Napomena: intervju je izvorno objavljen 2. listopada 2015. u Vijencu, br. 563

Gospodine Hrovat, ovogodišnji ste dobitnik Demetrove nagrade za životno djelo. Što vama znači ta nagrada?

Nagrada, priznanje struke, kolega, nedvojbeno je najviše priznanje koje čovjek može dobiti za profesionalni rad. Drago mi je da su prepoznate vrijednosti za koje sam se, u tekstovima, a i u praksi, uvijek zalagao: kazalište kao estetski fenomen bez kojega bi ljudska egzistencija bila znatno siromašnija – a unutar tog fenomena poštovanje pluralizma poetika. Osobito u prošlom, totalitarnom režimu, kazalište je snažno pridonijelo otvaranju novih prostora slobode – postavljanju bitnih pitanja i potrazi za relevantnim odgovorima. Čovjek, pojedinac, kako odlično kaže poznata egzistencijalistička metafora, „bačen je u svijet“: kazalište je slika njegove pustolovine. Svaki pojedinac posjeduje vlastitu avanturu, a posjedujemo i svi mi, na nekoliko razina, zajedničku.

Što vas je ta „slika čovjekove egzistencijalističke avanture“ naučila?

Naučila me skromnosti, ali i postojanosti, ustrajnosti, nemirenju s postojećim. Čovjek, kako god to izgledalo neizbježno, ipak ne bio smio postati (potpunim) konformistom. Ne bismo smjeli odustati od mladenačkih ideala, ma koliko nas život prisiljavao na kompromise. Zaborav mladosti vodi u perpetuiranje sadašnjosti i u inertnost prerane starosti, u nekritičko samozadovoljstvo ili jalovo evociranje prošlosti. Drugim riječima, pozicija je intelektualca dvojaka: dobro je ako je uronjen u buran život konkretnoga društva, no istodobno bi morao očuvati mogućnost (i sposobnost) kritičke distance, koja jedina omogućuje koliko-toliko objektivnu refleksiju.

Možete li istaknuti neke predstave iz kojih ste učili?

Imao sam povlasticu svjedočiti usponu i „zlatnim godinama“ Dubrovačkih ljetnih igara, i one su me navele na razmišljanje o teatru. Bile su to sedamdesete i rane osamdesete godine, kad su se društvene promjene osjećale „u zraku“, kad su u Dubrovniku izvođene predstave poput Kristofora Kolumba, Edipa, Hekube..., kad je Grad i Festival pohodio čarobni talijanski brod teatar, konačno, kad je u tom paradigmatskom Gradu zaživio Lero, skupina koja je osebujnom poetikom (uz druge slobodne skupine tih godina – izravan i pučki Histrion, primjerice, sasvim drukčijeg estetskog usmjerenja, ali ne manje bitan), snažno obilježila teatarski život toga vremena – i najavila promjene.

Upravo ste na prijelazu sa 70-ih u 80-e uplovili u izazovne, zavodljive, no počesto nezahvalne vode kazališne kritike. Kako je došlo do toga?

Najkraće bih svoj motiv mogao ovako izreći: želio sam biti sudionik. Vidio sam da postoji „živost“, da se u umjetnosti zbiva nešto što može biti važno za živote svih nas, te sam poželio – vjerojatno u počecima odveć samouvjereno – iskazati svoje mišljenje, dati svoj skroman doprinos. Tu je i utjecaj starijih kolega, koji su me poticali na rad: ponajprije Petra Brečića, kojega smatram svojim učiteljem – iako sam se metodološki dosta udaljio od njega – a potom i Dalibora Foretića, Nikole Batušića... Jednako tako, kako sam istodobno započeo s kazališnom praksom (pisanjem, dramaturgijom, prevođenjem dramskih tekstova), također mi se činilo da je govor o teatru na neki način druga strana, naličje praktičnoga teatarskog rada, bez koje on možda nije potpun. O tome svjedoče primjeri Georgija Para, Petra Selema ili Mani Gotovac.

Možete li odrediti važnost i poziciju tog naličja u odnosu na sam praktični teatarski rad?

Pisanje o kazalištu čini mi se komplementarnim stvaranju kazališta. Konkretna predstava i njezini akteri zavrijedili su odjek, refleksiju, reakciju. Kazalište je živ fenomen: o njemu treba govoriti. Kao što su svi oni uključeni u – da upotrijebim zbirni termin – produkciju predstave, redovito svjesni svoje odgovornosti i javne izloženosti, tako i kritičar nikada ne smije smetnuti s uma svoju odgovornost – odgovornost javne riječi, općenito, ali i svijest o krhkosti, ranjivosti umjetnika, kao i mogući utjecaj svojih tekstova na čitateljsku i teatarsku publiku. Zato treba izbjegavati „sirenski zov destrukcije“ (ma koliko neka predstava pružala iskoristivih elemenata), apsolutizaciju vlastitih stajališta te intoleranciju prema drugom i drukčijem. Kritički je tekst ujedno kroničarski zapis – prije vremena široke uporabe audiovizualne tehnike od mnogih je predstava preostao samo programski listić, poneka fotografija i taj zapis.

