Dvije dinamične plesne predstave iz programa 25. Festivala plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat (19.- 21.7.2024.) prvog su i zadnjeg festivalskog dana, na trenutak, romantični prostor gradske lože u središtu gradića pretvorile u ring jer su se u predstavama Toujours de 3/4 face koju je izvela belgijska koreografkinja i plesačica Loraine Dambermont i Wuthering Days, koju je za portugalsku Companhia de Danca de Almada koreografirao talijanski koreograf Brian Scalini, zbližili plesni i borilački pokreti i teško je bilo odlučiti koji dominira.
Tragom iskustva belgijskog karatiste Johnnyja Cadillaca, stav 3/4 lica pripada najboljim obrambenim pozicijama o čemu nam kazuje njegov glas i prateći napisi, dok Dambermont odjevena u sportsku odjeću, istovremeno pokretima ilustrira njegove riječi ili s njim „polemizira“. Odjednom njezini žustri, precizni, energični pokreti, koji djeluju kao da su na rubu bola i izdržljivosti, postupno gube obrambenu funkciju i okreću se skladnom plesnom ozračju uz zanimljivu glazbu (Victor Petit) i odgovarajuće svjetlo (Remy Urbain). Krhka i neobično žilava plesačica u dvadeset minuta izvedbe zastrašujućom silinom pokazuje raznolika lica tako da je jedva pratimo: tek što smo uočili ironiju, ona već ukazuje na opasnost da bi joj se brzo i efikasno uklonila (sada znam što je „uraken“). Nakon predstave Stalno 3/4 lica potražila sam snimke drugih predstava i otkrila sam da je Dambermont (1988.) uvijek vrlo energična, izdržljiva i beskrajno kreativna.
Troje izvođača (Bruno Duarte, Mariana Romao, Vitor Afonso) odjeveni u plavu plastičnu odjeću (Martina Drieschner, Brian Scalini) uz zanimljivu elektroničku glazbu (Roly Porter, Mass i Blind Blackening) u petnaest minuta kroz oštre, agresivne pokrete prenose jedno drugome snažne emocije i neuništivu energiju što potvrđuju i koreograf: „Transferi emocionalnih stanja mogli bi biti dio naše svakodnevnice, a da ih većinu vremena vjerojatno niti ne shvaćamo. Uobičajeno je da ljudi koji doživljavaju ljutnju, to emocionalno stanje prenesu na one koji su im bliži, pokrećući lanac bijesa koji je teško zaustaviti.“
Solistički nastup Loraine Dambermont i portugalski trio pod paskom Briana Scalinija pokazali su kako promišljeni spoj naoko suprotnih izvora, borbe i plesa, može iznjedriti itekako uzbudljive predstave u čijim rezultatima nema ničeg spornog usprkos upitnih premisa.