DARKO CVIJETIĆ, „SCHINDLEROV LIFT“
Sevdah nad titovskom Bosnom bratstva i jedinstva
Cvijetićeva lirska emocionalnost upregnuta je u patetičnu sentimentalnost prema boljoj prošlosti, što je melodija koju nam već par desetljeća gusla Miljenko Jergović, pa ako ta guslarska žica još nije pukla, nama živci već odavno jesu
Objavljeno: 3.16.2020 1:10:09 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Gajin
Darko Cvijetić, "Schindlerov lift" / Promo

(Darko Cvijetić, Schindlerov lift, Buybook, Sarajevo, 2018.)

Ime bosanskohercegovačkog književnika Darka Cvijetića osvanulo je u obzoru naše medijske i čitateljske recepcije tek kada se s knjigom Schindlerov lift u eliminacijskim krugovima počeo bližiti nagradi Fric, koju već treću godinu dodjeljuje tjednik Express za najbolju knjigu prozne fikcije. Cvijetić je na kraju utrke u književnoj kvaliteti između 52 konkurentska djela izbio na vrh i osvojio dotičnu nagradu, uključujući i nezanemarivih 75 tisuća kuna. I premda je do tog trenutka mahom bio nepoznat čak i ažurnijim pratiteljima kulturne scene, Cvijetić nije debitant, nego bilježi popriličan književni i kazališni opus. Međutim, objavivši čak desetak knjiga poezije, Cvijetić se etablirao tek u „marginaliziranom getu“ poezije, dok je kazališnu karijeru izgradio u Prijedoru, režirajući, primjerice, prilično ambiciozne zalogaje kao što su Beckett i Čehov, a glumeći zahtijevne uloge Raskoljnikova i Borisa Davidoviča.

Tankoćutan pjesnički jezik

Pjesnička profilacija, brušena kroz produkciju od spomenutih desetak zbirki lirike, i te kako se osjeti i u Schindlerovom liftu, nevelikoj knjižici koja zbir kratkih, poetiziranih priča mozaično okuplja u labavu romanesknu kroniku o stanarima jednog prijedorskog nebodera u predratnim, ratnim i poslijeratnim vremenima. Cvijetićev pjesnički senzibilitet detektira se u očuđavanju zbilje, u osjetljivosti za detalj, u osjećaju za jezične nijanse, u sposobnosti otkrivanja epifanijskoga u banalnom trenutku, u spoznavanju velikih životnih istina u marginalnim sitnicama, kao i u zapažanju paradoksa, ironije i apsurda na svakom koraku. Cvijetićevo je pripovijedanje eliptično i škrto, pa u konačnom rezultatu njegove priče djeluju kao da je nekakav bezdušniji urednik Jergovićeve romane i priče pokratio na svega desetak rečenica. Naime, dijele njih dvojica sklonost ka prepričavanju zgoda iz života obične raje, samo što je Cvijetić minimalist, estetizirajući svoje rečenice pedanterijom kojoj je očito uzor rigorozni stilistički perfekcionizam jednoga Ive Andrića.

To ne znači da je Cvijetićev pripovijedni stil artificijelan, nego mu je ambicija što vjernije reproducirati poeziju bosanskoga jezika općenito, melodiju njegova usmenoga kazivanja, ali i dočarati konture egzistencijalitičke filozofije koja je imanentno pohranjena u tvrdoću, sirovost, škrtost, ekonomičnost, pa i grubost rečenica koje u specifičnom pučkom stilu razmjenjuju Cvijetićevi sunarodnjaci, preslikani u likove njegove proze. Kao pjesnik, Cvijetić također vrlo dobro zna da se o ratnim strahotama i tragedijama u BiH ne može govoriti eksplicitno jer nema riječi kojima bi se moglo opisati sve ono čemu se svjedočilo, pa mu je jasno da je esencijalni sadržaj takvih tema smješten u šutnji, u prešućenome, u dramatskim pauzama i kratkoći rečenica bosanskog divana, kao i u vitalizmu narodne mudrosti da teške teme o životu i smrti, o ratu i pogibelji izrazi kroz dosjetljive lapidarne izreke i (crni) humor.

Kontrast lirskog i naturalističnog

„Našli ga u masovnoj“, reći će jedan od njegovih likova, ne videći potrebu da dopunjuje rečenicu i time nam pojasni što je to masovno u čemu je pronađena osoba o kojoj se govori. Da je uz riječ masovno prešutno prva asocijacija riječ grobnica dovoljno slikovito stilistički osjetljivijem čitatelju poručuje koje su proporcije ubijanja i umiranja u BiH i do koje je mjere to već postala familijarna činjenica. Tolika da ju nije više ni potrebno raspredati, kao što mi danas podrazumijevano kažemo da idemo „u mol“ (Mall) ili „u mek“ (Mc'). „Odmah ih pobili i plitko zakopali“, kaže dalje Cvijetić, pri čemu je sva „banalnost zla“ koncentrirana u tu jednostavnu, no ključnu riječ „plitko“, u samo jednu običnu riječ iz koje onda čitatelj zamišlja romane, kao i horor ratne stvarnosti. Riječ je to u kojoj je koncentrirana sva nehumanost egzekucije nakon koje se čovjeka zakopava primitivno, životinjski, kao što mačka zakopa svoj izmet, i samo toliko Cvijetić kaže o vrijednosti čovjekova života.

