Dražen Jerabek bavi se ilustracijom za djecu te objavljuje ilustracije u dječjim časopisima. Autor je nekoliko udžbenika, plakata i većeg broja slikovnica, između ostalih "Kjel – crna labud ptica", "Pripovijetka o rosi, sreći i sinovima" i "Gorski duh" u suradnji s dječjim piscem Želimirom Hercigonjom te "Gospodin Otto i stari naslonjači” i "Nije me strah", autorice Dubravke Pađen Farkaš (kritiku predstave pročitajte ovdje). Na početku razgovora dotaknuo se načina na koji priča postaje slika.
Priče su mi, valjda oduvijek bile drage i zanimljive jer su još kao djetetu, u meni poticale stvaranje slika i čarobnih svjetova iz mašte. One su imale svoju vlastitu formu i svoj vlastiti život. Stoga je za mene prenošenje priče u vizualni jezik ilustracije, istovremeno i izazov i užitak stvaranja, poput igre!
Koliko se dugo već družite s tim "izazovom, užitkom i igrom"?
Već gotovo dva desetljeća „oblikujem i vezem" priče vlastitim likovnim jezikom i stilom; svaki put nešto drugačijim, ali ipak prepoznatljivim stilskim potpisom. U posljednjih nekoliko godina, zaintrigiran ulogom svjetla i planova unutar ilustracije, zamišljao sam ilustracije i scene kao plošne, ali prostorno odvojene dijelove kompozicije, poput kulisa osvijetljenih izvana. Zapravo, u takvom zamišljanju i prikazu, bila je nekako prikrivena želja za „izlaznom“ putanjom ili proširenjem dvodimenzionalnog prikaza ilustracije u prostor trodimenzionalnih mogućnosti. Poput pop-up slikovnica! I eto, nenadano, prošle godine slikovnicu Dubravke Pađen Farkaš „Nije me strah“, a u mojoj likovnoj interpretaciji koju sam ja ilustrirao, izabrala je sada već poznata ruska redateljica Ljudmila Fedorova za uprizorenje u mediju lutkarske predstave. Ne trebam niti opisivati svoju radost i oduševljenje, te uzbuđenje što se pojavila mogućnost da se moja predhodna zamišljanja konačno i ostvare! Zahvaljujući dvjema izvanrednim i talentiranim umjetnicama iz Saint Petersburga, Ljudmile Fedorove i Masche Klocheve koja je došla kao završna studentica lutkarske tehnologije; moj san postao je stvarnost!
Dubravka Pađen Farkaš:"Nije me strah"
Kako je tekla suradnja s Fedorovom i Klochevom?
Suradnja je zapravo počela mjesec dana ranije i to preko Skypa, dok smo Ljudmila i ja komunicirali i dogovarali rad na glavnom liku, Tinu. Početne skice Tina za 3D formu slao sam preko emaila, a zatim smo nastavili rad po dolasku Ljudmile i Masche, u radionici i prostorima Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, ovdje u Osijeku. U vještim i nevjerojatno spretnim Mašinim rukama Tin je vrlo brzo iz dvodimenzionalnog lika dobio svog trodimenzionalnog dvojnika-lutka; prvo glava pa ostali dijelovi tijela od drveta, međusobno povezanih trakama, s mogućnošću kretanja i animacije. Tek nešto kasnije Tin je dobio i kosu/“šumu“ na glavi, koju je strpljivo i vrijedno oblikovala svestrana Maša. Moram naglasiti, da su lik Tina, mačka i djede, kao i cjelokupna scenografija slikovnice, doslovno i vjerno preneseni u njihovu trodimenzionalnu inačicu, što je kod mene izazvalo neskriveno oduševljenje, te premda Maša ne razumije i ne govori hrvatski jezik, naučila je i zapamtila moje, njoj svakodnevno upućene riječi: „hvala“, „čudesno“, „prekrasno“, „sjajno“...
Likovnost je izuzetno važan element lutkarstva te mnogi smatraju da ključ lutkarske predstave leži u odnosu likovnjaka i redatelja. Kako je vama bilo raditi s redateljicom Ljudmilom Fedorovom?
Suradnja sa Ljudmilom od samoga početka našeg kontakta tekla je skladno u zajedničkom osmišljavanju novih scenskih rješenja. Kako je rad na predstavi dalje tekao, svaki bi dan nastajala neka nova situacija koja je zahtijevala uvijek iznova promišljanja o aspektima scenskog prikaza bilo likova, bilo same scenografije. Tako sam zahvaljujući Ljudmili naučio, da jednom zamišljena scena u mojoj glavi zahtijeva drugačiji pristup u 3D prikazu, jer su sada u pitanju bili drugi materijali, te okolnosti kao npr. rasvjeta te njen utjecaj na boje scenografije ili tekstil koji se koristi na lutkama, drveću... Zatim raspodjela kulisa i njihov međusobni odnos, planovi između kojih se lutke, ali i sami glumci koji animiraju lutke, kreću itd. Sve u svemu, ono što mi je bilo tako jednostavno vidjeti i rješiti u svojoj glavi dok postavljam „scenu“ u slikovnici traži potpuno drugačiji i širi pristup za postavljanje iste scene u „realni“ 3D prostor!
Kad sada, nakon što je ova velika avantura iza vas, podvučete crtu, kako vam je bilo prenijeti dvodimenzionalni svijet u trodimenzionalni?
Sam rad na stvaranju „magije“ u oživljavanju slikovnice za lutkarsku predstavu izuzetno je složeno, ali dragocjeno iskustvo, jer lutkarska umjetnost objedinjuje mnoga umjetnička i izražajna područja na jednom mjestu - od crtanja, slikanja i 3D oblikovanja, izrade mehaničkih dijelova za animaciju lutaka, šivanja odjeće za lutke, izrade rekvizita i „namještaja“ - kulisa u stolariji, vizualnih i zvučnih efekata, rasvjete, kreiranje glazbe i songova, do uvježbavanja „koreografije“ tj. učenja pokreta i kretanja lutaka i glumaca u izmjenama i pomicanju scenografije na sceni... a sve to pod „dirigentskom“ palicom Ljudmile Fedorove koja je sve te elemente predstave, gotovo do savršenstva dovela u cjelokupni prekrasan audio-vizualni doživljaj i sklad!
Ova lutkarska predstava, prva u mome stvaralačkom iskustvu kao scenografa; za mene je prekrasno, inspirativno i nadahnjujuće iskustvo koje pokazuje, kako različite kreativne i izražajne mogućnosti svih sudionika predstave; mogu stvoriti čudesne pokretno-zvučne i vizualne svjetove u kojima je lako ponovno postati dijete i sjetiti se prave svrhe našeg dolaska ovdje, a to je – igra.