O odgovornosti vaših tekstova prema umjetniku, čitatelju, ali i sebi, govori činjenica da ste svih ovih godina uspjeli ostati izvan ideoloških i interesnih klanova i sačuvati neovisnost. Koliko vam je to teško bilo?

Moram priznati da je to teška zadaća. No već na početku djelovanja postavio sam sebi neovisnost kao ideal – i drago mi je da kolege danas, nakon tolikih godina, ocjenjuju da sam u tome uglavnom uspio. Mislim da mi je u tome pomoglo duboko poštovanje koje sam uvijek osjećao prema istinskom kazališnom činu, odnosno prema umjetnicima koji su ga stvorili.

Jeste li objavljujući kritike u čitanim i utjecajnim novinama, poput Večernjeg lista,Vjesnika i Vijenca, osjećali da vaša kritička riječ i stav utječu na publiku, autore i izvođače?

Nakon određenoga „staža“ – da, stekao sam takav dojam, iako, naravno, u ograničenim okvirima. Ponajprije su se javile reakcije tangiranih pojedinaca, a onda su stigle i one složenije i posredne (mislim na uprave kazališta i različita državna i gradska tijela koja se bave kazalištem). Reakcije tzv. obične publike uvijek sam cijenio, te sam u tom smislu, u kazalištima ili na drugim javnim mjestima, doživio nekoliko ugodnih susreta. S druge strane, utjecaj koji eventualno ostvarujete mora pojačati vaš osjećaj za realnost (za kazališnu zbilju), a svakako i osjećaj međuzavisnosti i odgovornosti.

Najlakša obrana od negativnih reakcija tangiranih pojedinaca svakako je argument. Nažalost, čini se da argumentiranost sve više nestaje iz današnjih novinarskih tekstova. Zašto?

Time se, mislim, plaća obol sveopćoj površnosti doba. Na cijeni je brzina reakcije, atraktivnost, čak i svojevrsna provokativnost. Ne treba zaboraviti da je argumentiranost tvrdnji nužna za vrijednost teksta – ali da je nju najteže postići. Da biste što argumentirano ustvrdili, morate raspolagati stanovitim znanjem i iskustvom – bez argumenata vaše su tvrdnje paušalne. No ni znanje, a ni iskustvo, danas nisu osobito cijenjeni. Argumentacija „oduzima vrijeme i (novinski) prostor“, smanjuje receptivnost, a time i „senzacionalnost“ teksta. Radije ćemo čitatelja indoktrinirati nego što ćemo mu pružiti realan uvid. Privid autoritativnosti stvorit ćemo apodiktičkim, kategoričkim tvrdnjama – a što one vise u zraku – who cares.

Svjedoci smo utišavanja, da ne kažem gašenja, kazališne kritike. Koji su glavni uzroci tome, osim u smanjenju medijskoga prostora, koji mi se često čini tek alibijem?

Mediji su se komercijalizirali, to je ipak neosporno – njihovi vlasnici i urednici žele se obraćati što široj publici. Kazališna kritika, opet, obraća se, kako god bilo, užem krugu zainteresiranih. Vlasnici i urednici medija nerijetko gube iz vida njihovu bitnu funkciju: oni naime ne služe samo promociji određenih ideja i stajališta, pa čak i komercijalnih interesa, već bi morali i koliko-toliko objektivno informirati javnost. Pritom se kultura često doživljava kao balast – a balast je tu zato da ga se u pogodnom času oslobodimo. S druge strane, ni kazališna kritika nije posve nevina: sa scene je nestao naraštaj velikih znalaca – a da nov nije, stjecajem raznih okolnosti, (dokraja) formiran, niti je dobio (niti iskoristio) priliku da se afirmira.

Koje su posljedice nestajanja kazališne kritike za kazalište?

Posljedice mogu varirati ovisno o kvaliteti kazališta i kvaliteti kritike. Ne mogu reći da su posljedice pogubne, ali korektiv je uvijek korisno imati. Ne treba zaboraviti da je kritika imala stanovita utjecaja na formiranje repertoara i na odnose tradicionalnog – konvencionalnoga – kazališta i avangardističkih tendencija. Na dulji rok, odnos tih dvaju fenomena oblikuje kazališnu realnost vremena i svjedoči o općoj intelektualnoj klimi u društvu.