Cvijetić u potpunosti gradi zanimljivost svoje proze na toj napetosti između poetizirane rečenice i mučne težine sadržaja, sadržaja koji se svodi na tragične priče o ljudskoj čudovišnosti i ljudskoj nesreći, o krvnicima i žrtvama koji su još do jučer bili susjedi ili prijatelji iz djetinjstva, a onda se u nekom trenutku zaluđeno počeli dijeliti na nacionalistička plemena. Nekad su razmjenjivali sličice, a sad razmjenjuju mrtve, reći će Cvijetić za dva druga na suprotnim stranama. Nekad su zajedno gledali filmove iz erotskog ciklusa o Emmanuelli, a sada se gledaju preko nišana. Cvijetić se rukovodi spoznajom da život piše romane, ali sve te ljudske drame u ratnome vihoru on sažima na kratke priče, ne dopuštajući si da ga zavede epski potencijal svih tih životnih storija, znajući da se upravo u komprimiranom, gotovo nonšalantnom prepričavanju ponajbolje postiže efekt, čak i šok, a povrh svega se na takav ekonomičan način ponajbolje dočarava nepodnošljiva lakoća postojanja. Stoga su prema tonu kazivanja njegove priče intonirane kao kad se prepričavaju tračevi ili usmene legende o životu drugih uz kavu, za šankom ili na godišnjici mature: kratko, u osnovnim crtama, uz tek pokoji živopisan komentar, a s ciljem da se u svega par poteza ilustrativno odgovori na pitanje što ti je život.

Simbolika „crvenog solitera“

Intenzitet nizanja takvih bizarnih, nadrealnih, apsurdnih, fantastičnih, nevjerojatnih, tužnih ili anegdotalnih priča o ljudskim sudbinama u ratnome vihoru i povijesnome žrvnju između socijalizma i poslijeratne tranzicije mjestimično postane i kontraproduktivno, na slabijim mjestima rezultirajući jeftinim šokom ili pretencioznim pretjerivanjem u depresivnosti koju žive Cvijetićevi likovi, pri čemu vrhunac takvoga forsiranja zacijelo predstavlja priča o djevojčici koja se igrala u dizalu, pa kada je dizalo nenadano krenulo, odrubilo joj glavu (?!). I premda Cvijetić u konačnici ima za ambiciju oslikati nevjerojatnost života kroz bogat katalog fantastičnih ljudskih sudbina, kao što mu je ambicija i proniknuti u pitanje kako se dojučerašnji susjedi toliko uvuku u ludilo rata da se povampire u koljače i monstrume, ipak za konačni dojam o Schindlerovom liftu sve to kvari činjenica da nad Cvijetićevim romanom dominira žal za nekadašnjim zajedništvom raje, za sigurnim radom u velikim tvornicama, za romantičnim djetinjstvom uz stripove, samoljepive sličice i prve erotske inicijacije uz filmove iz serijala Emmanuelle. Ma koliko bio brušen stilist, pa i mjestimično pjesnički dirljiv, a mjestimično šokantan, naturalističan i potresan, sva je ta Cvijetićeva lirska emocionalnost upregnuta u patetičnu sentimentalnost prema boljoj prošlosti, što je melodija koju nam već par desetljeća gusla Miljenko Jergović, pa ako ta guslarska žica još nije pukla, nama živci već odavno jesu.

Osim Cvijetićevog njegovanog i promišljenog stila, vrlo je velika vjerojatnost da je žiri nagrade Fric bio fasciniran i efektnom Cvijetićevom invencijom da kompleksnu sliku raspada predratne BiH u postjugoslavensko stanje koncentrira u jednostavan, slikovit, a bogat simbol „crvenog solitera“ u Prijedoru. Sve se priče Cvijetićevog nagrađenog djela, naime, bave stanarima te zgrade i kronikom njihovog suživota prije rata, za vrijeme rata i poslije rata. Budući da je visoka 13 katova i broji stotinjak stanova u kojima žive i životare u prosjeku tročlane ili četveročlane obitelji, u toj je zgradi, dakle, negdje između 300 ili 400 duša koje predstavljaju Bosnu u malom. Različitih nacionalnosti, različitih profesija, različitog staleža, u širokom panoramskom rasponu od bivših oficira JNA, glazbenika, liječnika, nastavnika, pa sve do kućanica, NKV radnika i bolešljivih umirovljenika, Cvijetićeva galerija likova vrlo vjerno u jednome mikrokozmosu oslikava socijalnu strukturu ukupnog bosanskog stanovništva, dok je lift marke Schindler, istaknut u naslovu, neka vrsta modernizirane andrićevske ćuprije na Drini koja spaja i razdvaja sve te razlike, običaje i (ne)kulture gusto napućenog „solitera“.

