Mogla bih reći: „Sinoć u Beogradu, večeras u vašem gradu“, referirajući se na gostovanje predstave „Vrat od stakla“ Biljane Srbljanović u režiji Jagoša Markovića i izvedbi (5.10.2018.) Jugoslavenskog dramskog kazališta (JDP) u Dramskom kazalištu „Gavella“ u Zagrebu (3.11.2018.).

Predstava je mnoge podsjetila na predstavu „Tri zime“ Tene Štivičić u režiji Ivice Buljana (HNK Zagreb) zbog prikaza obiteljskog ozračja kroz nekoliko naraštaja. Baka Bogdanka (Jelisaveta Seka Sablić) živi s dvije kćeri, samicom Svetlanom (Vesna Trivalić) i Nadeždom (Anita Mančić) udatom za Ljubu (Dragan Mićanović) s kojim ima kćer Mirnu (Milica Gojković), a gotovo stalni gost je ostarjeli Vasa (Irfan Mansur) - ukratko tri naraštaja u stanu koji su zadobili nacionalizacijom nakon Drugog svjetskog rata (Marković je pretrpao pozornicu, što je standardni način prikaza mnogoljudnosti). I mada uglavnom životare, ništa ne poduzimaju i ljute se tek virtualno (Bogdanka koristi Twitter zbog čega strada njezina unuka, koju ne pokušava zaštiti). No, glavni potres u obitelji nastupa pojavom obavijesti o denacionalizaciji zbog koje moraju odseliti u stan na periferiji.

Pojava Vlajka Mujića (Marko Janketić), nasljednika nekadašnjeg vlasnika stana, koji se pokušava s njima „poslovno“ nagoditi, sigurno je prepoznatljiva situacija na cijelom području bivše države. Zanimljivo je, da publika ima sućuti za obitelj koja mora iseliti u ovom trenutku, a ne misli da je ista situacija bila s obitelji kojoj se to dogodilo  uspostavom  spomenute  države. Vrlo je znakovit (i zapravo komičan) dijalog između Vlajka i Nadežde u kojem oboje tvrde da su im djedovi darovali stan, što je, dakako, točno – s pomakom u vremenu i drugačijim socijalnim uvjetima. 

Puno je toga Srbljanović uključila u svoju dramu, od komentara na sadašnjost do prisjećanja na prošle nemile događaje u kojima ima puno toga što se pokušava zaboraviti (izdaja). Iako mi se tekst u načelu sviđa, mislim da se mogao skratiti, a prekidi među scenama zatamnjenjem i pjesmama prilično je banalni postupak. Glumački su mi fascinantne Anita Mančić i Vesna Trivalić, vrlo dosljedno profiliran odličan Dragan Mićanović, decentan i postojan u liku lojalnog ostarjelog prijatelja Irfan Mensur, dok mi je, nesumnjiva glumačka ikona, Jelisaveta Seka Sablić, svojom ekspresivnošću manje upečatljiva no što bi bila u kontroliranoj gesti.

Gostovanje predstave „Vrat od stakla“ odličan je programski potez DK „Gavella“, ali nisam sigurna jesmo li baš svi ostali  bezrezervno oduševljeni… recimo ja.