Dragi Ivane, kao istaknuti član ansambla Gradskog kazališta lutaka Split sudjeluješ i sudjelovao si u velikom broju predstava, a putem si i vidio određeni broj domaćih i stranih predstava. Kako iz kuta izvođača, ali i gledatelja promatraš dosadašnje splitsko i hrvatsko lutkarstvo u odnosu na „vanjsko“? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Vrlo mi je teško raditi usporedbu hrvatskog i „vanjskog“ lutkarstva jer nisam imao priliku vidjeti nekakav reprezentativan broj stranih predstava. Zadnjih godina posebno, na festivale odlazimo isključivo kako bismo prezentirali svoj rad, a ne da sustavno pratimo dosege i stvaralaštva drugih. Pritom je važno naglasiti da za tu svrhu ima sve manje sredstava  i da to ne ovisi o voljnom momentu samih lutkara.

Iz mojeg skromnog iskustva, mišljenja sam da su hrvatske lutkarske predstave za djecu na dosta visokoj estetskoj razini, time posebno mislim na predstave koje dolaze iz profesionalnih kazališta za djecu. Na žalost, za velikim svjetskim lutkarskim silama, kao što su Češka i Rusija, kaskamo u mnogočemu, a posebno u  dijelu koji se odnosi na produkciju lutkarskih predstava za odrasle. Tradicija splitskog lutkarstva duga je punih 75 godina i za vrijeme tog perioda lutkarstvo je prošlo kroz brojne metamorfoze, sa iznimnim umjetnicima i lutkarskim vizionarima (poput Ivice Tolića) koji su pomicali granice lutkarstva, ali nikada nije krenulo putem kontinuirane produkcije predstava namijenjenih isključivo odrasloj publici. Bilo je tu naravno vrlo uspješnih predstava koje je s oduševljenjem gledala i odrasla publika.

Možeš li istaknuti neke poetske i izvedbene promjene kojima si i sam svjedočio kao dio splitskog i hrvatskog lutkarstva?

Posljednjih dvadesetak godina, koliko sam angažiran u profesionalnom lutkarskom kazalištu za djecu, napravio se odmak po pitanju tema koje se obrađuju u lutkarskim predstavama za djecu. Klasična bajka je sve manje zastupljena u repertoarima lutkarskih kazališta te se suvremeno hrvatsko lutkarstvo, uz reinterpretacije klasičnih bajki, bavi temama koje su prilagođene potrebama djece i duhu vremena u kojem ona odrastaju. Na drugačiji način se promišlja i o samim tekstovima za lutkarsko kazalište za djecu te se potiče pisce da svoju stvaralačku energiju pokreću u tom smjeru. Pritom moram naglasiti i nemali obol mog matičnog kazališta i festivala Mali Marulić, pomoću kojeg je uprizoreno pregršt kvalitetnih dramskih tekstova za djecu te je afirmiran veliki broj autora koji i dalje stvaraju i obogaćuju našu lutkarsko-kazališnu stvarnost.

Jako mi je drago da si spomenuo Mali Marulić, koji već neko vrijeme predstavlja centralno mjesto dramskog pisma za djecu i lutke (od poticanja na pisanje preko objavljivanja i postavljanja nagrađenih tekstova). Što bi još istaknuo kao ključne fenomene splitskog i hrvatskog lutkarstva u posljednja dva desetljeća, koliko si u njemu?

Dojma sam da su hrvatsko lutkarstvo zadnjih nekoliko godina obilježile i svojim enormnim umjetničkim potencijalom osvježile četiri velike žene! Hrvatsko lutkarstvo je imalo sreću što se, u kroničnom manjku lutkarskih redatelja, dogodio priliv mladih ženskih snaga obrazovanih u Rusiji. Tamara Kučinović i Ljudmila Fedorova su lutkarske redateljice čije predstave svojom toplinom, ljepotom i sadržajem osvajaju malu i veliku publiku, a nas glumce-animatore čine ponosnima što smo dio takvih lutkarskih čarolija. Sljedeća žena i umjetnica (također školovana u Rusiji) čija estetika u hrvatskim lutkarskim predstavama pomiče granice i očarava ljepotom i začudnošću je Alena Pavlović, kreatorica lutaka i scenografkinja. I posljednja u mom nizu velikih žena je Renata Carola Gatica, porijeklom iz Argentine, redateljica koja je u hrvatsko lutkarstvo ušla na mala vrata, ali vrlo brzo zablistala na lutkarskom nebu. Žene su to koje će zasigurno svojom kreativnom energijom i jedinstvenim lutkarskim promišljanjima još dugo doprinositi hrvatskom lutkarstvu.

Neizostavan svijetli trenutak je i otvaranje studija glume i lutkarstva na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu te od nedavno i studija režije, koji su svakako zalog za svijetlu (i svjetliju) budućnost hrvatskog lutkarstva.

Kako bi definirao trenutnu fazu?

Hrvatska lutkarska kazališta u posljednje su vrijeme suočena s manjkom lutkarskih redatelja i kvalitetnih kreatora lutaka, i to se jako često vidi i na samom repertoaru kazališta koja iz tog razloga produciraju više dramskih predstava za djecu. Najčešće se, makar što se tiče mog matičnog kazališta, u tim dramskim predstavama provlače lutkarski elementi, ali se one u osnovi naslanjaju isključivo na glumačku scensku igru.

