 godina, prateći predstave i premijere u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku i u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, potom kao voditeljica P.R. službe na Osječkome ljetu kulture. Nakon tih brojnih godina u kojima sam kazalište i lutkarstvo promatrala izvana, kao gledateljica, počela sam raditi na mjestu voditeljice propagande u donjogradskom kazalištu. Od tada lutkarstvo promatram iz neke druge perspektive i nekako je još čarobnije. Čini mi se da imam nevjerojatnu sreću gledati kako od teksta, slikovnice, komada spužve, boje i ljepila nastaju začudni novi svjetovi po zamislima redatelja, scenografa, lutkarskih tehnologa i u krajnjoj liniji glumaca-lutkara koji na sceni kreiraju nove osobnosti. Lutkarstvo u Hrvatskoj kreće se uzlaznom putanjom. Prate se suvremeni europski i svjetski trendovi te mislim da ne kaskamo, nego razvijamo neku svoju estetiku, otvarajući se raznim utjecajima koji nam kroz talentirane suradnike dolaze sa svih strana svijeta. Dakle, mislim da u današnje vrijeme nije pitanje u tome zaostaje li tko, nego razvija li se. Ne nužno u istom smjeru kao netko s drugog kraja planeta.

Možeš li istaknuti tebi najsvjetlije trenutke u tom razvoju osječkog i hrvatskog lutkarstva?

Svake godine lutkarska kazališta u Hrvatskoj izbace po nekoliko premijera, neke su bolje, a neke najbolje. Posljednjih godina čini mi se da se i žanrovi miješaju. Kroz procese nastanka predstava svjedočimo rađanju novih genijalnih zamisli koje nam na pozornice donose neočekivana rješenja u animaciji i redateljskom pristupu, ali i dramaturške bisere, začudna scenografska i kostimografska rješenja, efektna korištenja naprednih tehnologija u kreaciji prostora igre i slično. Iako bih sad mogla nabrojiti bar desetak naslova koji su me posljednjih godina oduševili, zadržat ću se na onome što sam pogledala kod nas u kazalištu ili na festivalima i što je kod mene izazvalo neku posebnu emociju: od predstava izdvajam Devetu ovčicu Silvije Šesto u režiji Ljudmile Fedorove u produkciji i izvedbi Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, kao i Ljudmilinu predstavu Karlson s krova Kazališta lutaka Zadar, potom Zamrznute pjesme redateljice Tamare Kučinović u izvedbi Gradskog kazališta lutaka Rijeka, Nazorovog Bijelog jelena također u Tamarinoj režiji u našem kazalištu, kao i njenu Dugu koju je radila na Akademiji za umjetnost i kulturu. Zapravo, jedan od najsvjetlijih trenutaka hrvatskoga lutkarstva zadnjih godina je Tamara Kučinović, prva lutkarska redateljica u Hrvatskoj, a nastavno na to i ove godine pokrenuti studij lutkarske režije u Osijeku koji će zasigurno imati dalekosežne, zamjetne i pozitivne posljedice na razvoj lutkarstva u nas.

Možeš li, uz Ljudmilu i Tamaru, istaknuti još neke umjetnike koji su te se posebno dojmili i koji ti se čine kao dobar putokaz u sutra?

Puno je mladih talentiranih glumaca-lutkara koji izlaze s naše Akademije, teško ih je sve spomenuti poimence, ali ću posebno istaknuti ljude koji neumorno rade i čuvaju lutkarsku umjetnost. To su profesori na Akademiji za umjetnost i kulturu, ljudi koji su se školovali u nas ili van Hrvatske i vratili se kako bi svoje znanje nesebično podijelili sa mlađim generacijama, npr. Neno Pavlović, Maja Lučić, Hrvoje Seršić, Zdenka Lacina itd… Njih nekako uvijek nepravedno izostavimo, a zapravo kreiraju lutkare, time i lutkarsku umjetnost. Isto tako u Hrvatskoj je i nezanemariv broj talentiranih glumaca nešto „starije“ generacije koji čak ni nemaju formalno obrazovanje glumačko obrazovanje, ali su kroz godine izgradili prepoznatljiv identitet i lutkarsko umijeće.

