Dragi gospodine Lučić, dugo ste u domaćem lutkarstvu i Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku, u kojemu ste prošli različite pozicije – od prve violine na sceni do dirigenta, odnosno ravnatelja iza scene. Kako iz tog širokog kuta ocjenjujete dosadašnje osječko i hrvatsko lutkarstvo u odnosu na europsko? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Punih 27 godina sam u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku. Ovo kazalište nije samo lutkarsko, ali je tradicionalno naslonjeno na lutkarstvo slovačke škole jer su prvi profesionalci u ovoj vrsti umjetnosti u naše kazalište dolazili iz Bratislave. Budući da je slovačko lutkarstvo vodeće u Europi, imali smo mogućnost pratiti iz prve ruke trendove u europskom lutkarstvu, dajući pri tome i neki vlastiti doprinos. To je što se tiče osječkog kazališta. Druga kazališta u Hrvatskoj imala su suradnike iz drugih zemalja tako da se lutkarska scena razvijala i osuvremenjivala. Takva je raznolikost među suradnicima dovela do toga da je lutkarstvo u Hrvatskoj sustavno obogaćivano svim dobrim trendovima koji su se tijekom vremena javljali pa sada čvrsto stoji uz bok lutkarstvu Europe.

Možete li izdvojiti najsvjetlije trenutke osječkog i hrvatskog lutkarstva?

Po meni, najsvjetliji je trenutak lutkarstva u nas nastupio (čini mi se da još uvijek traje) nakon što je u Osijeku osnovan studij na kome je, uz glumu, lutkarstvo dobilo jednak status u kazališnoj umjetnosti. Stavljanjem znaka jednakosti između glume s lutkom i bez nje izgubio se „kompleks manje vrijednosti“ koji je dobrim dijelom bio kriv što se akademski glumci nisu odlučivali za lutkarsku scenu, nego su se lutkom bavili zaljubljenici bez formalnog obrazovanja. Kroz taj studij isprofilirali su se su umjetnici, glumci koji u animaciji lutke vide svoj životni put. Naravno, tu su i kreatori lutaka, lutkarski tehnolozi bez kojih bi glumcima-lutkarima bilo nemoguće davati maksimum na sceni.

Uz te mlade nade koje tek stižu, u svojoj ste bogatoj karijeri radili s velikim brojem umjetnika koji su ostavili duboki trag u hrvatskom i europskom lutkarstvu. Možete li spomenuti neke od njih?

Imena ne bih spominjao. Ne zato što ne znam dobrih lutkara i što nisam gledao odličnih predstava, nego upravo zato što ih je bilo puno i ne bi bilo u redu nekoga izostaviti. Ono što mi je jako drago je to da je među mladim ljudima u ovoj umjetnosti došlo do velikog rasta broja vrhunskih stručnjaka. Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku očito ima veliku gravitaciju koja privlači takve umjetnike pa se koncentracija kvalitete u Osijeku itekako osjeti. Upravo se zbog toga ne brinem za budućnost lutkarstva.

Kako biste definirali trenutnu fazu u kojoj se nalazi hrvatsko lutkarstvo?

Mislim da je na dobrom putu. Generacija mladih lutkarskih redatelja koji su na kraju polovice studija čekaju „k'o zapeta puška“ da završe studij i krenu... Vjerujem da je samo to karika koja nedostaje. Ono zbog čega sam ipak malo zabrinut je gotovo potpuni izostanak starih lutkarskih tehnika u predstavama. Jedva da se čuje za neku predstavu, na primjer, s marionetama. Jasno je da su nedostatak vremena za pripremu predstave i financijske (ne)prilike razlog tome, ali to vidim kao problem ne samo u našem lutkarstvu, nego općenito. Tradicionalne lutkarske tehnike ne smiju biti zaboravljene.

Jako mi je žao i što u nas nema lutkarskih predstava za odraslu publiku, odnosno, što smo lutkarstvo sveli uglavnom na dječje predstave. Nadu mi daju studenti lutkarske režije za koje se nadam da će u budućnosti imati želju napraviti i jednu (ne samo jednu) veliku lutkarsku predstavu za odraslu publiku pa zašto ne i u nekoj nacionalnoj kazališnoj kući. Što se tiče glumaca-lutkara oni su za to spremni. Mislim da je to jaka strana našeg lutkarstva. Još samo da se u tome nađu i „oni koji drmaju“ i odlučuju pa da vidiš gdje će nam biti kraj.

Gdje vidite najveće probleme, a gdje prednosti s kojima će se susresti naše lutkarstvo u sutrašnjicama?

Problem vidim u tome da će ovo ići dosta sporo, sve dok zaljubljenici u lutkarstvo ne dosegnu „kritičnu masu“ u tim krugovima i skinu stigmu lutkarstva kao umjetnosti samo za djecu. Prednost je u tome što nas je sve veći broj… kol'ko nas ima…

Ostale intervjue objavljene u Kritikazovoj Lutkosrijedi pronađite ovdje.