Draga Jeleno, uskoro ćeš se na daskama DKC Šesnaestice pretvoriti u supermamu, što znači da si upravo u napetoj fazi izrade ili peglanja njenog vlastitog superdnevnika. Kako idu potrage za supermoćima? Jesu li izrasle iz vlastitih iskustva ili su te iskustva potakla da se baciš u potragu za svetim gralom supermama?

Dragi Igore, mislim da je sveti gral supermama SAN, i ne, još uvijek ga nemam u dovoljnoj količini, iako moja curka ima već preko dvije godine… Cijela predstava se ustvari i vrti oko želje da se bude supermama i nemogućnosti da se tu svoju previsoko postavljenu ljestvicu dosegne – jer nismo superljudi, nego samo ljudi. I treba shvatiti da je to okej.

Predstava je potaknuta mojim iskustvom majčinstva koje me oborilo s nogu na svaki način na koji je moglo, uključujući i onaj doslovni😊. Cijeli život sam znala da želim biti mama, i svejedno je to iskustvo prevazišlo sva moja očekivanja. I donijelo tone dodatnih tema i iskustava o kojima nikad nisam razmišljala. Ovom predstavom želim otvoriti prostor za razgovor o roditeljstvu. Pozvani su svi – i oni koji tek žele postati roditelji, i oni kojima su djeca davno odselila iz kuće, i oni koji su sigurni da to nikada ne žele postati. Roditeljstvo je tema o kojoj svi imamo puno mišljenja i stavova, bez obzira u kojoj životnoj situaciji da jesmo, a mene trenutno zanimaju svačiji.

Nakon svake izvedbe predstave u DKC Šesnaestica, održat će se i malo druženje i domjenak „Odabrale mame after“ na kojoj ću ostati u razgovoru s gledateljima koji će to htjeti, prikupljati njihove dojmove i priče, a neke od njih možda i uključiti u buduće izvedbe predstave, čime ona trajno ostaje work in progress.

Siguran sam da ćeš dobiti brda i brda novog materijala. Kako se ideja za predstavu pretočila u realizaciju?

Čudan je put do ove predstave. Prvo sam se, još prije pandemije i potresa, jednom zgodom našla u Šesnaestici i pomislila kako želim nekom prilikom napraviti predstavu koja će igrati baš u tom prostoru.

Zatim je krenula koronakriza i pozicija kazališta u suvremenom svijetu, o kojoj sam se i prije puno pitala, dobila je potpuno novu dimenziju i tisuću novih upitnika nad glavom. Postala mi je misija otvoriti publici prostor komunikacije na način koji nije amaterizam, ali ni nasilan za publiku, i izmaštavala sam te načine. U koroni su svi umjetnici bili prisiljeni okretati se digitalnim alatima i digitalizaciji sadržaja pa sam propitkivala otvaranje komunikacije s publikom putem digitalnih platformi.

I onda sam ostala trudna.

Tu su se spojile tri linije: Šesnaestica, želja za pričama i iskustvima publike i tema majčinstva. Odjednom sam vidjela predstavu. Mala forma za 30-tak gledatelja koja nastaje iz razmjene priča s publikom. Tragači su pokrenuli „nedjeljne Zoom kavice“ na kojima su se mogli družiti autori i publika, uvijek je postojala jedna zadana tema s područja roditeljstva, i onda bismo se nalazile i o njoj razgovarale. Uključilo se 15 majki (na moju žalost nijedan muškarac, no i dalje im se nadam na izvedbama😊) i iz svih naših zajedničkih priča napisala sam tekst za ovu predstavu.

Ja ću doći kao predstavnik tata. Zašto supermama? Je li riječ o još jednoj superjunakinji marvelovskog tipa ili je više riječ o antijunakinji hrvatskog tipa?

Predstava se trebala zvati Dnevnik starije mame, a ne Dnevnik supermame jer mi je osnovna ideja bila progovarati o majčinstvu u zrelim godinama, ja sam postala mama s 39 godina… I onda se sve promijenilo iz susreta s publikom. Ono što nam je bila zajednička crta, svima koje smo se družile, bilo je da se sve u potpunosti dajemo za svoju djecu. Sve pokušavamo biti supermame. Tako se promijenio i naslov. Sve se događalo vrlo organski i iz procesa.