Posljednjih ste godina uočavali dva smjera kazališta u Hrvatskoj – dramski i redateljski. Redateljski je, po vama, skrivao brojne opasnosti poput „neutemeljenog i šupljeg hermetizma“˝. Kako biste danas ocijenili domaće kazalište?

Kazalište je preživjelo, ono je aktivno i živi, i to je trenutno bitno. Po mom mišljenju, ono se treba kloniti aktivističke politizacije jednako kao i elitističkog hermetizma o kojem sam pisao. Oba su fenomena ekstremi, i to vrlo isključivi, a kazalište je, među umjetnostima, oduvijek ona najdemokratičnija.

Važan je čimbenik kazališta izravan i neposredan odnos izvođača i publike. Koja je pozicija kritičara u toj relaciji?

Kritičar je nekoć bio svojevrsni posrednik, a danas je uglavnom komentator. Ako predstava komunicira s publikom, kritičar to neće dovesti u pitanje. Ako pak ne komunicira, kritičar možda može razjasniti neke stvari, ali uvelike pripomoći uspostavi nužne komunikacije – baš i ne može. Kakva je predstava kojoj pred gledateljima trebaju komentari? Drugim riječima, kazalište treba očuvati svoju sposobnost izravne komunikacije s publikom, a kritičar je tu tek promatrač.

Kako ste napisali u jednoj kritici u Vijencu, „živi samo onaj teatar o kojem se govori i kad se gledalište napusti“. Koliko je takva živog teatra danas?

Iza te svoje tvrdnje rado i čvrsto stojim. Živ je teatar društveno aktualan teatar – ali tu društvenu aktualnost nikako ne treba svoditi (samo) na političku dimenziju. Mi smo općenito hiperpolitizirano društvo te teatar ne smije pasti u tu zamku, već bi tu dimenziju trebao svesti na pravu mjeru. Osobni čovjekov život, njegovo (ne)snalaženje u nesklonom i krutom svijetu prepunom kompetitivnosti – velika je tema i izazov na koji odgovaraju i kazalište i film i književnost. Kroz individualno najbolje se prelama i ono zajedničko, kolektivno.

Vidite li novu generaciju dramskih pisaca, redatelja i glumaca koji stvaraju ili će stvarati to i takvo kazalište?

Vjerujem u mlade i u novu generaciju kazalištaraca i podupirem ih – premda moramo biti svjesni teškoća te prirodno nužne „smjene naraštaja“, koja koincidira i s razdobljem krize. Kad pomislimo da su donedavna stupovi hrvatskoga teatra bili Georgij Paro, Joško Juvančić, Ivica Kunčević, Božidar Violić... onda možemo prihvatiti činjenicu da se njihovi možebitni nasljednici, ako uopće, ne mogu tako brzo formirati.

Vratimo se još malo kritici. Uz analitičnost i umjetničko kontekstualiziranje, vaše kritike odlikuje vrlo istančan stil pisanja, dokazujući da je „kritika literarni žanr“. Koliko je ona danas literarni čin?

Uvijek sam pazio na jezik, pa sam to nužno primijenio i na svoje kritičke tekstove. Smeta me, a i boli, današnji tretman stila i jezika uopće. Kao da se stilske mogućnosti hrvatskoga namjerice reduciraju, a baš te nijanse mogu biti od ključne važnosti za točno artikuliranje mišljenja. Kritički tekst, doista, trebao bi biti i osobit literarni čin.

Kao cjelovit čovjek od pera, pišete i dramska i prozna djela, kratke priče i romane, prevodite s brojnih jezika... Ugasi li se kritičar u vama dok stvarate umjetničku prozu ili potajice bdije nad rečeničnim nizovima?

Bdijem, bdijem, ne mogu sebi pomoći. Šalu na stranu, uvijek sam se smatrao „književno-kazališnom pojavom“, pa zato i djelujem na različitim područjima, što je od neocjenjive koristi za konkretan rad na svakom pojedinom od njih. Varietas delectat. A i trebate, primjerice, imati stvaran uvid u kazališnu praksu da biste objektivno mogli procijeniti konkretnu predstavu. Posebice držim do svoga prevođenja talijanskih dramskih tekstova: taj rad omogućio mi je i izravan uvid u drevnu i veliku kazališnu teoriju i praksu ponešto drukčiju od naše tradicije.

Na kraju, postoji li mogućnost da ukoričite svoj kritičarski opus? Ako dođe do toga, kako biste zaokružili svoj kritičarski rad?

Najbolji naslov svojoj knjizi dao je pokojni kolega Anatolij Kudrjavcev: Gledatelj sa zadatkom. Ja bih taj naslov mogao samo parafrazirati ili varirati, a pobliže ću o tome razmisliti ako doista dođe do sabiranja i objavljivanja mojih kritika. Zasad se trudim napisati još ponešto.