(Mario Brkljačić, Sam, Durieux, Zagreb, 2022.)
Napomena: tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija
Zbornik radova iz 2015. godine o dubiozama tranzicijskoga procesa u postsocijalističkoj Hrvatskoj i ostalim republikama bivše Jugoslavije urednici Igor Štiks i Srećko Horvat naslovili su vrlo efektnim naslovom Dobro došli u pustinju postsocijalizma, parafrazirajući jednu od pamtljivijih invencija iz Baudrillardovog vokabulara, uz to još dodatno populariziranu citiranjem u planetarno uspješnom blockbusteru Matrix. Zbornik se s područja historiografije, sociologije, politike, ekonomije i kritike tekućih ideoloških diskursa ne širi na polja hrvatske tranzicijske i posttranzicijske književnosti, ali kada bismo slijedili koncept Štiksovog i Horvatovog zbornika da bi se nešto reklo i o hrvatskoj literaturi iz istoga razdoblja, ne bi uopće bilo potrebno mijenjati naslov s korica te knjige budući da je dobrodošlicu u pustinju postsocijalizma posve utemeljeno poželjeti i pred panoramskim izlogom hrvatske postjugoslavenske književnosti.
Produkcijska kvantiteta i površinska dinamika moda i trendova hrvatske postsocijalističke književnosti naizgled demantiraju dojam o pustinjskoj praznini naše beletristike, ali u pustoši te književnosti – devastirane kapitalističkom ekonomijom, medijskim spektaklom, kulturnim politikama te jeftinim komercijalnim populizmom i efemernim, provincijalizirajućim dnevnopolitičkim temama – mnogo toga čime se hrvatska književna kultura diči puka je fatamorgana koja nam se rasplinjuje u jedno veliko ništa kada se dovoljno približimo i konačno progledamo kroz medijske mrene da bismo se čitanjem samoga izvornika uvjerili u stvarnost ili nestvarnost književne vrijednosti koju šira javnost i medijska recepcija haluciniraju.
Ono što nam se pak u recentnoj povijesti hrvatske književnosti čini kao arhitektura jedne sistematičnosti ili profilirane poetike, sukladne duhu vremena, zavodljivi je spektakl kiča, a budući da se nalazimo u pustinji postsocijalizma, onda nema o čemu drugome biti riječ, nego o činjenici da smo dopuzali do Las Vegasa, dakle do hrvatske tranzicijske i posttranzicijske književnosti sazdane kao mafijaška kockarnica u kojoj su čitatelju ponuđene samo dvije vrste igara na sreću. S jedne su strane poredani poker automati koji uz glasnu zvonjavu izbacuju sitniš, dok s druge strane možete sjesti za stol s onim piscima ili, točnije rečeno, pokeraškim liscima koji blefiraju ozbiljnost visokim ulozima i nikakvim kartama.
Manifestno autorovo nepotpisivanje knjige
U takvoj pustinji hrvatskog književnog postsocijalizma malobrojne su oaze koje se pred pustinjakom zvanim hrvatski čitatelj ne bi rasplinule u fatamorganu i koje bi ga uistinu okrijepile, dok je najskrivenija oaza među tim rijetkim izvorima životima po pustinji hrvatskog književnog postsocijalizma ona u kojoj se razlistava proza Maria Brkljačića. Podsjetimo, debitantskom zbirkom poezije pod naslovom Gledaj me u oči Brkljačić je stupio na našu književnu scenu u jeku svojedobne popularnosti stvarnosne poezije kao možda najbolji predstavnik tog kapitalnog poetičkog obrata u tradiciji hrvatskoga pjesništva, a da nikada nije, za razliku od ostalih autora stvarnosne poezije, kapitalizirao oduševljenje publike i medija tom vrstom poezije za etabliranje svoga imena među književne zvijezde. Nadalje se produkcija Maria Brkljačića disperzirala bespućima interneta i kružila je oko nas poput fantomskog planeta samo za književne zvjezdoznance s najizoštrenijim teleskopima, a ne tako davno objavio je i zbirku priča Doručak za Bič, zbirku kojom je pokazao da među cijelom armijom hrvatskih kratkopričaša, sve odreda wannabe Carvera, imamo istinskog Raymonda Carvera, jedinog mu dostojnog učenika i čitatelja.