Osim što radiš na tome da postaneš supermama (pardon, već to jesi), ti si jedna renesansna superkazalištarka. U ovoj predstavi si glumica, autorica teksta i producentica, a tvoj kazališni životopis, uz ove uloge, krase redateljska, dramskopedagoška i, siguran sam, još poneka koju sam previdio. U kojoj se poziciji osjećaš najviše doma?

Kad sam bila trudna i kad sam tek rodila, bila sam uvjerena da mi scena uopće ne fali, da do kraja života mogu samo pisati, režirati, voditi radionice… Onda sam ovoga proljeća odigrala prvu predstavu nakon tri godine, i opet me preplavio osjećaj koliko volim svoj posao. Prvo sam glumica. Svi aspekti mog kazališnog djelovanja su različiti vidovi komunikacije i traganja za njom, onom istinskom, bez filtera i društvenih maski, ali kao glumica ipak tu komunikaciju najsnažnije osjećam. Staneš kao živi čovjek pred drugog živog čovjeka i uspostavljaš kontakt. Najsmislenija stvar u Svemiru.

Kako se priča razmotala od glumice do „totalne“ kazališne osobe?

Opet se spaja nekoliko priča. Jedna je da sam puno igrala predstave za djecu i suvremene komedije i donekle se zasitila i jednih i drugih, nedostajao mi je neki iskorak kako bih se mogla dalje umjetnički razvijati. Puno sam igrala na gostovanjima, kao što se to na nezavisnoj sceni radi, a malo u Zagrebu, i zasitila sam se ceste. Na to se vezao početak ljubavne priče s mojim suprugom. On radi u smjenama i znali smo se danima mimoilaziti po kući. Na sredini tridesetih bilo je vrijeme da prikočim i otvorim prostor za udah, za privatni život, za boravak mjesec dana na istom mjestu bez ijednog putovanja… Tada sam glumu malo stavila u sjenu. Neka se odmorimo jedna od druge na neko vrijeme. Evo, sad smo se odmorile pa nastavljamo gdje smo stale😊.

Još jedan razlog za umjetničke iskorake je financijski aspekt – kad sam pokretala Tragače, imala sam iskustvo u produkciji predstava i znala sam da su najskuplje stavke u budžetu tekst i redatelj. To sam odradila sama jer sam jedino tako mogla zatvoriti financijsku konstrukciju prvih predstava.

Dakle čista nužda, na radost svih nas. Žališ li možda, ponekad, za sigurnim mjestom u nekom gradskom ansamblu? Gdje vidiš prednosti te sigurnosti, a gdje mane?

Ma joooj, mi slobodnjaci uvijek vičemo da smo baš sretni tu gdje jesmo, a onda nam sline procure kad načujemo da bi nam se negdje moglo otvoriti neko sigurno radno mjesto… Činjenica je da glumac koji radi na neovisnoj sceni, koji živi isključivo od toga, napravi jako puno scenskih koraka. Sjećam se kako me krajem dvadesetih iznenadila spoznaja da već sada imam više „minuta na sceni“ od mnogih kolega koji su po ansamblima, ali igraju male uloge, tzv. „funkcije“, ili su rijetko u podjelama. Ja sam u svim predstavama u kojima sam igrala većinu vremena bila na sceni. To je fantastična stvar – izbrusiš zanat. Ali ti zato izmiču velika i važna klasična djela koja se postavljaju u javnim kazalištima, osjećaj moći i snage nastupa u velikim scenskim slikama u kojima sudjeluje cijeli ansambl, uživanje u komociji imanja garderobijerke, šminkerice, rekvizitera…

Možda nemaš osjećaj komocije, ali imaš prilike biti producentica, a ta mi je tvoja uloga posebno zanimljiva. Krenula si 2006. godine s Ludens teatrom, čija si jedna od osnivačica, da bi 2015. pokrenula vrući kolačić – Kazališnu družinu Tragači. Možeš li usporediti ta dva kazališna projekta, odnosno svijeta?

Ludens je od početka krenuo s većim budžetima. U Koprivnici je postojala potreba za gradskim kazalištem, projekt je bio prepoznat i podržan od gradske vlasti – imali smo sreće da smo ga pokrenuli u predizbornoj godini – i odmah se krenulo s podjelom od šest glumaca, renomiranim kazališnim imenima, velikom scenografijom… To je diktiralo tempo sljedećih produkcija. Tijekom mog producentskog staža u Ludensu uvijek smo radili neku pametnu komercijalu. Nije bilo podilaženja publici, ali na repertoaru su bile komedije.