Najsnažnija karika hrvatskog lutkarstva su, dakle, ljudi koji ga čine. 

Tako je. Posebice mladi obrazovani kadrovi koji su lutkarstvo izabrali kao svoj životni poziv. Bez obzira hoće li ga živjeti na sceni ili iza nje. Tu je ogromnu ulogu odigrala Akademija za umjetnost i kulturu koja svake godine širi raspon djelovanja i obučava najrazličitije profile onih koji će se baviti kazalištem. Scenografi, kostimografi, lutkarski tehnolozi, redatelji, kulturolozi, kazališni menadžeri, ljudi koji se bave lutkarstvom u Hrvatskoj i koji se ne daju omesti u svojoj misiji da ga učine atraktivnim, vidljivim i privlačnim široj publici. Isto tako važno je da i kazališta u Hrvatskoj daju priliku mladim umjetnicima, što Dječje kazalište Branka Mihaljevića kontinuirano radi.

Što, onda, hrvatskom lutkarstvu uopće nedostaje?

Novac, hahahhaha, naravno. Ali sve to nadoknađuju nevjerojatno talentirani ljudi koji ni od čega naprave čuda.

Zadržimo se malko kod novaca, odnosno kod njihova izostanka. Koji su najveći marketinški problemi s kojima će se lutkarstvo susresti na putu prema sutra?

U lutkarstvu, kazalištu i umjetnosti općenito premalo je novca pogotovo za marketinške aktivnosti. No, treba raditi na prepoznatljivosti i autentičnosti lutkarstva kao umjetničkog izričaja, možda onda bude više sreće. Iako, lova na kraju sve pokvari, stvore se interesne grupe, pojave otimači blaga, zle vještice… sve kao u lutkarskoj predstavi. Sve dvojim je li bolje ovako dok je sve relativno čisto, neiskvareno i lijepo ili bi bilo bolje da je više novca pa da svi, pogotovo mala nezavisna kazališta, mogu neopterećeno stvarati bez onog egzistencijalnog grča. Ne znam odgovor na to pitanje, možda je on negdje u sredini.

Gdje vidiš budućnost hrvatskog lutkarstva, posebice iz svog kuta?

Ekstremno sam optimistična. U vrijeme kad s jednog kraja svijeta na drugi informacije stižu u stotinki sekunde i dostupno je doslovce sve, nemam straha da će tako i u hrvatsko lutkarstvo stizati nove ideje, novi suradnici, da će se lutkari prepoznavati i umrežavati i da ćemo se nauživati novih zanimljivih predstava i sjajnih lutkarskih rješenja u svim pogledima.

A gdje se skrivaju ili otkrivaju najveće marketinške prednosti lutkarstva u sutrašnjicama?

Isto kao nove ideje u lutarstvu, nova razmišljanja i promišljanja o marketingu, nove ideje stižu nam u djeliću sekunde sa svih krajeva svijeta. Iako, važno je o svemu dobro promisliti jer ako nešto funkcionira u Bangladešu nije baš sigurno da će funkcionirati u Hrvatskoj. Društvene mreže su definitivno kanal koji najbrže i najlakše dopire do potencijalnih korisnika usluga. Facebook koji je nama starijima draži, Instagram i ostale nove mreže za mlađe. No, i to se razvija tolikom brzinom da je gotovo nemoguće sve pratiti. Morat ćemo brzo mijenjati način razmišljanja i djelovanja kako bismo držali korak s mlađim generacijama. Iako volim u ruci fizički imati plakat, programsku knjižicu, knjigu i mislim da to nikada neće biti suvišno i zastarjelo, treba stare načine komunikacije samo nadopuniti novim rješenjima, a nikako ih u potpunosti zamijeniti.

Ostale Lutkosrijedine razgovore potražite ovdje.