(Nada Gašić, Posljednje što su vidjele, Sandorf, Zagreb, 2022.)
Napomena: tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija
Nada Gašić je na književnu scenu stupila poprilično kasno, u 57. godini života, ali se u antologiju hrvatske književnosti upisala vrlo brzo. Premda joj je opus kvantitativno nevelik, svodeći se donedavno na tri romana, kvalitativno je riječ o autorici velikog talenta, lucidnog intelekta u opserviranju ljudske psihologije ili svijeta oko sebe, sigurne ruke u ispisivanju priče i rafinirane osjetljivosti za stilski odnjegovanu rečenicu, kao i za visoku estetiziranost književnoga teksta općenito. Stoga se Nada Gašić sa svega tri romana među ostalim autorima i autoricama suvremene hrvatske književnosti etablirala u barem tri kategorije zbog kojih je poznavanje njenoga lika i djela sada već imperativ opće kulture.
Prvo i najočiglednije, Nada Gašić je izvrstan romanopisac, besprijekorna u vladanju kompleksnom arhitekturom ove forme. Drugo, Nada Gašić je laskavo titulirana kao „hrvatska Agatha Christie“ jer u svijet kriminalističkoga žanra nije ušla s namjerom da bude jeftini zabavljač i popularistički konformist koji bi mehanički reproducirao kulturnoindustrijske diktate trivijalne književnosti za masovnu jednokratnu konzumaciju, niti se dala zavarati komocijama plitkoga i banalnoga u kvaziestetskoj ekonomiji populističkih atrakcija iz repertoara žanrovske proze i ostale komercijalne beletristike.
Smrtni grijesi hrvatske kriminalističke p(r)oze
Naime, neki su naši pisci tome skloni, pa zdušno koketiraju sa žanrovskom prozom, uključujući i kriminalistički žanr, kao što koketiraju i s ostalim komercijalnim navlakušama i jeftinim marketinškim trikovima književnoga showbusinessa, prije svega radi masovne dopadljivosti, ali i zato da bi svoj oportunizam, „fušeraj“ i podkapacitiranost prezentirali kao dubokoumni plod postmoderne kulture, zlorabeći teorijske koncepte iza riječi poput subverzija, hibridizacija ili dominacija vizualnih medija isključivo radi mistificiranja svoga neukusnoga bižuterijskoga kiča kao ozbiljne literature koja je pisana u duhu vremena. Od toga je ciničnija još samo strategija prebacivanja krivnje na čitatelja, maestralno perfidne i krajnje dubiozne po tome što tipični hrvatski književnik plošnost svoga rukopisa prezentira kao plemeniti čin žrtvovanja spisateljske genijalnosti zato što je – kaže se – čitatelj na prvom mjestu.
Ovakva manipulativna konstrukcija u kojoj se simplifikacija književne proizvodnje predstavlja kao odricanje ili čak, simbolički gledano, kao kastracija, dok se istodobno vlastiti spisateljski nedostaci i nesposobnosti narcisoidno afirmiraju u izraz bezrezervne ljubavi i apsolutne predanosti drugome u svojim je implikacijama gotovo ekvivalentna psihološkom mehanizmu kakav progovara iz ucjenjivačke retorike obiteljskog zlostavljača kada cipelarenje supruge nevjerojatnom argumentacijskom uvjerljivošću predstavlja kao čin velikodušnosti, tako da i nije čudno što u tom zlostavljačkom braku između hrvatske književnosti i njene publike vlada stockholmski sindrom u kojem se, sudeći prema inflaciji kritičkomedijskih hvalospjeva o svakom novom naslovu iz tekuće književne produkcije, recepcija naše književnosti niti ne prepoznaje kao žrtva ordinarnog nasilja.
Posljedično, većina je naših autora kriminalističkome žanru pristupila estradno, tamburajući lake note žanrovskih klišeja, jednostavnih fabula i jeftinih atrakcija u huljićevske hitove o tranzicijskom spektaklu, tako da su u konačnici tim žanrovskim putem i takvim shvaćanjem krimića uveli imaginarij, ekstremne motive i strastveni pathos turbofolk glazbe u tek neznatno kultiviranije ruho novokomponirane književnosti. Nasuprot tome, Nada Gašić je pisanju u žanru krimića pristupila ozbiljnošću kao da je riječ o pisanju poezije kada govorimo o preciznosti njenoga stila i poetizaciji zločina. Istodobno pristupa pisanju krimića jednakom ozbiljnošću kao da je riječ i o strogoj znanstvenoj studiji kada govorimo o metodičnosti i analitičkoj minucioznost kojom opservira psihološke i socijalne devijacije. Pri tome tako seriozan pristup ne znači smrtnu ozbiljnost, jer to bi onda značilo da Nada Gašić ima visoko mišljenje o svome imidžu ili pretenciozno shvaćanje o uzvišenosti svoje spisateljske misije, nego je, naprotiv, u spisateljskoj izvedbi vrlo razigrana, ponajviše kada je riječ o suptilnom crnom humoru.