Tragači rade puno više iz procesa, autorski, mali su pa su fleksibilniji i lakše mijenjaju repertoarnu politiku… Trudim se da predstave budu ugodne za publiku, da joj izmame osmijeh, ali i otvore prostor za katarzu, emociju, empatiju. Nakon korone, napravila sam dodatni zaokret u repertoarnoj strategiji i sad je osnovna umjetnička misija Tragača, u koju vjerujem srcem i dušom, otvoriti prostor publici da sudjeluje u stvaranju profesionalnih kazališnih predstava. Sad tragamo za svim mogućim načinima, putevima i idejama za to.

Svojim promišljenim producentskim radom potvrđuješ ono u što ja čvrsto želim vjerovati, a to je da je budućnost domaćeg kazališta isključivo i jedino u nezavisnoj sceni. I ma koliko uvjeravam sebe da sam u pravu, teška, teška, jako teška situacija s nezavisnom scenom i financijskim mrvicama koje dobiva od gradova i države stalno me poklapa. Kako Tragači preživljavaju, evo, već osam godina?

Na mišiće. Na volonterizam. Na to da sam naslijedila stan i suprug mi ima suvisli posao, što znači da si mogu priuštiti egzistencijalnu i financijsku komociju i puno puta ne znati hoću li idući mjesec uspjeti zaraditi prosječnu zagrebačku plaću ili ću  jedva zaraditi minimalac. Budimo realni, ako ne gazite po komercijali, višim iznosima od toga se na neovisnoj sceni ne možete ni nadati.

Takav sam neki odgovor, nažalost, i očekivao. Kako ti gledaš na odnos između institucija i nezavisne scene? U lutkarstvu i kazalištu za djecu i mlade, koje najbolje poznajem, čini mi se da su nezavisni ti koji pomiču granice, čast pozitivnim institucionalnim iznimkama. Istina, polako, jer nemaju za više (treba se živjeti od nečega, ne samo za nešto), ali ipak se kreće. No u nekom normalnijem svijetu nezavisni bi i trebali imati slobodu i financijske mogućnosti za igru i istraživanje.

Mislim da smo premala država i premalo tržište za tako striktnu podjelu na javne i nezavisne, i da bi trebalo biti više fluktuacije i komunikacije između jednih i drugih. U kazalištu nam sam jezik nameće vrlo usko tržište – ono hrvatskog govornog područja. Svi radimo za isti „bazen“ gledatelja. Bilo bi lijepo i kad bi se kulturne strategije radile „zajedničkije“ i bolje raspoređivale postojeće resurse. Oni se velikim dijelom financiraju iz novca poreznih obveznika, a mnogi radnici u kulturi često zanemare odgovornost prema toj činjenici, i puno više se bave svojim umjetničkim projektima i ambicijama nego istraživanjem što publika želi i treba, kako je razvijati i kako osmišljavati projekte tako da odgovaraju na potrebe publike.

Vidiš li spas za ovo naše sra…, pardon, stanje u naglašenijem povezivanju nezavisnih i zavisnih? Kako bi ti to napravila?

Za početak, kao što sam već spomenula, redistribucijom resursa. Javni sektor, gledano iz pozicije nezavisne scene, na raspolaganju ima ogromne resurse. Mi stalno gledamo u njih gladnim očima i mislimo si što bismo napravili sa samo malim dijelom svega toga. Osigurati nezavisnim kazalištima prostor za igranje, osigurati nekoliko suradnika za administrativne i organizacijske poslove koje bi kazališta mogla dijeliti, omogućiti im suradnju s kazališnim radionicama javnih kazališta (stolarskim, krojačkim, bravarskim…) , omogućiti glumcima na plaći koji u matičnim kazalištima nisu iskorišteni da svoju plaću zarade igranjem na nezavisnoj sceni… I otvaranjem više prostora za koprodukcije nezavisnih i zavisnih.