Takvoj ignoranciji prema značaju Brkljačićeve književne vrijednosti i sam je autor demonstrativno uzvratio nesvakidašnjom samonegacijom na koricama najnovije knjige tako što se uopće nije autorski potpisao na ovitku, nego nam je ponudio samo minimalističku naslovnicu s tek dvije vizualne informacije: izrazito kratki naslov Sam i ilustraciju tipične minijaturne špijunke s ulaznih vrata većine hrvatskih domaćinstava. Takvim presedanom autorskog nepotpisavanja na naslovnici Brkljačić je eksplicirao svoj status tajnovitosti na hrvatskoj književnoj sceni, no ujedno je i plemenito žrtvovao svoj autorski identitet radi estetike asketski dizajnirane naslovnice, a na koncu je takvom gestom također i dosljedno stao iza rigoroznog minimalizma svoje spisateljske poetike. Uostalom, u ovom slučaju naslov Sam funkcionira i kao navođenje autora knjige budući da je Sam ime protagonista svih Brkljačićevih priča u ovoj zbirci, a kako je zapravo riječ o njegovom alter-egu, ipak je dosjetljivim trikom zadovoljena konvencija da nam knjiga s naslovnice ponudi naslov te ime i prezime autora djela.
Naspram tog odvažnog poteza u elementarnom predstavljanju ili, točnije rečeno, nepredstavljanju autorstva na naslovnici knjige, čime je Brkljačić gotovo manifestno deklarirao svoju outsidersku poziciju usamljeničke distance prema našem književnom krdu zvanom mainstream, ali i pristanak na mehanizme marginalizacije kojim ga arbitri naše spisateljske scene uporno drže izvan radijusa književnog glamura, recentna Brkljačićeva ukoričenja ipak su podlegla poroku favoriziranja romana u našoj književnoj kulturi, čime se uzrokuje grdan nesporazum i zakida se Brkljačića kao zacijelo našeg najboljeg pisca kratke proze ili, točnije rečeno, short storyja s obzirom na evidentan utjecaj anglofonih klasika kratkih priča na ovoga autora.
Između romana i zbirke kratkih priča
Već su prethodnu Brkljačićevu knjigu Doručak za Bič književni kritičari u svojim osvrtima nazivali romanom, premda je i sam izdavač Doručak za Bič inicijalno i službeno etiketirao kao Brkljačićeve sabrane priče s interneta. Ovaj je put izdavač čak i pretekao književne kritičare, pa na poleđini korica predstavio najnovije Brkljačićevo djelo kao roman, mada je Sam koncipiran jednako kao i Doručak za Bič, odnosno kao zbirka kratkopričaških epizoda iz biografije glavnoga junaka Sama od djetinjstva do zrele dobi, uz to još i kronološki izmiješane, tako da priče ne slijede temporalnu linearnost i razvojnu teleologičnost narativno organizirane linije života. Dakle, izrazito minimalan zajednički nazivnik svih priča, temeljen na prepričavanju zgoda i nezgoda glavnoga lika, iskorišten je kao dostatan povod da se Brkljačićev najnoviji rukopis afirmira kao tobože prestižnija prozna forma, kakvom se roman posve neopravdano podrazumijeva, mada spomenuta kronološka izmiješanost priča uveliko fragmentira tobožnji romaneskni karakter Brkljačićeva rukopisa upravo prema strukturi kratkopričaške zbirke.