Vertikalno selo

Kritičari će u naslovnoj važnosti lifta marke Schindler prepoznati i simbol uspona i padova jedne zajednice kroz povijest, također i već spomenutu andrićevsku ćupriju u okomitoj verziji kao središnje tranzitno i komunikacijsko mjesto jednog multikulturalnog stanovništva, ali i simbol socijalističke modernizacije i urbanizacije koji je stanare iz utopijskih obećanja jugoslavenskog socijalizma odveo u primitivizam i smrt, u tugu i siromaštvo. Cvijetić ne skriva kritički odnos prema idealizmu socijalističke modernizacije, ali jednako tako i žali za propalim perspektivama toga procesa koji je, znamo, poslije Drugog svjetskog rata većinsko agrarno stanovništvo masovno dovodio u gradove te ih intenzivnim tempom kultivirao, prosvjećivao, pretvarao u građane, pa čak, s vremenom, i u novu buržoaziju.

Osim što „crveni soliter“ kao simbol tog promašenog utopijskog projekta urbanzacijske modernizacije bosanskog življa Cvijetić naziva „vertikalnim selom“, on također s razlogom uporno naglašava da je naslovni lift baš marke Schindler, dakle postignuće svojedobnog ekspanzivnog švicarskog proizvođača dizala, pokretnih stepenica i sličnih čudesa poslijeratnog razvoja u infrastrukturnom opremanju moderne arhitekture kako bi poantirao da se europska modernizacija na ovim prostorima uvijek izvrće u suprotan učinak, u karikaturalni apsurd i (auto)destrukciju. Time Cvijetić nastavlja dugu tradiciju naše umjetničke proizvodnje da se najnovije senzacije tehničkoga razvoja, te znakove modernijeg i ubrzanijeg tempa života, predstave kao „strano tijelo“ za naše podneblje i neprirodno oplemenjivanje naše zaostale kulture. U 19. stoljeću to je bila željeznica, predstavljana kao sredstvo mađarizacije, također i kao sredstvo koje naše književne likove vodi ili u gušeću provinciju ili u iskvarenu metropolu. U 20. stoljeću to je bio autobus, paradigmatski prezentiran u kultnome filmu Ko to tamo peva kao izraubana starudija koja preko blatnih njiva prevozi jedan slučajno sklepani teatar apsurda i zaostalog primitivizma. U Zafranovićevom filmu Okupacija u 26 slika autobus će postati poprište zvjerskog fašističkog masakra, a s početkom rata devedesetih autobus će u izvrsnoj, no zaboravljenoj knjizi Autobusni ljudi Vesne Bige prerasti u svojevrsnu arku za zbunjene ljude u ratnome kaosu, za ljude koji zapinju na odjednom prekinutim putevima zbog podignutih nacionalističkih granica, pa bivaju administrativno i šovinistički maltretirani zato što nemaju adekvatne dozvole, propusnice, putovnice, pasoše, nove osobne iskaznice i ostale (ne)važeće (post)jugoslavenske dokumente.

Priče kratke kao kave

Prema tipu proze kakvu je ispisao Darko Cvijetić, Schindlerov lift stoji na posve suprotnom polu u odnosu na izvrstan bosanskohercegovački roman Kad sam bio hodža Damira Ovčine. Premda dijele tematsku i motivsku srodnost, pa tako i Schindlerov lift i roman Kad sam bio hodža tematiziraju problematiku rata, a radnju motivski koncentriraju oko jedne zgrade, djelo Damira Ovčine o skrivanju jednog mladića po stanovima u srpskom dijelu okupirane okolice Sarajeva ispisano je hiperrealističkom detaljnošću, prateći milimetar po milimetar i minut po minut mladićevo preživljavanje u neprijateljskome okruženju. S druge strane, kao što smo već rekli, Schindlerov lift zbirka je poetskih slika, kratkih kao kratke kave, s jednako takvim  djelovanjem: ponekad bivajući gorke, ponekad prezaslađene, ponekad razbuđujući, a ponekad se loše sljevajući na želudac zbog mučnih prizora ili potresnih životnih priča. Sve to Cvijetić, već spomenusmo, premazuje i retušira snažnim emocijama nostalgije, pa tko se ne prezasiti takvoga sevdaha, lakše će uvrstiti Schindlerov lift u svoju lektiru.