JURAJ ARAS, GLUMAC I LUTKAR KL ZADAR
„Snažne predstave ne smiju biti iznimke i prolaziti ispod radara“
Jubilarnu desetu Lutkosrijedu ugostili smo junaka zadarske kazališne scene – jednu od ključnih karika Kazališta lutaka Zadar i zadarske nezavisne i alternativne scene. On je glumac, lutkar i umjetnik koji u lutkarstvu i izvedbenim umjetnostima vidi vječni izazov i beskrajne mogućnosti… on je – Juraj Aras!
Objavljeno: 11.10.2020 2:03:39 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Juraj Aras u predstavi "Desnica: igre proljeća i smrti" Teatra VeRRdi / Ivana Jenjić

Dragi Jure, kako iz kuta lutkara, redatelja i producenta ocjenjuješ dosadašnje hrvatsko lutkarstvo u odnosu na europsko? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Živim i radim u Zadru. Odigram stotinjak izvedbi godišnje u Kazalištu lutaka Zadar, što mi uz probe, osobne obaveze i moje alternativne produkcije ne ostavlja puno vremena za uključenost u hrvatske i europske tokove. Na festivale u hrvatskoj idem rijetko, ako i odem ostajem koliko je nužno za izvedbu naše predstave jer nemamo taj luksuz da na festivalima ostajemo duže i pratimo tuđe produkcije, ako se što uhvati, uhvati se i taj običaj smatram problematičnim. U inozemstvo na festivale ne idem nikad, jednom sam bio u Budimpešti 1995. ili 1996. i u Kapošvaru prije par godina, države bivše Jugoslavije ne računam za neko inozemstvo, a i toga je bilo za nabrojati na čamporite nekoliko ruku. Sam nemam vremena ni novaca da se počastim izletom kojim bih mogao zadovoljiti interes za lutkarskom umjetnošću kao ni ostvariti iskustvo iz kojeg bih mogao relevantno odgovoriti na ovo pitanje. No već i u apatičnom obrazloženju zašto ne mogu relevantno odgovoriti, eto, skrio se i možda relevantan odgovor. Iako ne znam kako je u Europi, znam na svom primjeru, a vjerujem i primjerima mojih kolega, vjerojatno dominantno izvan Zagreba, da smo osuđeni da jednu lijepu umjetnost proizvodimo u provinciji kao kotačići kapitalističkog sistema pri tom u prvi red stavljajući kvantitetu i ekonomičnost, a ne kvalitetu i vrijednosnu i estetsku produktivnost. Vjerujem da je taj kapitalizam u Europi drugačiji i bolji, da ima više novaca, prostora za istraživanje i realizaciju začudnijih rješenja, da je strukovna povezanost među dionicima scene produktivnija pa bi iz toga zaključio, ovako intimno motiviranom induktivnom logikom, da kaskamo.

Zadržimo se onda na domaćim prilikama. Koji su po tebi najsvjetliji zadarskog i hrvatskog lutkarstva?

Osječka akademija je u svojoj ranoj fazi iznjedrila puno glumačkih talenata, vještih lutkara, orijentiranih eksperimentu i integraciji raznih kazališnih tehnika, sklonih progresivnom umjetničkom promišljanju. Međutim, čini mi se da je ta generacija izgubila svoju progresivnu snagu s jedne strane utapajući se u institucijama koje su ih otromile, a s druge strane, ako nije imala tu (ne)sreću da se institucionalizira, onda se pogubila tražeći posao na siromašnom i nestabilnom tržištu u kojem su svoje znanje i vještine trebali trampiti za bilo što što donosi egzistencijalnu mogućnost preživljavanja, uključujući i napuštanje svoje osnovne djelatnosti i biranje bilo kakvog posla. Tako se jedna svjetla osječka epizoda pretvorila u crnu hrvatsku stvarnost. Svijetle točke hrvatskog lutkarstva možemo naći samo ako obuhvatimo širok horizont koji uključuje pogled kroz vrijeme, prostor i profesije. Ja stvarno ne vidim da mi imamo jedan čvrst lutkarski kvalitet koji bi se kao brend danas vezao uz jedan prostor, vrijeme i profesiju. Činjenica je da danas imamo vrlo solidnu tradiciju lutkarstva u Hrvatskoj, koju baštinimo još iz Jugoslavije, u kojoj se loptica kvalitete premještala od kazališta do kazališta i od redatelja do redatelja. Dok su jedni bili u usponu, drugi su bili u stagnaciji i mislim da svako od hrvatskih lutkarskih kazališta danas može biti zadovoljno da je u tim amplitudama s raznim suradnicima, postizalo vrhunske rezultate.