Uostalom, Brkljačić po svojoj pripovjednoj prirodi, po mjeri zaokruživanja svojih pripovjednih ideja u priče s glavom i repom, po ritmu i kompoziciji, evidentno je vrsni kratkopričaš, pa kao što nije potrebno dodatno uzdizati Raymonda Carvera u status romanopisca samo zato što i njegov kratkopričaški opus sadrži labave međusobne veze potencijalno zaokruženog univerzuma jednoga romana, tako nema ni potrebe Brkljačića predstavljati titulom koja je oprečna njegovom pripovjednom identitetu i oprečna proznoj formi koja je esencijalna za Brkljačićev spisateljski razvoj do najviših vrhova književnih kvaliteta.
Stoga, čitamo li Brkljačićev „roman“ Sam kao zbirku kratkih priča, što je vjernije karakteru ovih proza, ma koliko roman bio tolerantan prema dezintegraciji na tanašnu koherenciju svojih dijelova ili čak prema vlastitome rasapu na disperzirane fragmente, onda i za ovo Brkljačićevo ukoričenje, kao i u slučaju prethodne knjige Doruča za Bič, možemo reći da svjedočimo iznimno rijetkoj svečanosti kada se zbirka kratkih priča ne čita kao djelo jednoga autora, nego kao antologija ponajboljih ostvarenja u formi kratke priče iz pažljivo selektiranog korpusa najreprezentativnijih autora. Doista, svako poglavlje ove knjige, ukoliko ćemo inzistirati na etiketi romana, odnosno svaka priča ove zbirke, glatko se upisuje u povijest kao remek djelo velike književnosti, besprijekorno destilirane u malim, ali snažno omamljujućim bočicama kratke priče.
Ali kao što je u našoj tradiciji običaj da se određenu osobu uvažava kao punopravno zrelog i odraslog muškarca tek nakon što je, primjerice, odslužio vojni rok ili stupio u brak, tako je i u našoj književnoj kulturi kritička recepcija simptomatično sklona ipak u nešto svečanijem tonu istaknuti da je određeni pisac napokon iznjedrio i roman, implicirajući time konačnu formiranost u književnika sposobnog da se nosi sa izazovima epskoga pripovijedanja, kao da je riječ o evolucijskom imperativu prema kojem pisac ostaje razvojno ograničen ukoliko iz pelena kratke proze ne stasa u homo erectusa s romanom pod rukom kao toljagom. Pa da Mario Brkljačić i jest napisao roman, epizodično strukturiran roman o doživljajima i uspomenama urbanog kauboja ili, točnije rečeno, usamljenog revolveraša koji sve i svakog precizno pogađa ubojitim komentarima, u spisateljskoj evoluciji ovoga autora ipak su bitnija druga dva razvojna pomaka.
„Zna se“ tko je kriv za sve
Prvo, Brkljačić svako malo u najnoviju prozu upisuje motiv odlaska iz Hrvatske u potrazi za boljim životom, što je tema koju u posljednje vrijeme kontinuirano ispisuje i razrađuje sada već respektabilan niz domaćih autora, reflektirajući tim intezitetom problematiziranja tematike emigriranja iz Hrvatske sada već evidentnu, ujedno i porazno deprimirajuću činjenicu kako je riječ o kolektivnoj usuglašenosti da je napuštanje Hrvatske danas najvažniji i najsnažniji politički i etički iskaz otpora i samoodređivanja prema ostvarenju „tisućljetnog sna“ i – riječima Igora Mandića – prema abortiranom projektu hrvatske države. I dok većina naših pisaca već pripovijeda svoje proze iz emigrantske perspektive, čak i ako fizički još uvijek nastavljaju biti situiranima u Hrvatskoj, Brkljačićev Sam tek je u niskom startu, spreman doslovno u sprintu pretrčati preko granice, pa za sada samo hvata dah, ubrzano udiše na usta i glasno ispuhuje kako bi kondicionirao pluća za trku života, za bijeg u bijeli svijet.
