LUCIJA LJUBIĆ, TEATROLOGINJA
„Prve kazališne prijestupnice bile su redovnice“
Prošle je godine u nakladi zagrebačkog Meandarmedia i Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku objavljena vrijedna i važna teatrološka knjiga 'Od prijestupnice do umjetnice – kazališne i društvene uloge hrvatskih glumica', o kojoj smo porazgovarali s autoricom, teatrologinjom Lucijom Ljubić
Objavljeno: 7.10.2020 10:54:52 AM
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
Lucija Ljubić / Privatni album

Napomena: intervju je izvorno objavljen 9. 4. 2020. u Vijencu, br. 681

Knjiga „Od prijestupnice do umjetnice“ nastala je na temelju vaše doktorske disertacije. Je li bilo potrebe za dopisivanjem i mijenjanjem?

Naravno, bilo je potrebe za većim preinakama već i zbog promjene žanra, a rukopis je dopunjen i novim poglavljima. Osim toga, riječ je o sveučilišnom udžbeniku pa je tekst valjalo prilagoditi studentima humanističkih i društvenih fakulteta, umjetničkih akademija i široj zainteresiranoj javnosti i nadam se da sam u tome uspjela. Posebno moram zahvaliti Ministarstvu znanosti i obrazovanja te Ministarstvu kulture što su financijski poduprli objavljivanje knjige, a to je omogućilo atraktivan izgled i objavljivanje likovnih priloga. U svakom slučaju, najvažnije je da knjiga bude čitana.

Tema koju ste obradili silno je važna za hrvatsko kazalište, a u ovom obujmu gotovo pionirski obrađena. Što su bili vaši prvi motivi za nju i jesu li se mijenjali putem?

U povijesti hrvatskoga kazališta mnogo je neistraženih tema, bez obzira je li riječ o režiji, scenografiji, kostimografiji, glumi ili kojoj drugoj sastavnici kazališne predstave. Još tijekom studija privlačio me odnos kazališta i kulture, teatrološke i kulturološke teme, pa se nadam da je taj spoj vidljiv i u knjizi. Svoje sam znanstveno pripravništvo odradila kao znanstvena novakinja na Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, u instituciji koja raspolaže velikim arhivom i u kojoj sam radila na kazališnopovijesnim znanstvenim projektima. Poslije sam se zaposlila na osječkom sveučilišnom Odjelu za kulturologiju, danas u sklopu AUK, gdje sam, u duhu interdisciplinarnosti studijskih programa, dotadašnje iskustvo nastojala nadograditi kulturnoteorijskim okvirom. Tako sam se i sama osvjedočila u interdisciplinarnost i kazališta i teatrologije, kojoj je suradnja s drugim disciplinama nužna.

Prva poglavlja knjige ispunjena su tragičnim sudbinama glumica, što potvrđuje njihov loš društveni položaj. Kako se mijenjala njihova pozicija u hrvatskom društvu i može li se usporediti s položajem glumica u nekim većim sredinama?

Usporedno istraživanje odigranih kazališnih uloga hrvatskih glumica i njihova položaja u društvu pokazalo je da su na reprezentacije ženskih glumačkih identiteta utjecale ne samo kazališne uloge nego i kritika, stasanje glumačke izobrazbe te djelovanje hrvatskih glumica na drugim, neglumačkim područjima rada ne samo u kazalištu nego i u kulturi. Prateći ženski glumački udio u dopreporodnom i od 1840. u profesionalnom hrvatskom kazalištu sve do suvremenosti može se, možda i na tragu Gavellinih muških socijalnih model-tipova, razabrati i nekoliko ženskih glumačkih tipova. Najprije je riječ o prijestupnicama koje su glumile bez dopuštenja i neprofesionalno. S profesionalizacijom hrvatskoga kazališta pojavljivale su se domorotkinje, dame, građanke i osviještene žene, a od 1950. i umjetnice sa stečenim sveučilišnim diplomama koje su danas vidljive ne samo u kazalištu nego i na društvenim mrežama. Navedeni čimbenici svakako su utjecali, usporedno s repertoarom odigranih uloga, na položaj glumica u kulturi. Valja imati na umu da se profesionalna gluma u Hrvatskoj pojavila razmjerno kasno u odnosu na druge kulturno srodne europske države. Primjerice, prva se pojava glumice u europskom kazalištu bilježi u komediji dell’arte u drugoj polovici 16. stoljeća.

