Britanska dramatičarka Lucy Kirkwood (1984.) od svojih prvih drama daje na znanje da je zanimaju „važna pitanja“ i da na taj način nastavlja „tradiciju provokacije u britanskoj drami“ jer su njene teme „društvena angažiranost, ukazivanje na društvene probleme, prirodne i društvene katastrofe, društvene sramote, rušenje tabua“, a to je „ono što Kirkwood nasljeđuje i od verbatim teatra i od novog pisma“, piše Tihana Klepač u programskoj knjižici predstave Nebeski svod Lucy Kirkwood (The Welkin, 2020., prijevod Mirna Herman) u režiji Marine Pejnović izvedene u HNK u Zagrebu (12.4.2024.).
Godina je 1759. i nebom prolazi Halleyev komet, a u istočnoj Engleskoj dvanaest časnih matrona mora otkriti je li Sally Poppy zaista trudna (kao što tvrdi). Ako jest, izbjeći će smrtnu kaznu na koju je osuđena zajedno sa svojim ljubavnikom (već obješenim) zbog ubojstva djevojčice. Spomenute matrone će, bez hrane i vode, ostati zaključane u hladnoj i mračnoj sobi tako dugo dok se ne izjasne o eventualnoj Sallynoj trudnoći (pozitivna odluka će joj spasiti život) jer su o njezinoj krivici već odlučili muški porotnici. Sally je u ranom stadiju trudnoće i pipanje grudiju ne donosi rezultate pa se žene jednoglasno moraju izjasniti o Sallynoj trudnoći na temelju Sallyne tvrdnje. A to se one ne usuđuju. Da bi ih ohrabrila, primalja Elizabeth im kaže: „Ne tražim od vas da je zavolite. Tražim od vas da se ponadate za nju kako bi ona znala da je vrijedna nade. A ako to ne možete učiniti za nju, pomislite na žene koje će sjediti u ovoj prostoriji kada se ponovo pojavi taj komet. Zamislite koliko krhak će njima biti naš duh i koliko će se stidjeti jer će znati da je na trenutak vlast bila u našim rukama, ali smo postupile jednako kao oni tamo dolje (muška porota, op O. V.)“. Maryna bezazlena primjedba: „Trebala bih do navečer obrati cijelo polje poriluka. Što misliš, hoće li ovo dugo potrajati?“, ilustrira žensko nepovjerenje u važnost vlastite odluke koja će utjecati na Sallyn život. Iako je liječnik utvrdio Sallynu trudnoću (Elizabeth: „Sada ste to čule od muškarca kojem možete vjerovati.“) žene krzmaju, ali napokon proglase Sally trudnom. No, ponad naredbi suda postoje neke više naredbe…
Predstava počinje i završava grupnim scenama kućanskih poslova koje zbog dugog trajanja ubrzo postaju monotone. Isti problem mori i druge scene u ovoj predstavi. Recimo, kada sudac proziva žene da se u svojstvu porotnica zakunu na Bibliju, svaka od njih kazuje čija je supruga i čime se bavi što na papiru funkcionira, ali je na pozornici naporno i dosadno. Tim više što su žene oboružane čelnim svjetiljkama čije zrake više ometaju publiku negoli obasjavaju Bibliju (dizajner svjetla Antun Modrušan). Stalna vrtnja bine, podij nejasne namjene i kutija za izolaciju čine scenografiju (Liberta Mišan) za dramu koja me se, zbog deklamatorskog pristupa, manjka istinskih odnosa i sporog tempa sve manje tiče (jesam li bešćutna?!). Ne pomažu tu ni dopadljivi kostimi (Zdravka Ivandija Kirigin), ni glazba (Ivan Josip Skender), ni video snimka porote (glumci HNK) ili zametka (video Sara Salamon).
U ovakvoj koncepciji glumice teško mogu likovima udahnuti život i učiniti ih punokrvnim pa bi bilo nepravedno kriviti ih za pokazano. Jadranka Đokić (Eliazbeth) je svojom glumačkim nervom i energijom nastojala povezati svoje „supatnice“, ali je to bivalo sporadično (Alma Prica, Olga Pakalović, Iva Mihalić) dok je ostalima sudioništvo nerijetko izmicalo (Mirta Zečević, Iva Jerković Oreški, Dora Lipovčan, Ana Begić Tahiri, Ksenija Marinković, Lana Barić, Jelena Otašević Babić, Ivana Boban, Barbara Vicković). Neobično je da ni darovita Lana Meniga nije uspjela izazvati (kod mene) sućut za mladu, zaljubljenu i neiskusnu Sally, ali je znakovito da prikazom muških sudionika Marin Klišmanić uspješno izaziva antipatiju.
Možda će predstava biti bolja kada se godine 2061. ponovo pojavi komet. Strpljen – spašen.