Još donedavno kazalište je bilo umjetnost koja je najbrže reagirala na društvene i političke promjene, trenutno ih unoseći u svoj sadržaj i izvedbeni sloj. I dok naša kazališta na razini sadržaja i danas uglavnom osluškuju okolinu, izvedbeno prečesto kaskaju za jurećim mijenama, što se odlično vidi u kazalištima za djecu i mlade. Dobar dio njih i dalje radi predstave u kojima podcjenjuje ciljanu publiku, poturajući joj silno dosadne klasično ispričane bajke i lektire.

I dok mi, nezadovoljni, brundamo sebi u bradu i tipkovnicu, kazališta s lakoćom prodaju predstave profesoricama s tek jednim vodičem - popisom (obaveznih) lektira i roditeljima što se zadovoljavaju predstavama kakve su i oni nekad voljeli. I svi su oni, naravno, zadovoljni. Tek se djeca gnijezde u stolcima, tragajući za zanimljivim kutkom ili akcijom u gledalištu i na plafonu. No djecu (i nas) ionako nitko ništa ne pita.

Nakon turobnog početka pređimo na sunčanu stranu scenske ulice i recimo kako ipak nije sve tako (tamno)sivo. Nadu u suvremenije danas i sutra daje nam, između ostalih, predstava Male scene, "Tko je ubio Pašteticu?". Ona, naime, nije nimalo nalik prijašnjem opisu predstava s figom u džepu. Redateljica Ana Prolić, koja potpisuje i dramatizaciju, Pašteticu je oblikovala sa sviješću o ciljanoj publici, današnjoj mladeži, prekodiravši je na njima najbliskiji medij - mobitel i društvene mreže. Na taj način pokazala je kako kazalište i danas ima odgovor na sve izazove, ako se potrudi.

Roman Silvije Šesto, miljenice Male scene, zanimljiva je i zabavna priča o tamnoj strani (radijske) slave. Marta i Barbara, umjetničkih imena Ma i Ba, najbolje su prijateljice koje vode mega-popularnu radijsku emisiju "Paštetica". Iako na površini uživaju u slavi i pažnji okoline, u sjeni te zvjezdane fasade kriju se nesreća u ljubavi i pretjerano ambiciozne majke koje dovode do velikog razdora.

Radnja u romanu gradi se kroz vremenske skokove i različite pripovjedne kutove. Scenski odgovor na taj stalni lom linearnosti i izmjenu pripovjedača Ana Prolić je odlično pronašla u svijetu društvenih mreža i mobitela. Junakinje su, tako, "skrolale" zrakom, listale svoje fotke i selfije (duhovite smrznute scenske slike), ispisivale poruke, slale si smajliće i srčeka, jurcajući društvenim mrežama što život znače. Na taj su nas način scenski efikasno i brzo vodile kroz radnju ispunjenu ljubavnim i obiteljskim petljama. Ujedno pod scenskim povećalom (diskretno) ukazavši na površnost svijeta današnje mladeži koji sav stane u jedan mobitel. Na društvenoj mreži unutar njega odvija se stvarni život naše mladosti - grade se i raskidaju prijateljstva i ljubavi, kuhaju svađe i lome srca te skupljaju lajkovi kao simboli uspjeha. A što je s onima koji nisu na društvenoj mreži, poput čudnovato normalnog Lucijana? Postoji li on uopće? - pitaju se naše junakinje.

U predstavi što brzinski juri i skrola kroz radnju, ključnu ulogu imali su mladi glumci koji su nas morali na uvjerljiv način prenijeti u prostor scenske virtualnosti. Na našu sreću, Paola Slavica, Martina Čvek, Zrinka Kušević i Luka Bulović odradili su uglavnom odličan posao, stvorivši ciljanoj publici prilagođenu te vrlo zabavnu, duhovitu i jasnu predstavu. 

Paola Slavica je u Ba odlično podcrtala mladenačku zaigranost, posebice u vrlo zabavnom i neopterećenom pokretu (koreografkinja Tamara Savićević). Martina Čvek Ma je oblikovala nešto zrelijom, što je stvorilo finu suprotnost prijateljica, posebno efektnu u njihovim sukobima kroz pjesme i pokrete. Također, niti jedna niti druga u potrazi za mladenačkim izrazom nisu skliznule u odbojnu nam scensku infantilnost (koja se nudi kao najlakši put). Različitost su Slavica i Čvek uvjerljivo prikazale i kao karikirane duhovite mame.

Zrinka Kušević u urednici Marini naglasila je majčinsku brigu (kao protutežu stvarnim majkama) koja se po potrebi kretala od odmjereno histerične do tople, dok je Luka Bulović uspješno šetao kroz brojne uloge, najduhovitije oblikovavši šefa radijske postaje, kojeg je lagano odveo u karikaturu. S druge strane, najzahtjevnijim zadatkom pokazao se lik "običnog" mladića Lucijana, kod kojeg kao da se nije imao za što uhvatiti.   

Kostimografkinja Hana Letica izvođače je obukla u odgovarajuće im mladenačke krpice, dok je scenografkinja Petra Held scenu uglavnom očistila, dobro iskoristivši njenu nepravilnost. Damir Šimunović zgodno je izmiksao glazbu, dodavši važan impuls pokretima izvođačica i ritmu predstave.

Zaključno, "Tko je ubio Pašteticu?" zabavna je i mudro oblikovana predstava odličnih glumačkih rola koja se ciljanoj mladoj publici obraća na njima blizak, privlačan i razumljiv način.