Jednom davno, iza sedam mora i sedam gora (nije bilo ni tako davno ni tako dramatično; bilo je u Zagrebu 1994.) osnovao je glumac Matko Raguž Teatar Exit želeći drugačije kazalište od postojećih, svojevrsni umjetnički „izlaz“. Ubrzo je skovan izraz „eksitovski“ kojim su opisivane  predstave nove, nedefinirane, ali prepoznatljive „poetike i estetike“ među koje, po mojem sudu, pristaje predstava Armagedonci Sanje Milardović u njezinoj režiji (Teatar Exit, 25.10.2024.).

Biblijski Armagedon bio bi poprište posljednje, presudne  bitke između Dobra i Zla i u slikovitim se prikazima koristi za opis velikih razaranja (smak svijeta!) pa kada se glumica Ester (Judita Franković Brdar) i kazališna zaposlenica Inge (Sanja Milardović) odjednom nađu u mračnom podrumu, čuvaonici kazališnog fundusa, nesigurne kako su se tamo našle i bez naznaka da ih netko traži („Ovo je Hrvatska, na sve se čeka. Jesi li išla HŽ-om?“), uplaše se da „gore“ nema više nikog živog. No, kako se same ionako ne mogu izvući iz podzemlja, ne preostaje im ništa drugo nego – čekati. Snalažljivija Inge odlučuje organizirati novi život (naizmjence gledamo scene na pozornici i slušamo njezin glas koji čita zapise iz dnevnika) pa ubrzo nalazi prekidač za svjetlo („čudom je radio“), određuje svakoj dnevnu potrošnju hrane (mahom grickalice i sokovi) i uvodi raspored raznih aktivnosti („Ja sam glumica, meni treba redateljska uputa da znam što da radim“, kaže Ester). Dani im prolaze u „kreativnom izražavanju“ pa pišu i recitiraju pjesme, Ester svira (glazba Matej Merlić) i pjeva na takav način da to Inge jedva podnosi („Sada znam kako su Japanci glazbom mučili zatvorenike“) pa kao dodatno uvodi „P. V. – privatno vrijeme“ koje se provodi u tišini (a organiziraju i statut i sindikat). Nakon što čuju neke nedefinirane zvukove, kroz dim i prašinu se pojavljuje Dado (Ivan Simon), stidljiv i nesiguran momak koji je presretan što mu dozvoljavaju da ostane s njima(!). Za razliku od energične Inge i samodopadne Ester, Dado je osjetljiv i nesamostalan (za njega je sve odlučivala mama) pa mu treba vremena za prilagodbu na životne uvjete u kojima mora sam donositi odluke. Budući da su orijentirani jedni na druge i imaju puno vremena, oni se u razgovorima sve više „otvaraju“ i na vidjelo izlazi „ono“ potiskivano (Ester si dopušta nedopustivo, Inge nosi  traume iz zatvora, Dado se svega boji). Dugotrajni prisilni zajednički boravak ih polako mijenja („Svašta se skupi kad si u rupi“) i oni postaju drugačiji, prihvatljiviji sebi i drugima. Dakako, nije se dogodio smak svijeta (još), nego ih je zatrpala susjedna bespravno sagrađena kuća, a otkopali su ih skoro u zadnji čas (preostao im je još samo jedan sok), ali pojedinosti morate čuti s pozornice…

Budući da se nalaze u kazališnom fundusu punom kostima, što ih potiče na česta presvlačenja (David Morhan) i razbacanih stvari, na sceni vlada priličan kaos (Sanja Milardović) u kojem svatko ipak nalazi svoj kutak za spavanje, za hobi, za samoću (svjetlo Dina Marijanović, zvuk Miroslav Piškulić). Tekst tvore replike koje ne teže pukoj duhovitosti (dramaturgija Nikolina Rafaj), nego prikazuju pojedine karaktere i promjene njihovih odnosa, opisuju zatočeništvo koje različito „olakšavaju“ (na primjer pjesmicom o ježu, mišu i mravima) i dočaravaju ne samo atmosferu u podrumu, nego i u njihovim prijašnjim, „vanjskim“ životima. Meni je predstava malkice preduga („opravdavam“ dugotrajnim boravkom u podrumu), ali je zato izvedba doista šarmantna. Funkcionalni su najmanja grimasa ili promjena glasa i doista žalim nesnalažljivog, dobrodušnog Dadu (izvanredni Simon) kada pokušava poštovati regule podrumskog života (uz primjereno hladnu Franković Brdar i učinkovito energičnu Milardović).

Zanimljiva, duhovita i katkada pomalo opaka, predstava „Armagedonci“ bi možda trebala biti ukor taštini i poticaj ostvarenju snova.