Koja bi glumica po vama bila najveća prijestupnica (u smislu pomicanja granica i nepristajanja na pravila igre), a koja prva prava umjetnica u hrvatskom glumištu?

Naslovom knjige nastojala sam obuhvatiti vremenski raspon od prvih zabilježenih ženskih glumačkih aktivnosti do suvremenosti. Kad su redovnice šibenskoga benediktinskog samostana prije 405 godina izvele božićnu predstavu, u povijesti su hrvatskoga kazališta zabilježene kao prve neprofesionalne glumice, ali bile su i prijestupnice jer su nastupile unatoč biskupovoj zabrani, što je povezano i s tadašnjom nepovoljnom predodžbom o glumi. Stoga prve glumice i jesu na neki način prijestupnice, tim više što o njihovu nastupu doznajemo iz dokumenata istrage koja je uslijedila zbog prijave. Budući da su ti dokumenti sačuvani, i da je o njima opsežno pisao Ivo Livaković, danas raspolažemo tim podacima. Logično je i pitanje je li možda i prije bilo takvih izvedaba, ali nisu zabilježene. Vjerojatno ih je bilo, ali znanstveno nisu potvrđene. Koliko je glumište važno u odgoju i obrazovanju mladih, pokazuju i redovničke predstave u ženskim samostanima koje su se izvodile stoljećima poslije, jednako kao što su u dopreporodnom vremenu isusovci, franjevci i pavlini organizirali stotine kazališnih predstava u svojim kolegijima. Nadalje, put od prijestupnice, neprofesionalne glumice, pa do umjetnice, profesionalne sveučilišno obrazovane glumice, protkan je brojnim ženskim glumačkim životima, a svi ni nisu obuhvaćeni knjigom, pa je vrlo teško ikoga istaknuti. Važnije mi je naglasiti da je ženska gluma prošla dug put od neprofesionalnoga prijestupa do akademski ovjerovljena umijeća.

Poglavlje posvećeno Elizi Gerner naslovili ste Uvijek partnerica. Koliko se mijenjala pozicija glumice u odnosu na njezina muškog partnera? Je li se, po vašem mišljenju, s vremenom izjednačila ili i danas uglavnom vrijedi taj naslov?

Glumačko partnerstvo jedna je od tema koja bi svakako zahtijevala dodatnu pozornost, a u ovoj knjizi nije podrobno istražena. Naime, u povijesti hrvatskoga kazališta poznati su muško-ženski glumački parovi, da navedem samo Mariju Ružičku Strozzi i Andriju Fijana ili Viku Podgorsku i Dubravka Dujšina, čiji su nastupi bili glumačke bravure, no sudeći prema riječi tadašnje kazališne kritike, čini se da su glumice, bez obzira na svoju umjetničku vrsnoću, promatrane kao partnerice glumaca s kojima su nastupale. Tu bi se moglo možda razmisliti i o tezi, koju je i Eliza Gerner više puta navodila u svojim knjigama, kako je glumicama dostupan manji broj glavnih dramskih uloga. Koliko sam razabrala iz razgovora sa studenticama glume, one danas nisu jednoglasne u toj prosudbi, i ne osjećaju se toliko zakinutima u pogledu broja uloga. Vjerojatno se izmijenilo i kazalište i narav izvedbe pa mi se čini da je danas, neovisno je li riječ o glumicama ili glumcima, veći problem pronaći svoje mjesto u kazališnom životu.

Glumačke rukopise velikim ste dijelom analizirali i rekonstruirali na temelju kritičkih zapisa o predstavama. Koliko je to bilo izazovno?

