Jedna ste od idejnih začetnica i oblikovateljica projekta "All Strings Attached". Kako je došlo do ideje i na koji ste način okupili ekipu? Što vam je bila vodilja?

Ideja za projekt došla je sa strane talijanske općine Cividale koja čuva važnu lutkarsku zbirku umjetnice i kolekcionarke Marije Signorelli. Dio zbirke čini i fond Podreccina Teatra dei Piccoli. Na prvom sastanku došli smo na ideju o predstavljanju lutkarskih zbirki s početka 20. stoljeća, tako je u projekt ušla španjolska kazališna skupina Titeres Etcetera, da bi se potom nametnula logična tema - predstavljanje pionira lutkarstva u zemljama iz kojih stižemo - Milana Klemenčiča iz Slovenije, Vittorija Podrecce iz Italije i Hermenegilda Lanza iz Španjolske.

Na koji ste ih način odlučili predstaviti?

Plan nam je bio ispričati njihove zanimljive priče, proširiti ih na prostor i vrijeme u kojemu su živjeli i radili i probati ih na neki način povezati, iako se vrlo vjerojatno nikad nisu susreli. U tom smo predstavljanju htjeli izbjeći klasičnu prezentaciju eksponata, zato smo projekt povezali uz lutkarske i izvedbene festivale: Lutke 2016., Lutkokaz 2016., Rinconcillo de Cristobica 2017. i Mittelfest 2017. U sklopu njih smo oblikovali putujući mini festival "All Strings Attached" u kojemu različitim događajima predstavljamo pionire cjelovito i iz različitih kutova.

Kako to funkcionira u praksi?

Na izložbi pogledate Klemenčičeve ili Podreccine lutke da biste se kroz njihove predstave ili predstave o njima vratili u početke 20. stoljeća kad je majstor Klemenčič predstave postavljao u svojoj dnevnoj sobi, a Vittorijev Teatro dei Piccoli osvajao svjetske dvorane. Kazališna umjetnost je dinamična i prolazna, zato smatram da ju je jako teško oživiti statičnim izlošcima i bez pravog konteksta. Pokušali smo istovremeno povezati prošlost s kazališnim životom kao i ponuditi mladim generacijama lutkara da ponešto nauče od starih. Upravo u tom dijelu se u projekt uključila Umjetnička akademija u Osijeku.

Kako gledate na ulogu UAOS u projektu?

Na neki način UAOS je za mene najvažniji partner. Kao prvo, danas je izuzetno važno mladim ljudima pružiti mogućnost da aktivno sudjeluju u projektima i izvedbi, čega je još uvijek premalo. S druge strane, upravo ti mladi će u budućnosti održavati lutkarsko nasljeđe te je jako važno pružiti im priliku da ga dobro upoznaju. Uz to, studente UAOS se uključuje u različite projektne aktivnosti, od kritičkih osvrta na festivale u kojima "All Strings Attached" gostuje do predstave koju će premijerno izvesti u Cividaleu u velikom finalu projekta. Jako smo znatiželjni što će napraviti.

Program mini-festivala "All strings Attached" nije uvijek jednak?

Program se dijelom razlikuje od festivala do festivala jer je vezan uz lokalni kontekst. Budući da publikama predstavljamo neke njima uglavnom nepoznate lutkarske priče, povezujemo ih s poviješću lutkarstva u njihovim sredinama i na taj im način postaju bliskije i razumljivije.

Kako je to funkcioniralo u Ljubljani, gdje je projekt napravio svoj prvi korak u sklopu festivala Lutke?

Odluka da projekt priključimo festivalu Lutke 2016 pokazala se jako dobrom. Izložbu su posjetili mnogi muzeolozi, pohvalivši koncept, interaktivnost, pravu mjeru didaktičnosti... veliki broj gledatelja je pogledao sve događaje projekta "u paketu", rekavši da su puno bolje shvatili cijeli kontekst velikog lutkarskog trija. Internet stranica projekta osvojila je nagradu te će kao "study case" biti objavljena u knjizi, veliko zanimanje je također za kratke animirane filmove koji na sažet i vrlo dopadljiv način pričaju životne priče lutkarskih pionira.

