RADIO-DRAMA U HRVATSKOJ, 2. DIO
Nevjerojatan radiodramski uzlet
U drugom dijelu eseja "Samozatajni umjetnički biser", izvorno objavljenog u Vijencu, pratimo nevjerojatan uzlet radiodramske umjetnosti u Hrvatskoj uz nezaobilazne radiodramske autore predvođene Zvonimirom Bajsićem i Vojislavom Kuzmanovićem
Objavljeno: 5.2.2016. 6:00:42
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
Benno Meyer-Wehlack, Irena Vrkljan, Zvonimir Bajsić i tonmajstorica u studiju njemačkog radija / Pavlica Bajsić Brazzoduro - privatni album

Napomena: tekst je izvorno objavljen 3. lipnja 2010. godine u časopisu Vijenac, br. 424 

Radiodrama u Hrvatskoj držala je korak sa svijetom, kako vremenski, tako tematski. Nastala u zoru radiodramske umjetnosti, 1927, tek dijelom sačuvana"VatraIve Šrepela hrvatski je radijski prostor, poput njezinih svjetskih kolegica, uznemirila temom katastrofe kojoj su slušatelji, navikli na radio kao informativni medij – povjerovali. Uslijedila je prva faza radiodramske riječi bez jačega književnog imena, da bi se prijelom dogodio sredinom pedesetih godina s dvama ključnim radiodramskim imenima – Zvonimirom Bajsićem i Vojislavom Kuzmanovićem.

Najcjenjeniji i najuspješniji hrvatski radiodramski autor i redatelj, Zvonimir Bajsić, u komadima je provlačio aktualnu temu neprilagođenosti došljaka u gradovima, kroz prostor dramske stvarnosti i snovitosti iznoseći njihovu osamljenost i potrebu za bijegom ("Lice iza stakla"...., 1964). Osim autorstva, Bajsić je režirao mnoge radiodrame koje su (i) uz njegov redateljski dodir postale antologijske: spomenimo slavne režije Beckettove "Posljednje vrpce" do velikog broja ŠoljanovihNovakovih, Ivančevih, Slamnigovih, Šopovih i Vrkljaničinih radiodrama.

Vojislav Kuzmanović dio je života, zbog zdravstvenih razloga, proveo unutar četiri zida što ga je uputilo na osluškivanje života. To iskustvo prenio je u tridesetak radiodrama kojima je u prostor hrvatske književnosti uveo Beckettov i Ionescov apsurd, najavio Artaudov teatar okrutnosti ("Svežnjevi obješeni o strop", 1966) te predstavio mnoge tematske i poetske novine, poput antijunaka Pube u radiodrami "Ubio sam Petra" (1958), koji kao da izvire iz nadolazeće proze u trapericama i Camusova egzistencijalizma. Sudska drama potrage za motivom zločina, u kojoj se Kuzmanović vrhunski poigrava unutarnjim stanjem lika, dobila je, između ostalih, Nagradu grada Zagreba, važan pokazatelj afirmacije i priznanja radiodramske umjetnosti na našim prostorima.

Bajsiću i Kuzmanoviću ubrzo su se priključili krugovaši, koji su u radiodramu unijeli poetsku raznovrsnost. Antun Šoljan u radiodramama je krenuo od teatra ideja ("Galilejevo uzašašće", 1966) da bi završio u naglašenijem odmaku u farsu i grotesku. Tako je u nagrađivanoj radiodrami "Čovjek koji je spasio Nizozemsku" (1983) prst našega gastarbajtera u nizozemskom nasipu preveo u spašavanje te države od potopa, u groteskni okvir kroz reportersko javljanje uplevši pitanja domoljublja i iseljeništva, pozbiljivši fikciju.

Ivica Ivanac u svoje je komade unosio elemente apsurda, kao u "Kriku" (1963) s introspektivnim preispitivanjem prošlosti i potragom za neizrečenim krikovima i ostavljenim gorčinama. Ivan Slamnig u povremenim se izletima u radijski eter oslanjao na vlastitu poetiku ludizma, stvarajući originalne radiobajke ("Knez", 1959), dok se Slobodan Novak razračunavao s ratnom prošlošću, prvi put odbacivši doktrine ("Strašno je znati", 1962). Tematski i stilski bitno drukčiji, Nikola Šop u svojim je radiodramskim poemama ("Bosanska trilogija…", 1968–75) vrhunski pretočio poetičnost u auditivnost.

Poslije su radiodramu prepoznali i razlogovci te potom borhesovci, što joj je osiguralo stalnu tematsku aktualnost i još raspršenije poetike. Dojmljivu radiodramsku riječ u tom razdoblju stvorili su Slobodan Šnajder, Ivan Bakmaz te Irena Vrkljan u suautorstvu s Bennom Meyer-Wahlackom.

U zlatnom razdoblju 1960-ih i sedamdesetih godina hrvatska je radiodrama dosegnula vrhunce recepcije i golem svjetski ugled. Slušanošću je daleko nadmašivala kazališne i televizijske komade, bila prevođena na sve važne svjetske jezike te izvođena diljem svijeta, a s najvećih svjetskih natjecanja vraćala se s nagradama i priznanjima.

Najnovije:
LIVIJA KROFLIN: "LUTKARSKA ČUDA SVIJETA"
Bogovi, junaci, sjene, štapovi i – pingvini
Za moje poimanje, važniji od samih podataka jest jednostavan, razumljiv jezik i činjenica da je autorica najveći dio toga o čemu piše iskusila vlastitim čulima: vidjela je izvedbe, slušala je govor, doticala je lutke, razgovarala s lutkarima i boravila u njihovim radionicama i to se izravno iskustvo prepoznaje u pristupu gradivu o kojem piše
„SUVREMENO LUTKARSTVO I KRITIKA“
Besplatno skinite biser suvremene lutkologije
Na stranici contemppuppetry.eu objavljen je e format knjige 'Suvremeno lutkarstvo i kritika' (AUK, Osijek, 2022.) jedne od rijetkih koje se komparativno bave suvremenim lutkarstvom i lutkarskom kritikom u Europi
MARIO BRKLJAČIĆ, „SAM“
Zgode i nezgode usamljenog urbanog kauboja
Za razliku od prethodne zbirke, u kojoj je Brkljačić bio izrazito intimističan, posvećen skromnom uživanju u ljepoti jednostavnosti običnih životnih trenutaka, sada je neskriveno političan, revoltiran perverznošću komformističkog uživanja na valovima jeftinih poroka kao što su utakmice, kladionice i pivo pred kvartovskom trgovinom
NADA GAŠIĆ, „POSLJEDNJE ŠTO SU VIDJELE“
Nemirne priče, smrtored
'Nemirne priče, smrtored', dakako, aluzija je na naslov kultnog Gašičkinog prvijenca 'Mirna ulica, drvored'. Proslavivši se kriminalističkim romanima kao 'hrvatska Agatha Christie', Nada Gašić nas je sada iznenadila zbirkom kratkih priča, no to nisu penny dreadful stories ili Hitchcockove 'Priče za nesanicu', nego sofisticirane naratološke i stilske vježbe