Dragi Bruno, priča se da se improv scena u svom rodnom mjestu, Chicagu, polako gasi zbog cenzure i autocenzure. Može li (auto)cenzura presuditi Improvgrupi.002 i prije novog početka ili kod vas nema cenzure?

Chicago je u SAD-u, a meni se čini da tamo nekako sve ide u krivo. Cenzura, politička korektnost, prividna i artificijelna tolerancija i iskrivljeni konstrukt „osobnih prava“ utječu na sve pa tako i na humoristične i komičarske forme. (Sjetimo se dodjele Oscara). Mišljenja sam da je to dugoročno neodrživo i da improv scena (i ne samo ona) neće samo tako nestati. Naprotiv, vratit će se još jača s novim, friškim i iznimno jakim materijalima.

U Hrvatskoj cenzura nije neprijatelj (kvalitetnog) humora. On je neprijatelj sam sebi. I ima vojsku ljudi koji nemaju smisao za isti, a glasni su, najglasniji. Kad dođemo do trenutka da moramo cenzurirati humor, znat ćemo da smo na dobrom putu.

Kod nas, u showu KOME ZVONO ZVONI ponekad postoje rubni momenti, ali utvaramo si da svojim šarmom možemo izgladiti stvar ili pak, sljedećim skečom, odagnati misli publike od onog prije.

Ok, dakle nećete dozvoliti da vam odzvoniti prije vremena. Krenimo stoga od početka – u srijedu svoje prve korake radi nova Improvgrupa.002 s premijerom improvizacijskog showa Kome zvono zvoni u Knapu. Kome zvoni? Što možemo očekivati od tog zvonca? 

Tehnički, nije premijera showa. To nam je treći nastup u Knapu. No jest premijera novoj, zagrebačkoj ekipi. Iz objektivno-subjektivnih razloga preselili smo rad Improvgrupe.002 u Zagreb, a samim time i promijenili neke članove. Posljedično i sasvim logično grupi se pridružila oveća skupina visokokvalitetnih i dobro poznatih izvođača.

Tko? Tko? Reci nam sve!

Od originalne ekipe ostali su Mario Jakšić, Aleksandar Filo i moja malenkost, tu su nam i doajen Poco loca Dean Krivačić, kao i njihova prvakinja, Dunja Fajdić, zatim Sven Jakir i Igor Baksa kao neizostavan dramsko-glazbeni duo, imamo i Zdenku Šustić i Gorana Vučka koji su tražili probu folklora pa su slučajno zalutali na našu probu i ostali, potom iz redova klaunica doktorica imamo Marijanu Matoković i na kraju, a sasvim pragmatično, tu su dvojica s televizije da privučemo i malko stariju populaciju – Lovre Kondža i Domagoj Ivanković. Nećemo svi biti u srijedu jer smo još neozbiljni oko dolazaka, a i prosinac je pa svi nekad negdje imaju već prije dogovorene gaže za Djeda Mraza.

Mogu samo reći da si okupio opaku ekipu. Kako ste se skupili, osim Zdenke i Vučka, koji su zalutali? Jesi radio neke lude audicije u kojima si ih bacao u vatru ili?

Većinu ekipe znam jako dugo vremena, neke i predugo. S nekima sam radio predstave, s nekima nisam nikad i boli me duša radi toga, s nekima živim kazalište, neke sam samo gledao na sceni, a neke ni ne znam tko su. Stigli su na moj poziv ili su se sami pozvali. Volio bih da nas ima još toliko, ali bilo bi nas previše.

A zapravo, svi oni su tu jer smo se već na prvoj probi polovili i skopčali da je ta ekipa vrijedna ulaganja i građenja.

Kako je bilo na ostalim probama? Je li te netko ugodno iznenadio? O neugodnim iznenađenjima ćemo nasamo.

Svaka proba je zabava za sebe. Kako je ekipa nova, dolazi do genijalnih kombinacija izvođača pri čemu svatko (do)nosi svoj privatni i glumački habitus. Tako se generiraju svakojake situacije koje nas jako zabavljaju i zbog kojih vjerujemo da će zabaviti i publiku u srijedu.

Ok, sad je pravi trenutak za izbacivanje aduta iz rukava. Što misliš što je najjači adut vašeg showa? Što će gledatelje zbaciti sa stolaca?

Nisam siguran da će baš letjeti sa stolaca, ali sam poprilično siguran da neće ostati ravnodušni na jednostavnost forme showa, opuštenost i ideje izvođača, kao i na samu međusobnu igru na sceni. Velika većina publike koja nas je imala prilike gledati u naših 30-ak nastupa do sada ostala je zatečena činjenicom kako nešto toliko jednostavno može biti toliko efektno. Mi stvarno ne držimo fige u džepu. Zezamo se i širimo zarazu komedije. A cilj nam je stvoriti pandemiju.

