U nedjelju ćete na KNAP-ovoj sceni proslaviti 150-u izvedbu u nekih 12-ak godina druženja s gosponom Lojtricom. Kakav je osjećaj toliko dugo igrati istu predstavu i iste likove te im se svako malo nakratko vratiti i podružiti se s njima?

Zamišljam Lojtricu, Svinjarića i Vatroslavu kao male beskrvne duhiće koji tumaraju Knapom čekajući da im udahnemo život na dva sata, a onda se s radošću stušte u nas… Volimo tu predstavu. A igrati je toliko dugo je nešto kao vođenje dnevnika – pročitaš što si napisao na prvim stranicama pa ti bude malo smiješno što si nekad mislio da je bitno i stvarno.

Već ta „čitanja dnevnika“, ali i sama činjenica da je riječ o 12 godina, ukazuju da ste vi glumci poprilično odrasli (ne i ostarjeli). Je li s vama odrasla i predstava? Koliko se promijenila u odnosu na izvedbe prvih sezona?

Nije se puno mijenjala. Rijetko je igramo pa se rado uljuljkamo u sigurnu zonu dogovorenog. Naravno, bude tu svačega, ponekad...

Što misliš kako bi reagirao redatelj predstave Saša Anočić da dođe na nedjeljnu izvedbu? Bi li je osjetio svojim djetetom ili možda odmetnutim tinejdžerom?

Mislim da bi bio ponosan koliko se suština još uvijek prenosi, ali da se je odmetnula - je… a što ću mu ja? Redatelji moraju pustiti predstavu da živi svoj život.

Gdje po tvome leži ključ uspjeha Lojtrice? U odličnim glumcima i suigri Rakana, Živka i tebe, pomaknutosti Lojtričinog svijeta…?

Što sam stariji, to više uviđam da ključa za uspjeh nema. Često mi glumci uzmemo zasluge za dobru stvar ili pripišemo neuspjeh drugome, ali… Ipak su to Saša Anočić u svom jako plodnom razdoblju, genijalni Rakan i Živko, ali dobro, to već svi znaju.

Sebe si elegantno prešutio. A što je tebi osobno najzavodljivije i najizazovnije u Lojtrici? Mora postojati neki izazov koji te već 15 godina tjera u daleku, daleku Peščenicu.

Izazov mi je igrati to ozbiljno i ne pokušati se samoproducirati, othrvati se misli da postojim na sceni samo ako dobivam reakcije publike.

Koliko ti kao dugogodišnjem članu kazališta Trešnja znače projekti poput Lojtrice i Kauboja, predstave koje, iako još uvijek žive punim plućima, već sad čine važne točke u povijesti hrvatskoga kazališta?

Znače mi puno po pitanju glumačke afirmacije, a bome sam i ispekao zanat kroz njih.

U posljednje vrijeme te sve više zanima režija. Razmišljaš li o predstavi koja bi okupila ekipu Lojtrice i Kauboja?

Iskreno? Ne, hehe.

Ok, pošteno. Dugi niz godina bio si nositelj Trešnjinog ansambla, no stigli su neki novi, ne nužno i bolji, „klinci“ (moje osobno mišljenje). Gdje vidiš svoj daljnji glumački i redateljski razvoj?

Da, pregazilo me vrijeme, al' može deda još da potegne. Ma ti klinci su odlični, neka njih. A moj glumački i redateljski razvoj nije nikada ni postojao, nego samo osobni, tako mi se sad barem čini. Scena mi je trebala kao osobi, ne profesionalcu.

Kako god bilo, važno da se razvijaš. Tvoj posljednji redateljski projekt van Trešnje, „Neispričana priča“, bio je pravo osvježenje u našem kazalištu za djecu (kritiku pročitajte ovdje). Imaš li u vidu nešto na tom tragu?

Predstave radim jedino kad se neka ideja spusti u mene. Mislim da je to fer prvenstveno prema sebi jer ako nemaš što za reći, onda bolje šuti… ali nema ideje već neko vrijeme. Čudno je, nešto se pomalja iza ugla… nazire se… nešto se čeka...