Kazališna kritika nesumnjivo je vrijedan izvor u istraživanju povijesti kazališta, no krije u sebi i brojne zamke. Istraživači stalno moraju imati na umu da je riječ o subjektivnom prikazu, voditi računa tko je autor kritike i gdje je ona objavljena, kakve su okolnosti vladale u kazalištu toga doba, u kakvu su društvenom položaju bili umjetnici o kojima je kritičar pisao… Stoga je valjalo uključiti i drugu teatrografsku građu, fotografije, skice, kazališne cedulje, pa sve do monografija ili malobrojnih autobiografskih zapisa. S druge strane, primjedbe kritičara dragocjen su podatak o stanju hrvatskoga glumišta i naporu uloženu u njegovo održanje i umjetničko oblikovanje, a među tim recima može se razabrati i status glumica. Nastojeći rekonstruirati minuli kazališni čin suočavala sam se i s vlastitom istraživačkom znatiželjom i subjektivnošću, ali i sa sviješću o ograničenosti i nepotpunosti tog cilja.  Sa studentima sam često razgovarala o predodžbama kojima nehotice i nerijetko dodjeljujemo značenja nečemu što bismo voljeli nazvati objektivnom istinom. Koliko god bismo voljeli vjerovati da je povijest objektivna i lišena subjektivnosti, teorijska nas promišljanja već desetljećima opominju da nema nevinih tekstova pa ni povijesti. Povijest ženske glume u ovoj je knjizi ispisana izborom sačuvanih podataka koji su podlegli mojim procjenama, a i one su subjektivne.

Posljednjih osam godina predavali ste teatrološke kolegije osječkim studentima na Akademiji za umjetnost i kulturu. Koliko su studentima neteatroloških studija atraktivni teatrološki kolegiji i koji su im aspekti su najintrigantniji?

Nastava na Odsjeku za kulturu, medije i menadžment osječke Akademije za umjetnost i kulturu znatno me obogatila i kao nastavnicu i kao znanstvenicu. Riječ je o studentima koji se bave medijima i kulturnim menadžmentom pa su mnogo više zainteresirani za pitanja produkcije i medijske reprezentacije, no uspijevaju pozornost pridati i pojedinim umjetničkim sastavnicama predstave. Oni kazalište analiziraju kao segment kulturne industrije i prate njegov odjek u javnosti i načine na koje kazalište komunicira sa suvremenim društvom. Zahvaljujući iskustvima stečenima u nastavi revidirala sam i svoj rukopis. Posebno su mi dragocjene rasprave sa studentima, koji često i rado odlaze u kazalište, jednako kao što često i rado provode vrijeme u kinu, na internetu ili društvenim mrežama. To me uvjerilo da će kazalište i u budućnosti imati publiku. Taj je ishod učenja za mene najvažniji.

Najnovije:
LUTKOSRIJEDA: ARETA ĆURKOVIĆ, GLUMICA I LUTKARICA
„Kad lutkar stvori nešto posebno, to se pamti cijeli život“
Druge Kritikazove Lutkosrijede družimo se s jednom od naših najboljih glumica i lutkarica, prvom violinom Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, Aretom Ćurković
LUTKOSRIJEDA: LIVIJA KROFLIN
"Spas iz trenutne letargije i samozadovoljstva vidim u osječkom studiju lutkarstva"
Čast da otvori serijal Kritikazovih lutkosrijeda dobila je Livija Kroflin, profesorica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, umjetnička izbornica PIF-a, članica egzekutive UNIMA-e te po vlastitom priznanju punokrvni 'lutkobav'
LUCIJA LJUBIĆ, TEATROLOGINJA
„Prve kazališne prijestupnice bile su redovnice“
Prošle je godine u nakladi zagrebačkog Meandarmedia i Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku objavljena vrijedna i važna teatrološka knjiga 'Od prijestupnice do umjetnice – kazališne i društvene uloge hrvatskih glumica', o kojoj smo porazgovarali s autoricom, teatrologinjom Lucijom Ljubić
DRAGO UTJEŠANOVIĆ
"Važno je ukazivati na konkretne probleme iz neposredne okoline"
Od 26. veljače do 1. ožujka u Zagrebu će se u organizaciji Žar ptice održati 20. Naj, naj, naj festival u sklopu kojega će publike, velike i male, moći pogledati sedam domaćih i dvije gostujuće predstave. U fokusu jubilarnog Naj, naja bit će vršnjačko nasilje kojemu će se na festivalu pristupiti iz više aspekata, o čemu više zna ravnatelj Žar ptice, Drago Utješanović.