Nerazumijevanja među ljudima kao posljedica različitih  socijalnih, vjerskih ili nacionalnih pripadnosti često se lakše prevladavaju (ukoliko se u međuvremenu ne pobiju) negoli netrpeljivost između žena i muškaraca ili sukobi između mladih i starih… Posebno je zanimljivo kada se „stari“ zgražaju nad mladim prisjećajući su da je u „njihovo vrijeme“ sve bilo drugačije (bolje), zaboravljajući pri tome da su se promijenile   životne okolnosti i da su utjecaji izvan obitelji postali trajniji i jači (nekada su se „ulica“ i „loše društvo“ optuživali kada bi netko zabrazdio). Dakako, ponašanje djece je obično sprega okoline i njihovih osobnih interesa, pa ukoliko se to pravilno protumači, lakše će se naći „zajednički jezik“… no za to su nužni i strpljenje i vrijeme, a većina odraslih nije spremna na takvu „žrtvu“. Ipak, ponetko je ipak voljan drugima „objasniti“ o čemu se radi pa napiše knjigu, postavi kazališnu predstavu ili snimi film, po mogućnosti na veseli i pristupačan način, bez moraliziranja i zgražanja. Najrevnijima uspije takvo što iznad očekivanja, kao što se dogodilo s mjuziklom U koga se uvrglo ovo dijete na tekst mađarske književnice Éve Janikovszky (1926.-2003.) za koji je Ladislav Tulač (1939.- 2017.) skladao glazbu, a izveli ga polaznici Učilišta ZKM-a u režiji Zvjezdane Ladike (1921.-2004.) u kultnom zagrebačkom Kulušiću  godine 1983.

Autorski tim nije više među nama, popularni je klub već odavno zapušten i napušten i od svega postoji samo sjećanje (i snimka) na omiljenu predstavu nekadašnjih pubertetlija. Ali djeca stasaju i imaju svoju djecu čiji su problemi s roditeljima (sada njima) u suštini isti i kada kći, nakon gledanja snimke, uspije nagovoriti oca da „oživi“ predstavu koja je obilježila njegovo odrastanje, dobijemo „staru-novu“ predstavu s nevelikim intervencijama dramaturga Marina Lisjaka u režiji Ivana Đuričića, Marija Mirkovića i Grozdane Lajić Horvat te izvedbi polaznika Učilišta ZKM „Zvjezdana Ladika“ (ZKM, 6.12.2024.). Iz naslova je jasno da se dijete odrastanjem mijenja iz poslušnog u „buntovno“, iz onoga koji ne sumnja u roditeljske upute i zabrane u osobu koja želi nešto drugo, ali se za to ne zna drugačije izboriti nego drskim komentarima, puhanjem, uzdisanjem, okretanjem očiju i lupanjem vratima. Mladi unatrag 6000 godina „slušaju maltene iste rečenice“, navodi u kazališnoj cedulji dramaturg Lisjak. O zahvatima u  tekstu dodaje: „Nešto se promijenilo – kazić tu – mob tamo, Kulušić amo – Istra tamo – škvadra ovdje – ekipa ondje – no ključna je stvar ostala ista, da se za kraj poslužim i citatom naših polaznika: 'starci uvijek seru'“  

Scenografija (Vedran Družina) sastavljena je od nekoliko drvenih podesta i polukružnih elemenata koji služe za prikaz  raznih prostora (stan, igralište, sastajalište škvadre), kostimi (Marta Žegura) djeluju „retro“, ali nikada  ne znam je li sada takva moda, a bez važnih „nevidljivih“ oblikovatelja svjetla (Aleksandar Čavlek) i tona (Mario Domazet) ne bismo mogli ni vidjeti ni čuti kako suvereno mladi sudionici govore, pjevaju i plešu (koreografkinja Marija Bitunjac). Budući da je na sceni  neprestano bilo puno izvođača, uključujući i članove benda  Rock akademije (Luka Kramar gitara, Antonio Deltin bas, Jan Diklić bubanj, Andrej Rukavina klavijature, Juran Oharek harmonika), nabrajanje njihovih imena bit će nesumnjivo  monotono, ali sam sigurna da će njih radovati a možda ćemo  ih opet sresti: dijete i Borka – Jan Nikola Baš i Marina Mirković, mama, tata, teta i ujak – Ana Paula Divić, Bruno Mašić, Vida Tunguz, Rafael Ahmetašević, baka i djed – Ena Šojat, Marin Radilović i napokon škvadra: Ana Ugrina, Lea Mezdjić, Jakov Novokmet, Tia Bistrović-Darvaš, Lucija Parunov,  Franka Marović, Teo Marjanović i Juran Oharek.

Iako sam žalila što nisam vidjela obje podjele, pretpostavljam da u njihovom entuzijazmu i energiji nema razlike i da će ovu predstavu voljeti njihovi vršnjaci kao što su onu nekadašnju  voljeli njihovi roditelji i njihovi vršnjaci.