U zadnjih nam se nekoliko godina život nakrcao neželjenim događajima (zaraza, potres, poplava) pa smo se i sami počeli služiti pretjeranim izrazima poput dramatično, nepodnošljivo, jezivo i slično. Ono što je u svim zbivanjima istinski tegobno jest neodređena duljina trajanja, tako da se čovjek počinje osjećati pomalo obeshrabreno i onemoćalo, pa kada čuje lošu vijest, samo odmahne rukom. Jer, nesreće stižu u jatima pa nakon što se već neko vrijeme popravljao atrij kazališta u Frankopanskoj ulici, potres je dodao svoj obol, a poduzetnik je … (nadam se da će neki dramatičar napisati „krimić“ o tim zbivanjima; ništa ne mora izmišljati) i tako je Dramsko kazalište „Gavella“ ostalo godinama skriveno iza skela i zatvorenih vrata. No, jednog je dana promolilo svoju žutu glavu i na pročelju se pojavio natpis „Opet drama u Frankopanskoj“. Sigurna sam da je autor napisa s veseljem čekao komentare poput „Što je opet?“ i „Dokle više?“, ali ovaj puta je to bila dosjetka koja je povezivala minuli period gradnje i činjenicu da ćemo opet moći gledati dramske predstave, ne samo u poznatoj velikoj dvorani u prizemlju, nego i u novoj maloj na katu, nazvanoj „Mala Gavella“.
Upravo je u tom komornom prostoru izvedena prva premijera nakon otvorenja zgrade (tri premijerne izvedbe), predstava Kozmički žongleri“ Kalmana Mesarića u adaptaciji i režiji Ivana Penovića (30.10.2023.). Tri svoje rane jednočinke, Desperateri, Clown i Pobuna Atlasa Mesarić je tiskao u knjizi Kozmički žongleri (Nakladni zavod „Neva“, Zagreb, 1925./26.) s naznakom „Burleskni teatar u 3 aktovke“, a Penović je za izvedbu odabrao Pobunu Atlasa („u slobodnoj adaptaciji“) i Desperatere („onako kako ih je Mesarić zapisao“). Na početku djelovanja, Mesarić (1900.-1983.) je bio predstavnik avangarde pa je i kao pisac i kao redatelj težio svemu „novom“: „novi režiser mora da ima i novi tekst“, „režiser kao os svega događanja na sceni može da realizuje svoje scenske ideje samo pomoću teksta, koji odgovara njegovim idejama“, odnosno „dramatičar (redatelj) ima sam sebi kreirati materijal za svoju realizaciju“, što meni zvuči kao Penovićev „kazališni credo“.
Scenografija (Filip Triplat) složena je od jarko obojanih geometrijskih tijela iznad kojih se nalazi (u plavim visinama) Atlas (Filip Križan), nakrivljen zbog težine nebeskog svoda kojeg stalno mora držati. Mesarić „u naše dane“ dovodi braću Titane, Menoeteja (Enes Vejzović), Prometeja (Domagoj Janković), Epimeteja (Marko Petrić) i spomenutog Atlasa , sinove Japeta (Janko Rakoš) i Klimene (Barbara Nola), koji svi zajedno vode poduzeće za trgovanje truplima čije duše trebaju bogovima za predstave. Budući da je manjak duša, braća nagovaraju Atlasa da izazove potres (što je baš zgodno dok sjedimo u Maloj Gavelli) ali on odbija…
Uglavnom, Penović je prilično „rastresao“ originalni tekst pa se uglavnom zabavljamo opaskama na račun profita , žensko-muških odnosa (Europu igra Natalija Đorđević), novinarstva (Zeus se predstavlja kao novinar – Đorđe Kukuljica) i još koječega pa tako nemamo ni Mesarića, ni Penovića, ni začetke avangarde, ni „otkačenog“ suvremenika . Scena je dopadljiva zahvaljujući video radovima Ivana Lušičića Liika i kostimima Marite Ćopo i moram reći da su mi neke dosjetke bile duhovite („Bolje poligamija nego prevara“) ali zapravo se pitam što sam to gledala?!
Nakon što smo se osvjedočili u Atlasovu nemoć da se odupre zahtjevima obiteljskog biznisa (ovo mu je bila druga neuspjela pobuna), svi sudionici odlaze, ali se (bez objašnjenja ili upozorenja) ubrzo vraćaju trojica „desperatera“ ( Vejzović, Janković, Križan) preodjeveni u bijele plašteve i razbarušena „napast-ženka“ (Đorđević) pa se zatječemo „u mozgu Ženomrsca Glavnog“, kratkoj i napornoj, ali (valjda) autentičnoj verziji.
Voljela bih da uz izvedbu Penovićevih Kozmičkih žonglera mogu ponoviti Mesarićeve riječi vezane uz davnu praizvedbu (Kazalište na Tuškancu, 1926.) u režiji Tita Strozzija: „Ovaj pokušaj nema drugog značenja, od traženja Novih smjernica u scenskom izražavanju.“ Ali ne mogu. Možda drugom zgodom.