Kad si se već dotaknuo koncepta, reci nam ponešto o tome, kako je oblikovan show. Koliko je sama improvizacija vođena, a koliko puštena da leta sama?

Show je koncipiran kao kolaž 12 nevezanih skečeva podijeljenih u dva bloka s pauzom od 15-ak minuta. Pauza, osim za okrepu i mogućnost bijega, nudi i participaciju publike u formi pisanja prijedloga na papiriće za nastavak showa.

Svaki skeč je definiran – ima svoje postulate, pravila i broj izvođača, a sve ostalo zadaje publika. Nikad ne znamo što će publika predložiti ni u kojem će nas to smjeru odvesti. Izvode se situacije koje su stvorene sad, na licu mjesta i koje se nikad neće ponoviti. Čak i da prihvatimo prijedlog koji se već nekad prihvatio, skeč nikako ne može biti isti.

Ovo što pričaš meni zvuči beskrajno zanimljivo, a uvjerio sam se na jednom od nastupa sa starom ekipom da je uživo još puno zanimljivije. No čini mi se da ste poprilično usamljeni u Hrvatskoj. Kod nas improv scena i nije nešto jaka. Je li skrivena pa ja ne znam za nju ili sam u pravu? Što misliš zašto je to tako?

Ma koliko razmišljao, jednostavno nemam odgovor na to pitanje. Prije nekoliko sati bio sam u Ljubljani i pričao s jednim ondašnjim glumcem koji je godinama involviran u improvizacijsko kazalište. Ove godine oni slave 30 godina Improv lige! I on se čudi kako to da to nikad nije zaživjelo kod nas u Hrvatskoj. Iako, dojma sam da se nešto sitno i polako pokreće u tom smjeru, koliko vidim ima još jedna skupina sastavljena od poznatih stand-up komičara, ali nisam uspio pogledati njihov show, mada bih volio. Postoje i dramske skupine i radionice koje se bave improv kazalištem.

Prije samog osnivanja grupe, naravno da sam istražio što se moglo online i došao do zaključka da nema baš nekih tragova improva kod nas. Bilo je nekoliko pokušaja, studentskih grupa, čak mislim i jedna grupa izvan Zagreba, ali očigledno, nije se održalo. Kad pomislim na improv u Hrvatskoj padaju mi odmah na pamet neka imena kao što su Zijah Sokolović, Željko Vukmirica, Vilim Matula i definitivno Ivana Marijančić.

A kako si ti došao do ideje za pokretanjem improv grupe još tamo u rodnom Čakovcu?

U improv sam se zaljubio prije 20-ak godina, gledajući Who's line is it anyway. Sama ideja je u meni tinjala godinama, desetak godina sigurno. Nisam ni sam siguran koji je pravi razlog zašto nisam to učinio i prije, ali ako iskreno i dobro rezimiram, dolazim do zaključka da je postojao određeni strah od činjenice da je sad to baš moj zadatak, kraj svih velikih i boljih i jačih. No, u jednom trenutku, 2019. sam pomislio da nije bitno koliko su drugi veliki, bolji i jači, bitno je da to želim i da smatram da se to treba učiniti. I dalje postoje veći, bolji i jači, ali bez obzira na to, mi se gradimo, učimo, rastemo i prije svega – zabavljamo.

Kad se ti nečega primiš, obično si vrlo brzo na vrhu (to ja sudim po tvojim glumačkim ulogama) pa vjerujem da će tako biti i s improvizacijom. Planira li Improvgrupa.002 turneje ili ćete se pozicionirati u Knapu, pa neka gledatelji dolaze vama?

Knap nam je trenutno zagrebački dom, a naš improvizacijski show KOME ZVONO ZVONI osmišljen je kao cjelovečernji kazališni program u trajanju od 90-120 minuta, koji odgovara igranju u kazališnim prostorima, kabaretskim  prostorima, kao i na eventima i raznim događanjima. Do sada smo prošli sve takve prostore – kafiće, terase, kazališta, manifestacije, društvene domove. I svugdje funkcionira! Dakle, ideja je da izvodimo show što više i da ga vidi što više ljudi! Ideju ćemo pokušati pretvoriti u plan, a plan realizirati!

Što misliš… ne, dosta za ovaj put. Razgovor ćemo nastaviti nakon 20-e izvedbe, da vidimo kako su prvi koraci ove divne improvpriče ispali.

Drugi koraci.

Pardon, da, drugi koraci.

Ako nam se gorespomenuti plan obistini, čujemo se u ožujku!

Pa vi ćete ispadati iz Kritikazove paštete! Uz osmijehe, sreću i veselje svih nas.