Što se i prošlog i ovog pitanja tiče, ne mislim da je to nešto što se može dogovoriti na razini kazalištaraca, a da ima trajni efekt. Takve inicijative moraju se pokrenuti političkom odlukom, i na državnoj i na gradskoj razini.

Kako ti vidiš stvarnu, a kako idealnu budućnost kazališta na našim prostorima?

Uf, to je baš teško pitanje. Mislim da trebamo uistinu raditi na razvoju publike, svi zajedno zaroniti u tu tematiku i vidjeti tko je publika danas. Tko je publika u velikim gradovima, a tko u malim mjestima? Često čujem rečenicu da se publika u kazalištu želi opustiti i nasmijati. Ali dobra predstava je dobra svima, ili gotovo svima, i ako se nijednom tijekom gledanja nisu nasmijali. Nemojmo spuštati ljestvicu. Na nezavisnoj sceni nas sve više nas pritišće komercijala, tržište, na razini održivosti. To je ogroman problem jer onemogućuje pomicanje granica, istraživanje, slobodnu igru.

Idealna budućnost kazališta na našim prostorima? Hmmm… Misija Tragača je uključiti zajednicu u kazalište i stvarati zajednicu oko kazališta. To je meni ideal. Vjerovati da kazalište može biti istinski važno u ljudskim životima, a ne samo mjesto gdje ponekad odu navečer, za promjenu, razonodu, da se malo „kulturno uzdižu“. Da gledateljima kazalište postane „njihovo“, neka stalna točka u njihovom životu kojoj osjećaju pripadnost i kojoj se vraćaju. Kako to postići? Nisam sigurna da znam. Tražim taj put.

Kaže se da je potraga već dio odgovora, tako da se nadam i želim čvrsto vjerovati da ćete ti i Tragači naći načina da kazalište (ponovo) postane naše, vaše i njihovo, da bude ono što je nekad bilo – pokretač promjena. Vratimo se današnjici, odnosno sutrašnjici. Što planiraš nakon supermame? Možeš li, uopće planirati na dulje staze ili se sve uglavnom svodi na koračanje od projekta do projekta?

Kako bih se osjećala kao da radim neki ozbiljan posao, a ne da se kao pubertetlija izvlačim od odraslog života i obaveza, trudim se uvijek raditi trogodišnji strateški plan i slijediti ga. Tako mi je lakše. Imam plan za naredna dva naslova nakon Dnevnika supermame i sva tri istražuju mogućnost uključivanja publike u nastanak predstave. Na temelju rezultata definirat ću plan za sljedeće trogodišnje razdoblje. Mogu reći da se iduće godine opet malo vraćamo klasičnim autorima. Kao nastavak repertoarne linije koju smo započeli predstavom Nora – trenutak pobune, inspiriranom Ibsenovim klasikom, ovaj put se okrećemo prema Čehovu i stavljamo ga u koliziju s društvenim mrežama u predstavi radnog naslova Tri sestre na Instagramu. Nemojmo o detaljima sad, neka prvo izađe Dnevnik supermame.

Ok, ali samo ću reći da zvuči super zanimljivo! Koliko u trogodišnjim planovima koristiš mogućnosti međunarodnih projekata? Jesu li se Tragači već uputili u međunarodne vode? Planirate li? Zašto da/ne?

Rado bismo, ali za to zasad još nemamo kapaciteta. Da bismo odgovorno i uspješno provodili neki ozbiljniji europski projekt trebao bi nam još jedan suradnik na barem pola radnog vremena, a taj resurs, nažalost, zasad nemamo. Dugoročno nam je cilj dijelom se financirati kroz europske projekte, ali ne želimo osmišljavati projekte tako da ih uklapamo u natječaje. Stoga sad želimo uključiti zajednicu u kazališno stvaranje, i kad dokažemo da smo u tome uspješni i da to funkcionira, naći natječaje koji će u tome prepoznati vrijednost i te aktivnosti financijski podržati.

Draga Jeleno, hvala ti na izuzetno zanimljivom i poticajnom razgovoru. Nakon njega osjećam se pametnije i barem malo važnije što sam dio kazališne zajednice, i to onaj s mračne strane rampe kojeg se počesto uzima zdravo za gotovo. Sretno sa Supermamom i čujemo se na stotoj izvedbi, da vidimo koliko su „Odabrale mame afteri“ utjecali na tvoju junakinju, ali i na tebe.