Projekt očito djeluje na više razina. Koji ste si cilj postavili kao glavni u projektu?

Glavni cilj je cjelovito predstaviti živote i djela lutkarskog trija, smjestiti ih u odgovarajući kontekst i sagledati s povijesnog, muzeološkog, kazališnog, konzervatorsko-restauratorskog, pedagoškog i drugih kutova. Izložba je središnji događaj na koji se nadovezuju predstave, direktno ili posredno povezane uz pionire, radionice na temu konzerviranja-restauriranja lutki, seminar o privlačenju publika, vođeni ogledi, dječje radionice... Sve je oblikovano s idejom da odabrani sadržaj približimo različitim ciljanim publikama, od stručnih do šire javnosti.

Prvi dio projekta, onaj "nevidljivi" je iza nas. Što se pokazalo kao najveći izazov u tom dijelu?

Čini mi se da je najveći izazov svih međunarodnih projekata usklađivanje, a ponekad i jezične barijere... pa i različiti temperamenti partnera (smijeh). Kad se sve te kockice poslože, nema razloga da projekt ne uspije.

Koje su dobre, a koje možda nešto lošije strane europskih projekata poput ovog?

Mislim da nema slabih strana. Potrebno je samo puno rada i predanosti. A prednost je i da putem svi jako puno naučimo.

Okrenimo se vašem pioniru - ocu slovenskog lutkarstva Milanu Klemenčiču. Možete li ga približiti hrvatskim čitateljima?

Slovenija nema dugu lutkarsku tradiciju poput nekih europskih država u kojima je lutkarstvo prisutno već stoljećima. Prvi Slovenac koji se profesionalno okrenuo lutkarstvu bio je Milan Klemenčič, zato nam je toliko važan. Njegove predstave su morale biti cjelovita umjetnička djela, a on je radio apsolutno sve - od lutaka, scene i scenografije do, u početku, animiranja svih lutaka.  Pod utjecajem talijanskog i njemačkog lutkarstva u svom je domu u Šturjama pri Ajdovštini 1910. godine postavio minijaturno marionetsko kazalište. Nakon Prvog svjetskog rata Klemenčič je preselio u Ljubljanu gdje je postao prvi scenograf ljubljanskih kazališta, ali i dobio potporu da u prostoru današnjeg Lutkovnog gledališča Ljubljana pokrene prvo slovensko profesionalno lutkarsko kazalište - Slovensko marionetsko kazalište. Iako nije dugo trajalo - od 1920. do 1924., Klemenčičeve lutke su ostavile snažan dojam na mnoge. Nakon više godina, a na nagovor prijatelja i obitelji, Klemenčič je otvorio vrata svog stana u Ljubljani gdje je gotovo do kraja života postavljao i igrao minijaturne predstave za odabrane kulturne sladokusce. Pred kraj života odigrao je važnu ulogu i u uspostavljanju Lutkovnog gledališča Ljubljana, 1948. godine.

Podvučemo li crtu, što je najvažnije Klemenčič donio slovenskom lutkarstvu?

Podignuo ga je na razinu umjetnosti. Također, od njega su, posredno ili neposredno, učili svi važni slovenski lutkari.  

Kakav je danas odnos slovenskog lutkarstva prema Klemenčiču?

Klemenčič među slovenskim lutkarima slovi za velikog majstora i oca slovenskog lutkarstva. Velika je čast nastupiti u njegovom "Doktoru Faustu", primjerice. Igrati u njegovim predstavama stvar je prestiža.  

Recite mi na kraju razgovora gdje vidite najveću dobit ovog projekta? Tko i što bi mogao sve profitirati i na koji način?

Mislim da su sve institucije koje sudjeluju već sad dobile jako puno projektom. Jedan od važnijih zadataka projekta je popularizirati određeni dio lutkarske povijesti što nam, mislim, polazi za rukom. Proizvodimo veliku količinu sadržaja s područja lutkarstva, povijesti umjetnosti, vizualnih komunikacija, očuvanja nasljeđa... medijski smo dobro pokriveni... postajemo prepoznatljivi. Ukazujemo na ulogu lutkarstva u povijesti umjetnosti.