Napomena: intervju je izvorno objavljen 17. ožujka 2016. u Vijencu, br. 575
Antonija Bogner-Šaban ugledna je teatrologinja. Zaposlena je kao znanstvena savjetnica u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU-a. Godinama proučava dramsku i kazališnu povijest s posebnim naglaskom na lutkarsku umjetnost, a sada se intenzivno bavi modernističkim razdobljem. Autorica je osam knjiga i deset kazališnih i glumačkih monografija. Neposredni povod za razgovor je Nagrada za životno djelo Zvonko Festini koju je uglednoj teatrologinji dodijelio Hrvatski centar UNIMA na otvaranju Lutkarskog proljeća u Vukovaru, 14. ožujka ove godine.
Jedno od područja vašeg znanstvenog interesa je povijest hrvatskog lutkarstva. Što vam, u tom smislu, znači nagrada za životno djelo Zvonko Festini?
Nagrada Hrvatskog centra UNIMA uglavljena je 2008. i dosad su njezini dobitnici bili ključni hrvatski lutkari – praktičari, a sada se prvi put dodjeljuje povjesničaru lutkarstva. Taj podatak posebno me raduje jer je znak prihvaćanja mojih knjiga i monografija s lutkarskoga područja o Splitu i Osijeku te suautorske monografije Zagrebačkoga lutkarskog kazališta. Tim više jer je od ove godine u naziv nagrade uključeno ime Zvonka Festinija, velikoga lutkarskog pregaoca, a autor je biste Šokac kipar Zlatko Bourek pa se tako u odluci prosudbenog suda simbolično preklapaju hrvatske i europske umjetničke dimenzije. Ne mogu zaobići ni činjenicu da mi je nagrada uručena na svečanom otvaranju festivala Lutkarsko proljeće u Vukovaru, gradu koji svi nosimo u srcu na posebnom mjestu, a meni je blizak i važan još od djetinjstva zbog širokogrudnosti njegovih stanovnika i blagoj darežljivosti prirode i moćnog Dunava.
Istražujete povijest našega lutkarstva od trenutka kada o njemu postoje dokumentirani podaci. Kakvo je značenje i važnost te prošlosti za današnju situaciju u hrvatskom lutkarstvu?
Moj interes usredotočen je na 20. stoljeće do aktualnih godina, dakle na razdoblje kada se lutkarska umjetnost uzdiže iz društvene marginaliziranosti i postaje jednakopravni član kazališne zajednice. Osim socioloških sastavnica toga mukotrpnog procesa zanimala me rekonstrukcija estetskih razdoblja lutkarstva u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Zadru i Rijeci jer unatoč dodirnim točkama, svaka kazališna sredina posjeduje izraženu umjetničku specifičnost. Međudjelovanje tzv. živog kazališta i lutkarstva jedna je od „vječnih“ tema mojeg interesa. Kontinuitet hrvatskoga lutkarstva označen je predstavom Petrica Kerempuh i spametni osel, 1920, za koju Dragutin Domjanić piše svoj jedini dramski tekst, a likovno je oprema Ljubo Babić, prije zaposlenja u zagrebačkom kazalištu, uz pomoć obitelji Deželić, zasluge koje još nisu dovoljno društveno verificirane. Ponosna sam što je na moju sugestiju Zlatko Bourek ostvario devedesetih svog „guzolikog“ Petricu i time ga vratio u suvremeno kazalište. Uvjerena sam također da je i pojava stručnih i povijesno utemeljenih monografija svih pet hrvatskih profesionalnih kazališta i lutkarskih festivala pridonijela jačanju svijesti o važnosti te profesije, što je vidljivo i iz bujanja neovisnih lutkarskih scena kao i specijalističkoga školovanja na Umjetničkoj akademiji u Osijeku.
Kako ocjenjujete umjetničke dosege suvremenoga hrvatskog lutkarstva, posebice u kontekstu svjetskoga?
Odgovor ne može biti jednoznačan. Po umjetničkoj biti kazalište se bori protiv unifikacije i vrijednosne kategorizacije, ali načelno i na temelju viđenih predstava i onoga što pružaju gostujuće predstave na našim međunarodnim festivalima hrvatski lutkari trebaju biti zadovoljni jer imamo vješte redatelje i umjetnički spremne glumce.