Možda „najzagrebačkija“ autorica
I premda se u početku Gašićkine spisateljske karijere činilo kako će se upisati u povijest hrvatske književnosti isključivo kao žanrovski strogo profilirana književnica, odnosno kao autorica kriminalističke proze, i to još kao autorica koja majstorski vlada svim pravilima žanrovskog zanata da bi kriminalistički roman istodobno udovoljio i standardima niskoga i kriterijima visokoga, treća se dimenzija njene kulturne važnosti temelji na ocjeni da je u ovome trenutku od svih književnika s današnje scene, većinom situiranih u Zagrebu, Nada Gašić ponajviše u identitetu svoga pisma definirana vlastitim gradom. Recimo to tako da bismo izbjegli pomalo nezgrapan superlativ u točnijoj i izravnijoj tvrdnji kako je Nada Gašić trenutno najzagrebačkija autorica. Eksplicitno je to demonstrirala u romanu Devet života gospođe Adele, gdje je vrlo ažurno opisala vladajuću psihozu u Zagrebu neposredno nakon potresa 2020. godine i tijekom pandemijske ugroze virusom COVID-19 u isto vrijeme, no Zagreb je dominantno upisan i u njene kriminalističke romane. Premda naizgled figurira tek kao dekorativna pozadina, u funkciji nužnoga prostora radi aktancijalne realizacije noseće fabule, i u kriminalističkim romanima Nade Gašić glavna je tema i glavni lik grad Zagreb, a sve što protagonisti njenih romana govore i čine u svome sadržaju i načinu služi portretiranju zagrebačke urbane kulture.
U odnosu na sve dosad rečeno, najnovije ukoričenje Nade Gašić pod naslovom Posljednje što su vidjele pozicionira se u njenome opusu kao značajna novost budući da je riječ o zbirci kratkih priča. S obzirom na sve prethodne knjige Nade Gašić, podrazumijevalo se da je isključivo romanopisac, premda je tu i tamo znala osvanuti s kratkom pričom. Međutim, uvijek su to bili prigodničarski aranžmani i rezultati suradničkih poziva na temelju kriterija kojima je Nada Gašić udovoljavala, pa je tako u raznoautorsku zbirku Zagreb noir, logično, uvrštena kao autorica krimića, dok je u raznoautorsku zbirku Žene, bajke, kraljice uvrštena logikom rodne politike, ali i kao autorica koja čak i u krimićima ima elemente fantazije i bajkovitosti, pa čak i moderniziranih varijacija na diskurse usmene književnosti i sociokulturne antroplogije, tako da se činilo kako kratke priče za Nadu Gašić predstavljaju tek jednokratne i usputne izlete.
U međuvremenu je Nada Gašić prikupila dostatnu produkciju kratkih priča za ukoričenje standardnog knjiškog volumena koje svojom naizglednom apartnošću baca intrigantno svjetlo na stvaralaštvo ove autorice. Recimo, da je književnu karijeru otpočela ovom zbirkom, što je uobičajeni razvojni put većine naših pisaca, kojima zbirke kratkih priča služe za debitiranje, uvježbavanje i stasavanje, onda bi Nada Gašić doživjela mlaku recepciju. Kritika bi bila kurtoazna i evidentirali bi se obećavajući elementi njenoga nastupa, dok bi zaključna ocjena glasila kako je riječ o zanimljivom i perspektivnom talentu na najboljem putu. Međutim, stekavši kultni status već kriminalističkim prvijencem Mirna ulica, drvored, Nada Gašić nam se predstavlja sa zbirkom kratkih priča u trenutku kada je već znana i cijenjena kao autorica koja je do sada, kroz cijeli svoj opus, bivala u zarez besprijekorna.
Posveta anonimnim likovima iza inicijala u crnim kronikama
Možda je problem u recepcijskoj inerciji, odnosno u automatizmu kojim se zbirka Nada Gašić komparativno odmjeravala kvalitetama prethodnoga rada, tako da su iz čitateljskoga obzora izmicale zasebne vrijednosti ove knjige. Doista, oni koji su pohvalili najnoviju knjigu Nade Gašić činili su to mahom iz respekta prema autoričinom statusu, izgrađenom prethodnim uspješnicama, dok su kritičniji ocijenili kako reprezentativne kvalitete ove autorice ne funkcioniraju u kratkim pričama kao što to uspijeva u njenim romanima. Primjerice, u magazinu Svijet kulture otprilike je navedeno kako zapleti iz Gašićkinih priča imaju odveć veliki potencijal za kratku proznu formu i da su završeci katkad zbrzani, pa je u ovom primjeru recepcije zbirka Nade Gašić očito bila izložena obzoru očekivanja kakav je uspostavljen njenim prethodnim knjigama.
Ako poneke priče i djeluju zbrzano, to je više zbog zavodljivosti Gašićkinog stila, pa čim duboko uronimo u mračni svijet jedne priče, već smo nakon par stranica izbačeni u novu priču. Također, napetost i jeza koju Gašić razvije u svakoj priči traži ekstenzivnost u velikoj mjeri i zbog naše navike da žanrovske atrakcije kriminalističkih romana konzumiramo u epskom formatu, kroz nadugu seriju odgađanja i peripetija radi potenciranja užitka, pa razrješenje slučaja u svega par stranica doista može predstavljati antiklimaks.