Spomenuo si redatelje kao jedne od nositelja loptice kvalitete. Možeš li istaknuti neke s kojima si radio ili bi volio raditi, a koji su te se posebno dojmili i koji ti se čine kao dobar putokaz u sutra?

Pamtim rad s poljskim redateljem Wiesłavom Hejnom kao vrlo autentičan, inspirativan i pedagoški, pogotovo što je to bilo pred više od 20 godina. Ostao mi je taj dojam živ i kvalitetno usađen u jedan dio mog profesionalnog odrastanja. Ako govorimo o specifično lutkarskim režiserkama i režiserima s kojima sam bio u bližem radnom susretu dojmili su me se u zadnjih dvadesetak godina Tamara Kučinović, Ljudmila Fedorova, Sunny Suninski, dojmio me se i Neville Tranter kojeg sam na gledao u Zagrebu na PIF-u relativno davno, a prošle godine me oduševio rad Matije Solcea kojeg sam gledao na Mediteraneo festivalu u Zadru. Sjećam se jedne izraelske predstave koju sam gledao u Ljubljani na festivalu Lutke o jednom smetlaru… Sve moje ostalo iskustvo vezano je uz režisere i režiserke koji tek povremeno gostuju u lutkarstvu, a to su Rene Medvešek, Zlatko Sviben, Ana Prolić, Dražen Ferenčina… s njima sam ostvario dobre teatarske / lutkarske produkcije i vjerujem da oni na našoj lutkarskoj sceni mogu i dalje nuditi dobra i svježa rješenja.


KL Zadar, Nečisti i djevojka

Kako bi definirao fazu u kojoj se nalazi hrvatsko lutkarstvo u posljednje vrijeme?

Dogodila se, ili se još događa, smjena generacija koja se nije dogodila paralelno sa smjenom društvenih sistema, što je s jedne strane dobro jer ovako razvijeno lutkarstvo dugujemo jednom sistematičnom razvoju socijalističke ere. Dobro je i da su ljudi koji su djelovali u toj socijalističkoj eri kroz tranziciju prenijeli tako razvijeno lutkarstvo. No, ti ljudi, pogotovo na pozicijama moći, s vremenom su počeli gubiti razumijevanje za nove tendencije, a danas su već prilično stari ili ih više nema među nama. Mladi, koji više i nisu tako mladi, iako uvjerljivo razvijaju vlastitu estetiku, ipak još nisu dobili priliku uzeti u svoje ruke poluge upravljanja strukturama koje su odgovorne za realizacije umjetničkih procesa. Trenutno se nalazimo u situaciji da nam poluge moći stoje u rukama mlađih sljedbenika i asistenata onih starih autoriteta koji su, osim iznimno kod nekih osoba, regresivni, konzervativni i željni zadržavanja pozicija koje vrše blokadu prema promjeni i dinamizmu i naravno utječu na umjetničku kvalitetu koja je onda često isto tako regresivna, konzervativna i nemaštovita.

Osim progresivnijih moćnika, ili upravo zbog njih, što mu još nedostaje?

Nedostaje mu transparentnosti, demokratičnosti, inkluzivnosti i progresije koja bi razvila mogućnost novih estetika, pristupa i praksi, pa da one svijetle točke, značajne i snažne predstave kojih ima, ne budu iznimka nego pravilo i da se ne događaju ispod radara. Pod egidom isplativosti i broja prodanih ulaznica većina zahtjevnijih i tržišno nerentabilnijih predstava nestaje s repertoara. Nedostaje svijest o tome da ih treba očuvati i povremeno igrati, tako da, na žalost, ne uspijevaju zadržati dugi vijek trajanja. Bilo bi dobro vidjeti koliko je isplativo to inzistiranje na recentnoj produkciji. S jedne strane ono motivira produkciju, ali s druge zatvara prostor podsjećanja, reference i očuvanja nečega što bi trebalo biti baština. 

Što bi u toj igri na sigurno i jednostavno koja guši samu umjetnost istaknuo pozitivnim?

Hrvatsko lutkarstvo za kapacitete države u kojoj djeluje ima solidno razvijenu infrastrukturu, i u smislu financijskih, tehničkih i prostornih resursa, i u smislu ljudskog potencijala, i u smislu djelovanja kroz razna udruženja i festivale te Akademiju. Ima i tradiciju iz koje može crpiti dosta potencijala.


Teatro VeRRdi, Desnica: igre proljeća i smrti

Gdje vidiš budućnost hrvatskog lutkarstva? U daljnjem prepuštanju negativnim ili, možda, jačanju njenih pozitivnih aspekata?  