Koja je posebnost lutkarske umjetnosti u odnosu na kazalište živoga glumca? Zašto se uglavnom smatra da je ona prije svega namijenjena djeci?
Gledano iz povijesnog i sociološkog aspekta kazalište živog glumca još je središnja tema interesa, dok se lutkar uglavnom tretira kao glas iza paravana i živahni pokretač predmeta na rubu ili ponad paravana. Naravno, postoje različite varijante shvaćanja lutkine funkcije, od grčke tradicije do suvremenosti, ali za današnju situaciju i tu umjetnu i zastarjelu distinkciju od presudne je važnosti razdoblje romantizma, zatim 20. stoljeća koje ukida pojam lutke kao „oživljenog“ predmeta i lutku prihvaća kao antropomorfni artefakt. U taj kompleks problematike ulazi još neprevladano pitanje o društvenoj ulozi lutkarskoga kazališta u razvoju ljudskih spoznaja. Protivnik sam podjele predstava na dječje i predstava za odrasle jer njihov estetski učinak ponajprije ovisi o redateljskom pristupu i stilu glumačke interpretacije, što podrazumijeva i njihovu umjetnički odgojnu komponentu. Neprirodnost razdiobe na živog i lutkarskog glumca spontano negira današnja kazališna praksa, budući da nove generacije paralelno i podjednako uspješno djeluju na živoj i lutkarskoj sceni.
Mnogo ste se bavili kazališnom poviješću svoga rodnog grada Osijeka te Slavonije i Baranje. Koje su posebnosti kazališne prošlosti toga dijela Hrvatske?
Proučavanje kazališne prošlosti istočnoga dijela Hrvatske nametnulo se kao svojevrsno oduživanje obiteljskom i osobnom podrijetlu, a neistraženi materijal višegodišnje me vukao na istraživanje. Započela sam pisanjem o Osijeku i njegovu bitnom udjelu u konfiguriranju hrvatskoga profesionalnog kazališta. Unatoč povijesno različitim politički dirigiranim pokušajima ugušenja njegova djelovanja Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku bilo je i ostalo bedem kulture i umjetnosti i u ratno destruktivnim devedesetim godinama protekloga stoljeća. Uostalom, to njegovo postojano idejno usmjerenje pokazuju stajališta iznesena u suautorskoj i uredničkoj monografiji Hrvatsko narodno kazalište 1907–2007, objavljenoj u povodu njegove stote obljetnice. Zov slavonske ravnice i srijemskih plodnih brežuljaka prenio se i na kazalište u Vinkovcima, koje je u intelektualno snažnoj okolini uspjelo dati hrvatskoj kulturi znamenita književna i kazališna imena poput Joze Ivakića i Miroslava Mađera te glumaca Ive Ficija, Vanje Dracha i Nade Subotić, a taj grad ponosni je osnivač i kazališno nezaobilazna Festivala glumca. Preostaje još jedan korak u zaokruženju zemljopisnoga trokuta slavonsko-srijemskog kazališta. To je Vukovar. Prema sadašnjim spoznajama Vukovar je respektabilno kazališno središte modernističke dramatike koju izvedbeno realizira nacionalno osviješten građanski sloj. Tezu valja tek precizno osvijetliti i kompleksno utemeljiti u hrvatsku kazališnu povijest i kulturu, ali u Vukovaru su, srećom, sačuvani potrebni dokumenti pa je taj budući posao osobit stručni i emocionalni izazov.
Posebno vas zanima hrvatska kazališna moderna i istaknute ličnosti tog razdoblja. Kako vi vidite europski kontekst hrvatskoga kazališta i njegovih umjetnika?