Također, profesionalna lutkarska kazališta su danas često opterećena repertoarnim igranjem velikog broja predstava te nemaju mogućnost pružiti autorskom timu i glumcima dulje vrijeme za istraživanje i rad na predstavi. Na festivalima sam imao priliku vidjeti prekrasne strane predstave koje su jako često bile produkt dugotrajnog rada na samoj predstavi, od po godinu dana pa i duže. Na taj način umjetnicima je omogućeno da lutkarsku vještinu „izbruse“ do krajnjih granica i pruže nam jedinstven i čaroban lutkarski doživljaj.  Naša kazališta to sebi ne mogu priuštiti.  

Nešto ranije spomenuo si četiri umjetnice koje su označile posljednje godine našeg lutkarstva. Možeš li istaknuti još ponekog umjetnika koji te se posebno dojmio i koji ti se čini kao dobar putokaz u sutra?

Danas se o lutkarstvu promišlja na nešto drugačiji način nego prije tridesetak godina. Kazalište u kojem predmeti i materijali igraju svoje uloge sve je prisutnije u lutkarskim predstavama. Ja kao zaljubljenik u klasičnu lutku koja je estetski i funkcionalno dobro osmišljena i s kojom se dogodi onaj savršeni spoj tog neživog entiteta s glumačkom energijom i animacijom, spoj kojim se stvori novi jedinstveni lutkin život, sa svakim susretom s novom lutkom proživljavam glumačko-animatorske procese ispočetka. Jedan od mojih glumačko-animatorskih uzora je moja draga kolegica Sanja Vidan čija posvećenost lutki te neizostavan glumački talent i umijeće animacije s lakoćom stvore novi scenski život kojem se uvijek iznova divim.

Koliko god se radujem svakom novom lutkarskom projektu i radu na klasičnoj lutkarskoj predstavi za djecu, sa strahopoštovanjem priželjkujem i rad s umjetnicima koji imaju drugačije pristupe lutkarskoj umjetnosti. Sjajan primjer „drugačijeg“ promišljanja je Matija Solce, slovenski lutkar, redatelj i glazbenik, koji svojim predstavama otvara nove, začudne svjetove u kojima primjerice stara pisača mašina drži ritam dok animirani predmeti sudjeluju u magičnoj dramskoj radnji isprepletenoj s energičnim rock koncertom. Sve to neizostavno popraćeno sjajnom glumačkom igrom i svirkom te vrlo ritmičnom i besprijekorno preciznom animacijom materijala i objekata. Takav scenski doživljaj otvorio mi je novi prostor za promišljanja o glumačko-animatorskoj vještini koja se, kako bi rasla, mora suočavati s novim i drugačijim.

Gdje između ta dva viđenja lutkarstva vidiš njegovu budućnost kod nas? Neku idealnu.

Idealna budućnost splitskog i hrvatskog  lutkarstva bila bi ona koja bi se oslanjala na mogućnost rada s većim brojem kvalitetnih lutkarskih redatelja različitih estetika, koji bi doprinijeli i većem broju lutkarskih predstava. Afirmacijom lutkarstva kao kazališne umjetnosti koja nije namijenjena isključivo djeci i stvaranjem nove kazališne publike otvorio bi se prostor za rad na lutkarskim predstavama za odrasle. Neizostavna stavka su i glumačko-animatorski ansambli koji bi bili obogaćeni novim, mladim snagama. Ulaganjem više sredstava u kulturne razmjene omogućilo bi se kazalištima da prisustvuju većem broju lutkarskih festivala u svijetu i tako razmjenjuju iskustava. A putem krovnih lutkarskih organizacija, poput UNIMA-e, brojni glumci lutkari bi dobili priliku za stručno usavršavanje.

Vratimo li se u stvarnost, što misliš, s kojim će se problemima susresti i koje će biti njegove glavne prednosti?

Živimo u vremenu digitalnih tehnologija koje često svojim sadržajima utječu na razvoj djece. Brojne studije pokazuju da izloženost djece nasilnim video igrama povećava njihovo agresivno ponašanje, ali i izaziva druge štetne učinke poput smanjene pažnje i mogućnosti koncentracije. To sve često dovodi do veće vjerojatnosti poremećaja raspoloženja djece.

Optimist sam jer smatram da su lutka i kazalište ono što danas djecu može makar na kratko odmaknuti od digitalne stvarnosti koju žive, pružajući im podršku u razvoju i otvarajući im prostore za maštanja uz jedinstveni doživljaj ljepote i plemenitosti. Čaroliju otvaranja kazališnog zastora i neposredan kontakt djeteta s lutkarskom predstavom ne može zamijeniti nikakva digitalna senzacija.

Trenutna pandemijska stvarnost je surova i problemi s kojima se suočavamo otvaraju strahove za egzistenciju kazališta uopće, pa tako i lutkarskog. Nadam se da duh lutkarstva, taj čarobni štapić životne radosti i vedrine, svojoj trenutno malobrojnoj publici daje nadu u svjetlije sutra, sutra u kojem lutke žive za „malu“ i „veliku“ publiku, a ta publika živi za lutke!

Ostale Lutkosrijedine razgovore potražite ovdje.