Draga Ireno, na svom dosadašnjem lutkarskom putovanju prošla si osječku akademiju (njenu prvu fazu), uzdigla se do zvijezda svojom završnom predstavom Zvijezda da bi se potom skrasila doma, odnosno u Kazalištu lutaka Zadar. Kako ti se iz tih nekoliko kutova i putova, koji su te često odvodili van naših granica, čini dosadašnje hrvatsko lutkarstvo u odnosu na europsko? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Dojma sam da hrvatsko lutkarstvo ne kaska u aspektima kvalitete predstava, ali kaska u pogledu recepcije. Naime, lutkarstvo je kod nas daleko manje cijenjeno i posjećeno nego u ostalim europskim lutkarskim centrima. Dapače, ne samo lutkarstvo, već kultura općenito. Sjećam se kako su nas glumce na putovanjima s predstavom Kaštanka oduševljeno dočekivali, kako su se htjeli fotografirati s nama i s lutkom, oduševljeni animacijom i profesionalnošću kojom smo igrali predstavu. Na ulicama su nas zaustavljali i čestitali nam. Tako nešto kod nas nikada nisam doživjela. Dapače, više puta su me dočekivali komentari: „Aha, ti radiš u kazalištu lutaka, igraš se s lutkama. Primate li vi plaću za to?“ Da ne bih samo kritizirala, ponekad se i kod nas dogodi da publika ostane iza predstave vidjeti lutke, komentirati predstavu i uputiti riječi hvale. Moram reći da mi je to prekrasno i da bi trebalo toga puno više.

Kad smo se već okrenuli pozitivnim aspektima, koji su po tvom mišljenju najsvjetliji trenuci hrvatskog lutkarstva? Uostalom, radiš u kazalištu čiji zvjezdani trenuci predstavljaju vrhunce hrvatskog lutkarstva općenito.

Kolege mi često pričaju o tim dobrim starim vremenima, prije više od 30 godina. Gotovo je nevjerojatno koliko su bili dobrodošli i dobro znani svugdje gdje bi došli. Odlično su radili i bili nagrađivani za svoj trud, a novac za financiranje predstava nije bio nikakav problem. Promatrajući to iz današnje perspektive, teško je uopće povjerovati da je to vrijeme ikada postojalo.

Kako bi definirala današnju fazu u odnosu na te „mitske dane“?

Samo ću reći da je trenutna faza znatno skromnija, a ključni razlog vidim u neulaganju u kulturu, ali uvijek vjerujem u bolje i više. Primjerice lutkarski festivali su se sveli na dolazak, igranje i odlazak. Festival bi morao biti prilika za gledanje predstava, druženje s kolegama, za razmjenu znanja i novosti. Nikada neću zaboraviti svoju prvu sezonu u Zadru, 2009./2010. godine. Te smo godine na PIF-u bili devet dana. Hej! Devet dana plaćenog smještaja, dnevnica, gledanja predstava! Organizirati festival danas, sa sredstvima koje imamo, velik je zadatak i izazov. I zato sam sretna što festivali još uvijek kako-tako žive. No i dalje vjerujem da će me nešto iznenaditi jednoga dana i da će sve biti bolje, zapravo onako kako treba biti.

Kakvo je stanje u Kazalištu lutaka Zadar?

Naše kazalište lutaka danas osluškuje publiku. Radimo dobre i odlične predstave. I posjećeni smo u velikoj mjeri sa svih strana i od svih uzrasta. Posvećeni smo radu s djecom kroz dramsko-lutkarske radionice, pripremamo ih i učimo, kako o drami, tako o lutkarsvu. Uostalom, upravo su djeca naši najveći i najiskreniji kritičari. Osobno smatram da je naše kazalište lutaka najsuvremenije u Hrvatskoj, a rekla bih i među suvremenijima u Europi, a i u samom je centru grada.

Tek mali dio Zadrana nema potrebu ići u kazalište, uz predrasudu da su lutke za djecu (iako mi ne radimo samo lutkarske predstave, ali i to izazove iznenađenje u njima kada čuju). Uostalom, u dubini duše svaki čovjek je dijete i treba se radovati i smijati kao dijete. Pa zašto onda ne dozvoliti djetetu u sebi da se nasmije i da pogleda nešto što bi možda i njemu „odraslome“ bilo poučno i zabavno?

Kad smo kod predrasuda, gdje ti vidiš ključne probleme našeg lutkarstva?

Nedostaje mu da se još više približi ljudima koji ne znaju puno o lutkarstvu. Nedostaje mu taj poziv ljudima da izađu iz svojih kuća i dođu vidjeti gdje se mi to nalazimo i što mi radimo. Ali moram priznati da mala ili velika gledanost zavisi i o kvaliteti predstave. Uvijek je pitanje hoće li neka predstava uspjeti i kakav će dojam ostaviti kod publike. Također, nedostaje nam lutkarskih redatelja. Jedna pozitivna stvar je što se na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku otvorio odsjek lutkarske režije pa se nadam raznolikosti i dobrom radu s novim lutkarskim režiserima.

Ta mogućnost školovanja u raznim lutkarskim granama, od animacije i režije do lutkarske tehnologije, čini mi se vrlo važnom jer će nam donijeti nove ideje, otvorenost prema novim tehnologijama i mogućnost da svoje znanje i maštovitost iskoristimo i izvan lijepe naše.

Gdje ti općenito vidiš prednost lutke i lutkarstva u odnosu na ostale izvedbene medije?

Jake strane lutkarstva kao medija su poetičnost i poruka koju nitko ne može bolje prenijeti osim lutke. Lutka može sve. Jedna lutka kojoj samo lutkar može udahnuti dušu do te mjere da mislimo da je živa. To je zapravo i najveći kompliment koji lutkar može dobiti.

U ovom trenutku pravo je vrijeme pitati te za tvog lutkarskog uzora, nekoga tko bi po tvom mišljenju mogao biti neki dobar smjerokaz za lutkarsko danas i sutra.

Jako volim Nevillea Trantera. Po uzoru na njegov rad sa zijevalicama nastala je moja predstava Zvijezda. Ono što me se posebno dojmilo u njegovom radu i što mi predstavlja poseban izazov glasovne su transformacije u animaciji više likova zijevalica na sceni te poništavanje sebe kao lutkara i potpuno prepuštanje i „podčinjavanje“ predstavi je fascinantno. Animacija i život koji on nesebično daje lutki. Svaki dobro promišljeni pogled i svaki pokret lutke, svaka reakcija su toliko živi da postaneš opsjednut željom da to i sama postigneš. Nažalost,nikada ga nisam gledala uživo, već isključivo na video snimkama na predavanjima profesorice Livije Kroflin koja nam je puno otkrivala i kod koje smo mogli pronaći i prepoznati smjer kojim želimo ići.

Vidiš li budućnost hrvatskog lutkarstva u tim vodama ili?

Vidim je prvenstveno u mladim školovanim lutkarima koji svoj život i obrazovanje posvećuju lutkarstvu. Važno je napomenuti da sam i sama kao školovani lutkar i glumac jako puno naučila od svojih starijih kolega, ali svi željno iščekujemo novu energiju, pomladak i novu motivaciju. Budućnost u kojoj ćemo učiti jedni od drugih. Mladi od starijih, stariji od mladih, i da rezultat budu dobre i drugačije predstave. No tu leži i potencijalni problem – velik broj mladih lutkara, a mala mogućnost zapošljavanja. To se događa upravo danas kada su i honorari postali nemoguća misija za neka kazališta.

Dosad objavljene intervjue u sklopu Kritikazove Lutkosrijede pročitajte ovdje.