Draga Petro, po završetku osječke akademije skrasila si se u Rijeci, gdje radiš puno i odlično, što te odvelo na brojne festivale, kod nas i vani. Kako iz tog svog osječko-riječkog kuta gledaš na dosadašnje hrvatsko lutkarstvo u odnosu na međunarodno? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?
Iskreno govoreći, unazad par godina imala sam visoko mišljenje i velika očekivanja od inozemnih kazališta (sindrom manje sredine vjerojatno). No, sudjelujući na mnogobrojnim inozemnim festivalima, malo-pomalo sam skinula ružičaste naočale i sad s ponosom mogu reći da sam i sama dio jedne od jačih lutkarskih scena. Na domaćim festivalima pogledam barem jednu predstavu koja me „izuje iz cipela“, što nije slučaj na svakom međunarodnom festivalu. Zato kapa dolje cijeloj našoj lutkarskoj sceni na trudu, ljubavi i ulaganju, usprkos skromnim financijskim sredstvima namijenjenim kulturi RH.
Čime, po tvom mišljenju, nadoknađujemo taj manjak ulaganja?
Ljubavlju i požrtvovnošću koje osjećam gledajući predstave.
Kako bi definirala fazu u kojoj se nalazi naše lutkarstvo u posljednje vrijeme, a koje i ti suoblikuješ svojim glumačko-lutkarskim ulogama?
Čini mi se da hrvatska lutkarska scena već nekoliko godina prolazi određenu fazu mijene. Od djetinjstva sam zaljubljena u predstave Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, i u rad ljudi koji su danas moji kolege. To je generacija ljudi (u Osijeku, Zadru, Rijeci…) koja je gradila temelje lutkarstva u Hrvatskoj i od kojih mi mladi danas imamo čast učiti i igrati s njima bok uz bok. A posljednjih desetak godina Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku odgaja nove generacije lutkara. Ta sinergija mladosti i iskustva podiže letvicu lutkarstva visoko.
Što bih istaknula kao njegove slabije, a što kao jače strane?
Odgovorno tvrdim da je najveći nedostatak u svijesti publike, koja još uvijek većinski lutkarstvo smatra „nečim za malu djecu“. Samim time, producenti (kazališta) se boje raditi lutkarstvo za odrasle jer ono u Hrvatskoj sasvim sigurno nije financijski isplativo. Na nama je da publiku preodgojimo i pokažemo im sve čari i mogućnosti lutkarske umjetnosti, ali vjerujem da to neće biti nimalo lak put. Nasuprot tome, koliko god ironično ovo zvučalo, mislim da je snaga hrvatskog lutkarstva upravo u tome što je orijentirano djeci. Važnost koju lutkarstvo ima u njihovom odrastanju je golema i nikako ne smijemo upasti u zamku podcjenjivanja predstava namijenjenih najmlađima.
Možeš li istaknuti neke umjetnike s čijim si se radom susrela, a koji su te se posebno dojmili i koji ti se čine kao dobar putokaz u sutra?
Bez sekunde razmišljanja, Tamara Kučinović. Njezin pristup lutkarstvu, promišljanja, način rada i pristupa glumcima, tehnici i svima prisutnima u radu na predstavi, sentiment koji ćuti i tako lako, a lukavo prenosi publici, ono što ostaje nakon njene predstave i publici i glumcu, zaista je neprocjenjivo. Također, nedavno sam imala priliku raditi monodramu s redateljicom Matejom Bizjak Petit. Takav način rada i pristup kazalištu, djeci, predstavi, sebi samom, jedan je od onih koji glumci ne dobiju često (neki nikada), a podsjeti čovjeka kako je lako voljeti kazalište. Takve osobe kazalište treba cijeniti, njegovati i ulagati u njih jer mnogo doprinose preodgoju publike o kojem sam govorila u prethodnom odgovoru.
Mislim da je ovo pravi trenutak za pitanje gdje vidiš budućnost hrvatskog lutkarstva? Neku idealnu.
Zapravo ne daleko od sadašnjosti. Idealna slika bi bila da se budžet za kulturu u Lijepoj našoj poveća i da ne maštamo utopijski o nekim stvarima koje logistički nisu izvedive. Ono što smatram potrebnim da bi ta slika ostala idealna, je da mi sami nikad ne smijemo izgubiti ljubav i strast prema svom životnom pozivu te da i dalje moramo s jednakim ambicijama grabiti hrabro prema naprijed.
Koje probleme, ali i prednosti, vidiš na putu od trenutne situacije, ali i korona-krize, do svoje utopističke sadašnjosti/budućnosti?
Situacija s koronom potencijalno uništava svaki segment ljudskog društva, a dobro je poznato da u svakoj krizi ponajprije stradavaju kultura i sport. Realno je za očekivati da nas čeka paklena borba, čiji je kraj neizvjestan. Ali lutkari su oduvijek poznati kao jako skromni i dovitljivi ljudi, tako da ne sumnjam da ćemo se i s takvom katastrofom izboriti i izaći kao pobjednici. Naš najjači adut jest ljubav prema djeci i važnost koju lutkarstvo ima u odrastanju djece i formiranja njihovih stavova i ličnosti, zato znam da se nećemo predati bez obzira koliko je jak protivnik u suprotnom kutu ringa!
Ostale Lutkosrijedine razgovore potražite ovdje.