Bila je gadna večer – tmurna, kišna i ljigava, taman za ostati doma. Ali ne, ja sam kročila pločnikom na kojem su vrebale lokve i zbog kojih je razmak od tramvajske stanice do KNAP-a (Kulturni centar na Peščenici) izgledao neizmjerno dugačak. A uputila sam se u KNAP samo zato jer me Bruno Kontrec (intervju uoči izvedbe pročitajte ovdje) pozvao na predstavu Kome zvono zvoni improvizacijske grupe Improvgrupa.002 (13.12.2023.). Još kada sam vidjela da su uz Kontreca najavljeni Dean Krivačić, Sven Jakir, Mario Jakšić, Igor Baksa, Goran Vučko, Dunja Fajdić i Zdenka Šustić (sve ih znam po uspjelim ulogama) te Aleksandar Filo i Lovre Kondža koji valjda ne bi bili dio ekipe da su loši, odlučila sam se na „dugo putovanje u noć“.
Pretpostavljajući da su pred njim gledatelji s različitim iskustvima, Kontrec je vrlo pomno objasnio principe shawa: sastoji se od dva bloka od po šest skečeva i stankom u kojoj svaki gledatelj treba na uručenim papirićima napisati jednu rečenicu, odnosno ime neke osobe ili izmišljenog lika. Svaki od skečeva / priča / situacija imao je okvirni naslov i glumce, a publika je sugerirala ambijent ili atmosferu zbivanja. Naravno da glumci nisu mogli niti pretpostaviti što će publici pasti na pamet (predstava o kojoj pišem bila je „zasipana“ nevjerojatnim prijedlozima) pa su nuđene aktualne situacije (kirurg je pogriješio pri operaciji, ministar je pokrao državu), posve šašave (popravak svemirskog broda) ili bizarne ideje (Rubikova kocka u pogrebnom poduzeću, muškarac istovremeno slavi svoj odlazak u penziju i punoljetnost svoje djevojke). Naravno da su se glumci na svojim probama pripremali za razne mogućnosti, no bilo je jasno da su i njih zaskočili neki prijedlozi i rečenice koje su morali uklopiti u pojedinu situaciju.
Osim uoči svakog skeča (Kontrec je birao ponude i zvoncem određivao duljinu), publika je sudjelovala u još nekoliko primjera: u skeču Sapunica Jakšić i Filo čitali su rečenice koje je publika zapisala na (prije spomenute) papiriće, pri čemu su te „zbrda-zdola“ tekstove morali složiti u „normalnu“ cjelinu; kada su na domaćinovu (Vučko) proslavu došla četiri gosta (glumci izvlače papiriće na kojima piše lik koji će glumiti) i na temelju njihovih ponašanja (Krivačić, Jakir, Fajdić, Baksa) domaćin ih prepoznaje; kada gledatelji nabrajaju nepovezane riječi iz kojih se mora složiti pjesma ili rečenice („Moram kakati“) koje valja uklopiti u dijaloge.
Kako je odmicala izvedba, koju bih bez okolišanja nazvala predstavom jer je posjedovala sve odlike kazališnog čina (iznova ću citirati slovenske glumce Kaurina i Weisa: „Za predstavu trebaju priča, glumci i publika. I ništa više.“), rasla je bliskost između izvođača i publike jer su se svi (to je moj dojam) prepoznali kao karike u istom kazališnom lancu. U svojem sam opisu preskočila (ipak ih je bilo dvanaest) neke baš zabavne momente (Kontrecovi zvučni efekti ili dijalozi sastavljeni od upitnih rečenica), ali ono što sam ponijela kući (mada je na ulici i dalje bilo bljagavo) bio je radosni osjećaj zajedničkog stvaranja (i ja sam pisala rečenice, ali bez osjećaja prisile, što se često događa u „interaktivnim“ predstavama) zahvaljujući entuzijazmu koji je zračio s obje strane pozornice. I da, smijala sam se (mada to ne smatram imperativom) jer su sve te dosjetke bile smišljane „tu i sada“, isključivo kako bismo se svi dobro osjećali. U svojoj oazi. Barem jednom mjesečno u KNAP-u.