Dragi Davide, dugo si u ansamblu GKL-a Rijeka i radio si, prošao i vidio puno toga s njim. Kako iz tog svog već sad prilično širokog kuta gledaš na dosadašnje hrvatsko lutkarstvo u odnosu na međunarodno? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Gledam pozitivno i obećavajuće i smatram da je u rangu s međunarodnim. Smatram da ne kaskamo toliko koliko se misli, a to pokazuju i rezultati naših kazališta na domaćim i međunarodnim festivalima. U nekim se europskim zemljama više ulaže u lutkarstvo i infrastrukturu pa samim time kazališta imaju bolje predispozicije za stvaranje raznih projekata. Također, razumljivo je da se u financijski bogatijim zemljama može više odvajati za istraživačke projekte koji razvijaju lutkarstvo primjerice u smjeru terapije, potom prema odrasloj publici ili bebama. No mislim da smo i mi zagrebali u sve te segmente, bez obzira što se često borimo s manjkom sredstava i mogućnosti. Velika se volja vidi i osjeća kod pojedinih redatelja i mladih lutkara koji našem lutkarstvu daju svježinu te ponekad iz autorskih projekata nastaju genijalne predstave s vrlo malo novaca.

Koji su po tvom mišljenju najsvjetliji trenuci hrvatskog lutkarstva?

Čini mi se da svijetli trenuci našeg lutkarstva često idu paralelno s onim tamnim. Neke od najvažnijih vidim u zadiranju u prije spomenute sfere lutkarstva za odrasle, ali, s druge strane, zbog manjka dobre promocije i uopće edukacije društva često je izostao odaziv publike na takve projekte koji su ubrzo padali u drugi plan i gasili se, budući da se u Hrvatskoj lutkarstvo i dalje doživljava isključivo kao dječji medij. Također, nažalost, moram spomenuti stopiranje pojedinih projekata zbog manjka interesa za istraživanje. Meni divan, svijetli trenutak bila je, primjerice, suradnja našeg kazališta s irskim kazalištem u smjeru razvoja lutkarskih predstava, performansa za djecu s raznim spektrima autizma. Razvoj lutkarstva u smjeru terapije također je pozitivan trenutak u hrvatskom lutkarstvu jer znači da idemo dalje, da se razmišlja malo drugačije, da ne ostajemo isključivo na crnoj kutiji i uveseljavanju djece. Naravno i to uveseljavanje djece je svijetli dio mog posla jer na kraju je najvažnije stvarati pozitivnu poruku i sreću kod najmanjih.

Kako bi definirao fazu u kojoj se naše lutkarstvo nalazi u posljednje vrijeme?

Mislim da se trenutno nalazi u fazi smjene generacija. Dosta je mladih ljudi posljednjih godina zaposleno ili surađuje s kazalištima, čemu su uvelike pridonijeli Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku i ravnatelji koji u mladima vide novu energiju. Takav balans između „stare škole“ i mladih lutkara savršen je spoj za dobar rad u svim segmentima teatra.

Što bi istaknuo kao loše, a što kao jake strane naše lutkarske trenutnosti?

Rekao bi da mu najviše nedostaje hrabrosti i odvažnosti da se kazališta upuste u lutkarstvo za odrasle, kao što je to slučaj u nekim europskim zemljama. Nedostaje kapitala i edukacije društva, što sam ranije spomenuo. Mislim da nezavisne mlade umjetničke organizacije nemaju dovoljno potpore za istraživačko stvaranje, a gradska kazališta većinom idu na nešto provjereno. S druge strane, po mom je mišljenju najveća prednost što se našim domaćim autorima daje više prilika da se njihovi autorski tekstovi oživljavaju kroz lutkarski medij.

Možeš li istaknuti neke umjetnike s čijim si se radom susreo, a koji su te se posebno dojmili i koji ti se čine kao dobar putokaz u sutra?

Surađivao sam s puno umjetnika iz lutkarskog svijeta i nekolicina me se posebno dojmila svojim pristupom, promišljanjem i umjetničkim izrazom. Istaknuo bih svakako Tamaru Kučinović koja se promakla u jednu od najboljih domaćih lutkarskih redateljica, a i dramaturginja. Spomenuo bih i Denija Šesnića koji svojom rasvjetom uvijek pomiče granice, scenografkinju i kreatoricu lutaka Alenu Pavlović koja svakom novom predstavom stvara prepoznatljiv likovni jezik. Naravno moram spomenuti Laryja Zappiju koji je svojim vizualno jakim predstavama uvijek pomicao granice lutkarstva, kao, uostalom, i Rene Medvešek.

Kako u tvojoj glavi izgleda idealna budućnost hrvatskog lutkarstva?

Zamišljam je u paralelnom njegovanju tradicionalnog lutkarstva, starih poznatih bajki te stvaranju autorskih projekata i istraživačkog lutkarstva. Nadam se da će se UNIMA zauzeti da lutkarstvo dobije zasebnu kategoriju i odvoji od igranih predstava za djecu i mlade na Nagradi hrvatskog glumišta. Također, bilo bi divno da imamo više mogućnosti sudjelovati na svjetskim festivalima ili radionicama, da naš razvoj ne ostane isključivo unutar granica Hrvatske.

Ostale razgovore u sklopu Kritikazove Lutkosrijede pročitajte ovdje.