Za razliku od prethodne zbirke, u kojoj je Brkljačić bio izrazito intimističan, zatvoren u mikrosvijet bliskih mu životnih suputnika i skromnoga uživanja u ljepoti jednostavnosti običnih životnih trenutaka, sada je Brkljačić neskriveno političan. Međutim, Brkljačić nije politikant, on se ne svađa s našim aktualnim političkim zvijezdama tamnoga sjaja, niti se svađa s televizijskim vijestima i tekućim dnevnopolitičkim temama, nego ga na odlazak najviše tjera žalosna pomirenost okoline s tugom svoga životarenja, pa čak i perverznost komformističkog uživanja u tom bijednom plutanju na valovima jeftinih poroka kao što su utakmice, kladionice i pivo pred kvartovskom trgovinom.
Brkljačićev Sam uzrujano, s gnušanjem i frustracijom gleda pivopije koji se – kako kaže njegov naslovni lik – cijeloga života neće pomaknuti s klupe na kojoj piju, sve dok ih na istom mjestu ne zamijene njihovi potomci. Također ga revoltiraju jad i bijeda malograđanskog oponašanja idealnog života ili naprosto života prema pisanim i nepisanim pravilima licemjerne čestitosti, pa kaže: „ja nestrpljivo iščekujem dan kada ću se spakirati i pobjeći odavde, bilo kamo, u bilo kojem pravcu (...) jer ja nikada neću pristati živjeti u svijetu koji su oni naumili iskrojiti za mene (...), svijet koji je sačinjen od jasno iscrtanih polja, od polja kao na šahovskoj tabli, od kvadrata gdje svaka figura zna svoje mjesto, gdje SE ZNA što ne smije pijun, a što smije kralj i kraljica“, pri čemu inverzno ispisane riječi „zna se“ Brkljačić verzalom ističe u znak kritike koja se preko amblematske parole HDZ-a jasno adresira toj političkoj stranci.
Bijeg od sardina u konzervama
Međutim, Brkljačić ipak ne podliježe temperamentnoj zajapurenosti u potpunosti, nego s mudrim odmakom i opreznim manevrom preventivno prevladava moguće kratkovidnosti i iluzije kolektivnog nezadovoljstva hrvatskom državom, posljedično iskazanog i masovnim odlaskom stanovništva. Premda ne navodi izričito, Brkljačić uzima u obzir mogućnost da je svijet preko klaustrofobičnih granica Hrvatske neutemeljeno idealiziran, pa njegov Sam ne želi samo emigrirati iz Lijepe naše ili, točnije rečeno, Jame naše, nego općenito iz stega ovoga svijeta i današnjih egzistencijalnih diktata. „Kad porušim ove zidove“, piše Brkljačić, „kad iskočim iz prostora, kad izletim iz dimenzije, (...) kad polomim riječi kojima ste me stegli jače nego lancima, (...) kad iskočim iz kruga, okrenut ću se (...) i gledat ću vas kao bezglave sardine u konzervama“.
Na koncu, drugi Brkljačićev krucijalni pomak u razvoju autorskog opusa jest zaokret prema ambicioznijim temama transcendentalnog i metafizičkog karaktera kao što su smrt, samoubojstvo, pitanje postojanja ili nepostojanja Boga, itsl. Dok se u prethodnoj zbirci Brkljačić strogom egzistencijalističkom filozofijom zadržavao na deskripciji banalne svakodnevice, sugerirajući eventualno postojanje metafizičke dubine diskretnom poetizacijom efemernih trenutaka i trivijalnih svakodnevnih radnji, u knjizi Sam Brkljačić odvažno eksplicira transcedentna i metafizička pitanja. S te ljestvice više Brkljačić ne pada u pretencizono pametovanje i laičko mudrovanje, nego, dakako, ispisuje sjajne, dubokoumne priče savršeno odmjerenog balansa između književnog i filozofskog, pjesničkog i intelektualnog.