I premda većina priča iz ove zbirke doista sadrži motive, atmosferu i poetiku kakve nalazimo i u Gašićkinim kriminalističkim romanima, ovu zbirku adekvatnije je čitati u ključu poetike kratke priče, nego li u žanrovskome kodu kriminalističke proze jer osim krimića i trilera između korica ove knjige možemo pročitati i ratnu prozu ili bajke, kao i psihološke i socijalne drame. Činjenica da sve priče završavaju morbidno, odnosno smrću jednog od protagonista priče, što je koncept koji je najatraktivnije odjeknuo u medijskoj popularizaciji ove knjige, ipak nije razlog da zbirku Posljednje što su vidjele promoviramo kao neku našu domaću verziju penny dreadful stories ili kao Hitchcockove Priče za nesanicu.
Na koncu, čak i sam naslov zbirke tendira zavaravanju jer „posljednje što su vidjele“ ne znači da su sve priče iz ove knjige odreda manifestno posvećene žrtvama nasilja nad ženama. Nekad su u ovim pričama i muškarci žrtve, a žene počiniteljice zločina, pa naslov Posljednje što su vidjele jednako tako označava i sliku ili prizor koje su žene vidjele dok im se život gasio ili ono što su vidjele neposredno prije nego što im se um „zamračio“, a tijelo palo u afektivan čin ubojstva. U tom smislu ove su priče primarno psihološka istraživanja u smjeru pretpostavljanja i doznavanja što se zbiva u glavama onih osoba čije inicijale inače tek postfestumno, dakle tragično prekasno pročitamo u crnim kronikama na temu krvnog delikta. Zato Nadu Gašić, protivno žanrovskim pravilima krimića, i ne zanimaju daljnje peripetije, odnosno smišljanje mozgalica za čitatelja je li počinitelj ostavio za sobom kakav kompromitirajući trag, kao što je ne zanima ni draženje čitatelja neizvjesnošću hoće li počinitelj biti otkriven.
Poetika oštrog reza
Za Nadu Gašić nasilna smrt ne služi samo kao fabularni rez radi prekida pripovjedne linije, nego je nasilna smrt u njenim pričama ujedno i fatalno definitivna konačnost linije života, pa čak i svojevrsni kraj svijeta i pad u ništavilo, kako za žrtvu, tako i za počinitelja, o čijoj sudbini također više ništa ne doznajemo, čak i kada se počinitelj retrospektivno ispovijeda na saslušanju, očito iz pozicije ipak uhićenog, kada nas živost počiniteljevog iskazivanja opet vraća u prezent. Opet protivno žanrovskim pravilima krimića, ono što se dogodilo između zločina i uhidbenog saslušavanja zanemareno je kao žanrovska redudancija i ispušteno pripovjednim postupkom elipse, kao što nije ni važno da znamo kako je počinitelj ipak priveden pravdi, nego je važnije što je govorenje iz pozicije već uhićenog formalnost kako bi se narativno omogućila verbalizacija nasilnog iskustva kroz rekonstrukciju zbivanja sve do nasilnog vrhunca priče.
Ali zato znamo sve što je prethodilo tom konačnom, fatalnom činu umorstva. U tom smislu su priče iz ove zbirke ujedno i kombinatorička igra na temu kauzalnosti, odnosno zbir literarnih varijacija o katastrofičnim ishodima onih uzročnoposljedičnih veza koje, kao u antičkoj tragediji, isprva ne potiču na predviđanje najgorega, ali su već u svome benignom početku zastrašujuće determinirani za edipovski slijepe protagoniste. Upravo je iz tog razloga bitnije čitati zbirku Nade Gašić u ključu poetike kratke priče, nego li u žanrovskim kodovima krimića ili trilera jer tako zadate si strukture svojih priča Nada Gašić koristi za fabularna i narativna testiranja i naprezanja pripovjednoga umijeća u komprimiranim mjerilima kratke priče. Da, drugim riječima, to doista znači da su većina priča Nade Gašić iz ove zbirke stilske i pripovjedne vježbe koje ponekad i ne služe ičemu, niti imaju neku relevantniju poruku, osim što su ispisane tek kao demonstracija pripovjednih mogućnosti unutar nekoliko zadanih konceptualnih parametara, no to je luksuz koji si Nada Gašić s obzirom na izvrsnost prethodnih romana može priuštiti.
Na kraju krajeva, da se Nada Gašić nije upustila u takvu vrstu rekreativne gimnastike i tehniciranja mogućnostima kratkopričaškog storytellinga, nikada ne bismo imali priliku na stranicama njene zbirke pronaći najbolju hrvatsku prozu o eutanaziji ili priču o oblutku, zapravo priču o staračkoj demenciji, komponiranoj jednako zastrašujuće i potresno kao i izvrsni film Father s Anthonyjem Hopkinsom u glavnoj ulozi.