Godinama sam istraživala veličinu malenih, poslužimo li se sjajnom sintagmom Antuna Barca, od modernističkih dramatičara Julija Šenoe i Milana Šenoe, Ise Velikanovića, Joze Ivakića i Vladimira Lunačeka, do prve hrvatske redateljice Zore Vuksan Barlović, kao i dramskog prevoditelja i Miletićeva dramaturga Nikole Andrića, koji je bio i prvi intendant Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. Kompleksnost i međusobna povezanost problematike u vremenu bila je pretpostavka mojem interesu za redatelja i glumca Ivu Raića. Upravo završavam monografiju o Ivi Raiću, u čijoj se karijeri odražavaju brojne redateljske i glumačke oznake hrvatskoga književnog i kazališnog modernizma. Njegov desetogodišnji angažman u secesijskom Beču, kazališno vodećem Berlinu i Hamburgu, koji najavljuje prodor ekspresionizma, rezultira idejnom i estetskom modernizacijom nacionalnog kazališta. Naime, Raić preuzima i sustavno primjenjuje europski umjetnički nazor o kazališnom kazalištu, koji u osnovi podrazumijeva definiciju redateljskog kazališta. Stasao u Miletićevoj Hrvatskoj glumačkoj školi za boravka u inozemstvu priklanja se postavkama Maxa Reinhardta, Jaroslava Kvapila i Leopolda Jessnera te sljedećih, dvadesetih zagrebačkih, godina oblikuje vlastitu poetiku koja poštuje povijesne zasade, ali i otvara novu perspektivu poimanju kazališta. Stvaralački dosezi Raićeva opusa dosad nisu dovoljno rasvijetljeni ni vrednovani iako su njegove dramske i osobito glazbene režije utrle put Gavelli i Strozziju, odnosno umjetnički najzrelijem kazališnom razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Već poopćene naznake modernističkih tendencija i imena nositelja kao i glavnih nastavljača tog razdoblja jasno pokazuju europeizam hrvatskoga kazališta, koje u toj interaktivnoj relaciji zadržava umjetnički svojstvena i estetski autonomna obilježja.
Znanstvenu karijeru izgradili ste na Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta HAZU-a. Kakva je uloga i značaj tog Odsjeka u hrvatskoj znanosti o kazalištu i kulturi općenito?
Osobita je profesionalna povlastica i osobna čast sudjelovati u procesu situiranja i čuvanja povijesnog i aktualnog materijala o hrvatskom kazališnom životu u nacionalno i kulturno važnoj zgradi, poznatoj kao palača Narodni dom u Opatičkoj ulici na zagrebačkom Gornjem gradu. Sustavno provođenje te temeljne djelatnosti Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta HAZU-a tijekom godina rezultiralo je golemom količinom građe, razvrstanom po sadržajnim segmentima, od kazališnih spisa, različitih i uvijek dragocjenih ostavština, redateljskih knjiga, scenografskih i kostimografskih skica te fotografija i videozapisa predstava do novinskih kritika i specijaliziranih časopisa i kazališnih publikacija. Njihovo obilje i dostupnost poticaj je zaposlenicima u stvaranju znanstvenih i stručnih radova, knjiga i monografija, a isto tako brojnim vanjskim korisnicima i studentima. Osim autorskih izložbi različitog sadržaja materijal se Odsjeka izlaže u različitim prigodama diljem Hrvatske, ali i u inozemstvu. Presudno za upoznavanje i proučavanje povijesne i teatrološke problematike projekt je Repertoar hrvatskih kazališta koji usustavljenim podacima od ishodišne predstave, Kukuljevićeve drame "Juran i Sofija" 1840. do suvremenosti, zorno pokazuje kulturno značenje i organizacijsko razgranjivanje hrvatskoga kazališta. Veoma je važan osnutak i dugogodišnje vođenje teatrološko-kazališnog skupa Krležini dani u Osijeku, koji je svojim zbornicima radova unaprijedio pa i promijenio poglede na povijest i teoriju nacionalnoga kazališta.
Danas je u svijetu teatrologija uglavnom usmjerena prema teoriji. Kako, s obzirom na takav fokus, ocjenjujete ulogu i budućnost mukotrpnog i zahtjevnog rada na kazališnopovijesnim izvorima i građi?
Posve je razumljiva promjena interesa u okviru određenog područja. No fenomen hrvatskoga kazališta, zbog svoje povijesne specifičnosti, još zahtijeva, kako vi kažete mukotrpna, ali i sveobuhvatna istraživanja kako bi se dosegnute spoznaje mogle i teorijski valjano primijeniti. Samozatajni karakter povijesnog istraživanja, često neizvjesna rezultata, danas je prilično omalovažen, a jedina je plodna osnova za uvažavanje hrvatske kazališne baštine i suvremenosti u europskom i nerijetko u svjetskom kulturnom kontekstu.