Poznati kazališni redatelj Boris Kovačević ("Münchausen" i "Ja, tata" u Teatru Exit, "Doktor Doolitle" u ZKM-u, "Cabaret tri praščića", u KNAP-u...) voditelj je Zagrebačke scene kazališnih amatera od 2009. godine. U razgovoru za Kritikaz dotaknuo se bogate prošlosti, raskošne sadašnjosti i svijetle budućnosti zagrebačkog amaterskog teatra te 40. SKAZA, koji počinje u utorak, 29. ožujka, a o kojemu više pročitajte ovdje.   

Na početku razgovora, možete li nam izdvojiti posebnosti ovog, jubilarnog SKAZ-a? Kako ćete proslaviti jubilarku?

40. SKAZ je ne samo jubilaran nego i rekordan. Prijavljeno je 48 grupa sa 628 sudionika. To su brojke koje bi svakako trebale izazvati pažnju i poštovanje javnosti. Znatan je broj profesionalnih glumaca, redatelja i dramaturga koji su svoja prva kazališna iskustva započeli stjecati kao amateri. Sa svima njima htjeli bismo podijeliti radost ovog jubileja. Naravno da neće manjkati ni slavljeničke torte.

Prije nego što se bacimo na ovogodišnji SKAZ, okrenimo se malo prošlosti. 40 godina je velika broja koja povezuje različita društvena uređenja, a u našem slučaju čak i države. Što ona govori o kazališnom amaterizmu u Zagrebu?

Politika se amaterima bavi samo prigodno, a amateri uzvraćaju istom mjerom. Naravno, društvene teme su izuzetno prisutne, ali ne i dnevno političke. To je odlika svakog dobrog teatra pa tako i amaterskog.

Kako se amaterski teatar razvijao u ovih 40 godina? Možete li povući neku razvojnu liniju?

Kristalizirale su se četiri kategorije predstava: predstave odraslih za djecu (uključujući lutkarske i srodne predstave), predstave djece za djecu (dramsko-pedagoške grupe), studentsko-srednjoškolske predstave i predstave rekreativno-folklornih kazališnih skupina. Broj svih grupa raste iz godine u godinu prilično proporcionalno.

Možemo li te četiri kategorije dovesti u neki odnos s profesionalnim kazalištima? Razvijaju li se usporedo te koliko utječe jedan izraz na drugi? Osjeća li se utjecaj amatera na profesionalce?

Granice između profesionalnih glumaca i amatera mutnije su nego ikada. Diploma kazališne akademije više nije jedini kriterij. Film, TV, privatne škole, umjetničke organizacije, tečajevi, kazališne grupe, seminari… sve je to otvorilo mogućnost velikom broju ljudi da steknu formalno i neformalno scensko obrazovanje. Mnogi profesionalni glumci nemaju osiguranu egzistenciju kroz svoju profesiju pa je i taj kriterij razlikovanja nepouzdan. Danas više nije neobično ako u istoj predstavi, rame uz rame, glume profesionalni glumci i amateri. U svakoj umjetnosti važna je strast, a strasti često nema u rutini kojoj su profesionalci izloženi. S druge strane treba biti svjestan odgovornosti koju svaki javni nastup zahtjeva, a te odgovornosti pak amateri nisu uvijek svjesni. Možda će uskoro trebati mijenjati ovu terminologiju pa umjesto amatera i profesionalaca razlikovati one koji glume iz nužde i one kojima to nije nužno.

Nekad su upravo iz redova amaterskih družina kretale najkreativnije i najprogresivnije kazališne ideje, ali i pojedinci koji su i koji ostavljaju dubok trag u profesionalnom kazalištu (Coccolemocco, Daska, Pinkleci, Schmrtz...). Koliko je amaterizam oblikovao profesionalno kazalište? 

Burne 70-e prošlog stoljeća donijele su polet u mnogočemu. Taj polet najsnažnije se osjetio među studentima pa tako i onim zanesenjacima koji su upravo kroz kazalište počeli preispitivati, ne samo društvene odnose, nego i kazališna izražajna sredstva. Utjecaj koji su oni imali na kazalište je ogroman i još uvijek prisutan. Ako danas nismo njima toliko začuđeni kao tada to je zato što su postali norma.

Vi ste na čelu Zagrebačke scene kazališnih amatera od 2009. godine. Što ste uočili u tih sedam godina? Jesu li kazališni amateri hrabriji od profesionalaca ili bježe u laganije sadržaje?

Hrabrost je problem kad postane sama sebi svrha, a to se događa i kod jednih i kod drugih. Također, lagani pristup mi se čini veći problem nego lagani sadržaj.

Koje biste teme istaknuli kao najprisutnije? Koliko je prisutan obračun s društvenim i političkim krivinama?

Penzioneri se bave mladošću, djeca bajkama, srednjoškolci sami sobom, a studenti se, direktno ili indirektno, čvrsto drže sadašnjosti s puno kritike. To su konstante.

Najveći dio SKAZ-a čine dramsko-pedagoške družine. Raste li posljednjih godina broj tih "mlađahnih" družina ili se osjeća možda manjak interesa od strane djece i mladih ljudi?

Broj dramsko pedagoških skupina nezaustavljivo raste. Danas u Zagrebu gotovo da nema nijednog centra za kulturu bez dramsko-pedagoške aktivnosti.

Kako stojimo s onim "zrelijim" amaterima? Igra li današnji ubrzani život protiv njih? Ili možda dobro dođu kao bijeg od njega?

Mislim da ne bježe od života nego da hrle u njega. "Stare" grupe su uporne i ne daju se, a nove neprestano nastaju.

Možete li istaknuti neka žarišta amaterizma u Zagrebu? Na prvi pogled, čini mi se da prevladavaju "domaćinske" grupe iz KNAP-a.

Zagrebački centri za kulturu postali su neupitna žarišta kazališnog amaterizma. To su također  i neki fakulteti društvenog usmjerenja. Cilj SKAZ-a je da predstavi na jednom mjestu ukupni kazališni amaterizam u Zagrebu bez selekcije pa su tako na SKAZ-u prisutne i sve naše grupe. Centar KNAP već tridesetak godina njeguje amatersku kazališnu djelatnost. Posljednjih 10 godina intenzivno, i čini mi se uspješno, gradimo paralelno i profesionalnu i amatersku i dramsko-pedagošku scenu. Što se tiče prostornih kapaciteta došli smo do gornje granice i broj grupa se neće značajno povećavati, ali ostaje nam raditi na kvaliteti.

Koliko su prisutne družine koje kazališnom činu pristupaju na progresivan i istraživački način? 

Grupe koje svojim radom preispituju kazalište uvijek u svom žarištu imaju nekog nadarenog karizmatičnog pojedinca. Takvi ljudi su se događali i događaju se. Što je šira baza kazališnog amaterizma to je veća šansa da takva osoba iz te baze iskoči. Na nama je, a pri tom mislim prvenstveno na centre za kulturu koji imaju potrebnu infrastrukturu, da takve ljude potičemo i pružimo im uvjete za rad.

Za kraj, što priželjkujete SKAZ-u u sljedećih deset godina? 

Radimo na projektu Otvorena scena. Taj program omogućio bi najkvalitetnijim amaterskim kazališnim grupama da svoje predstave igraju repertoarno. Vjerujem da bi to bio značajan iskorak za zagrebački kazališni amaterizam.