Ne znam. Mogu reći samo da bih volio da se tradicija koju baštinimo više otvori prema sveukupnoj umjetničkoj sceni koja uključuje i multimedijalne umjetnike, konceptualne umjetnike, da se njeguje intelektualizam i estetika sklona eksperimentu koja lutkarstvo može učiniti začudnijim, življim, direktnijim i poetičnijim. Volio bih da ima priliku biti i diskurzivno, inovativno i angažirano pa i politično. Lutkarstvo je medij apstrakcije, metafore i kao takvo, kao malo koja umjetnost može komunicirati s podsvjesnim. Mogućnosti kreacije su ograničene samo ljudskom kreativnošću. Jedini uvjet je da se kreira nadahnuto, sa smislom i talentom i da ima publiku koju treba osvojiti. Ako ga se tretira konzervativno, nalazit će publiku i sadržaje samo već ustaljenom metodom didaktičkog i površnog modela prilagođenog djeci. Volio bih ga vidjeti u gorljivom iznalaženju snažnog umjetničkog stava kojeg prati snažna upravljačka struktura s naglaskom na ozbiljan marketing kako bi se stekao interes šire javnosti. Djeca su dio te šire javnosti pa će joj još i više pripadati ako ta umjetnost ne bude mišljena samo iz didaktičke perspektive odraslih za djecu, što je čest slučaj, gotovo pravilo… Volio bih ga vidjeti kao granu umjetnosti koja zapanjuje, kako djecu tako i odrasle, da drži pažnju i da komunicira sa svijetom, prostorno i sadržajno, ozbiljno i umjetnički relevantno, a istovremeno i duhovito, jer ništa ne može biti tako duhovito kao lutka.

Koji su najveći problemi s kojima će se susresti na putu do, nadamo se, eksperimentalnije, začudnije, apstraktnije, filozofičnije… svjetlije budućnosti?

Okoštalost struktura i percepcija lutkarstva kao didaktičkog i zabavljačkog kazališnog formata rezerviranog isključivo za djecu s tendencijom ostvarivanja profita na štetu umjetničkih rezultata.

A gdje su njegove najveće prednosti na tom putu?

U fokusu na igru koja gotovo idealistički većinu ozbiljnih djelatnika u lutkarstvu štiti u očuvanju ljubavi i entuzijazma prema umjetnosti kojom se bave.

Ostale Lutkosrijedine razgovore potražite ovdje. 

Najnovije:
IVAN MEDIĆ, GLUMAC I LUTKAR GKL SPLIT
„Hrvatsko lutkarstvo posljednjih su godina obilježile i osvježile četiri velike žene“
U ovotjednoj Lutkosrijedi vodimo vas u Gradsko kazalište lutaka Split, gdje smo porazgovarali s jednim od njegovih stvarnih junaka – odličnim glumcem i lutkarom te izuzetno promišljenim lutkomisliocem Ivanom Medićem!
LUTKOSRIJEDA: PETRA ŠARAC, GLUMICA I LUTKARICA GKL RIJEKA
„Sinergija mladosti i iskustva podiže letvicu lutkarstva“
U ovotjednoj Lutkosrijedi ugostili smo silno vrijednu i kreativnu glumicu i lutkaricu neodoljivog scenskog šarma i energije te jedan od ključnih motora GKL-a Rijeka u uzletu u kvalitativne visine i uronu u srca malih i velikih gledatelja – Petru Šarac!
JURAJ ARAS, GLUMAC I LUTKAR KL ZADAR
„Snažne predstave ne smiju biti iznimke i prolaziti ispod radara“
Jubilarnu desetu Lutkosrijedu ugostili smo junaka zadarske kazališne scene – jednu od ključnih karika Kazališta lutaka Zadar i zadarske nezavisne i alternativne scene. On je glumac, lutkar i umjetnik koji u lutkarstvu i izvedbenim umjetnostima vidi vječni izazov i beskrajne mogućnosti… on je – Juraj Aras!
LUTKOSRIJEDA: SARA LUSTIG, GLUMICA I LUTKARICA KAZALIŠTA VIROVITICA
„Nužno je da struka konačno prizna lutkarstvo kao nešto više od predstava za djecu“
U devetoj Lutkosrijedi ugostili smo sadašnjost i budućnost hrvatskog kazališta u jednoj osobi – odličnoj mladoj glumici i lutkarici Sari Lustig koja svojim glumačkim i animacijskim šarmom zavodi Virovitičane i sve ostale zaljubljenike u kazalište, a čiju viziju budućnosti lutkarstva potpisujemo isti tren