Kazališna izvedba pojedinca na pozornici opisuje se kao monodrama, iako je posve jasno da su prisutni i drugi sudionici (čak i kada je izvođač ujedno autor i redatelj) jer se priča, što autor niti ne taji, „oslanja“ na životna ili književna iskustva. Takav „pošteni“ autor je Dražen Šivak u predstavi Maske (Teatar Exit, 29.10.2023.) nastaloj u koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara i UO „Grupa“, koji ne samo da se „hvali“ svojim dramaturzima (Patrik Gregurec, Karla Leko), već ističe kipara/scenografa Miljenka Sekulića-Sarmu kao jedinog koji zna napraviti kvalitetne maske bez kojih njegova predstava ne bi funkcionirala.

„Predstava Maske u izvedbenoj formi 'lecture performancea' vodi kroz simboliku, povijest i vještine koje su usko vezane uz masku kao izvedbeni element“ (Gregurec). Odjeven u crni komplet (Petra Pavičić) i osvijetljen (Bartul Pejković) tako da se iz gledališta jasno vidi svaki pokret i grimasa, Šivak publici priča o uporabi maske od špiljskog crteža „vrača koji pleše“ preko antičke Grčke i doba utjecaja talijanske komedije dell'arte do huncuta Petrice Kerempuha…

„Tijelo govori više od riječi“, kazuje „predavač“ Šivak i kako bi uspio „biti netko drugi“ traga za odgovarajućim pokretima i položajem tijela jer je svjestan da samo pogođena karakteristika identificira odabrani lik, budući da „biti uvjerljiv zahtjeva vještinu“ (autentični navodi). I doista, iako gledam njegovo lice, vidim razne životinje i iznova se sjetim mudre rečenice slovenskih glumaca Uroša Kaurina i Vite Weissa: „Za kazalište su potrebni glumac, priča i publika. I ništa više.“  Šivak počinje svoju priču o maskama posegnuvši u „umjetničku komediju“ (u „zlatno doba“ glumca kada je nastupao bez režisera i dramaturga, ha ha) i to slugom posuđenim iz komedije dell'arte i nazvanim Zanni – vazda gladnim seljakom koji u Veneciji radi najteže i najprostije poslove. Budući da mu ne vidimo lice, želudac postaje njegov jedini atribut, a pomamna potraga za hranom opsesija, gotovo do gubitka ljudskosti. Njegova varijacija je Arlecchino, karakterno složeniji sluga kojeg odlikuju nemoral i  lakrdijanje. Interpretacijom Arlecchina  glumac Tristano Martinelli (1556.-1630.) je postao toliko slavan da se prozvao Dominus arlecchinorum, njegov obožavatelj (i sponzor) bio je  Ferdinand I. Gonzaga, vojvoda od Mantove, a bio je također miljenik francuskog dvora (sve to znaju dramaturzi), što mu je donijelo iskrenu i neopozivu mržnju svih kolega.

Šivak priču nastavlja okrećući se Držićevoj komediji Dundo Maroje u kojoj je najzabavniji i najživotniji lik Pomet Trpeza, sluga Uga Tudeška: nakon što nam je otkrio da se u Dubrovniku „slabo jelo“, s puno šarma izgovara Pometov monolog o hrani „(…) i u tjezijeh delicijah stojeći u kontemplacijoni, bijeh otišao in estasis“, u kojem se prepoznaje da Pomet nije više primitivni gladuš, nego vrhunski lukavac. Njemačka inačica Arlecchina zove se Till Euelenspiegel, šaljivdžija i prevarant, a na njega se izravno nastavlja Petrica Kerempuh (prezime znači crijevo, trbuh), veseljak i prepredenjak koji u Krležinoj zbirci Balade Petrice Kerempuha dobiva tragičnu notu. Naravno da se Šivak ogledao u govorenju balada (blisku nam Lamentaciju o štibri ili besmrtnu Khevenhiller), ali kao pravi histrion (u pozitivnoj varijanti te riječi) Šivak iz turobnog raspoloženja prelazi na anegdotu o dvorskoj ludi Tribouletu (pravim imenom Nicolas Ferrial) koji je svoju drskost prema kralju zamalo platio glavom (priča je doista bizarna). Konačno smo u kratkoj povijesti o „maski kao izvedbenom elementu“ došli do najjednostavnije maske: crvenog nosa. Mada je najmanja, ona je najizazovnija jer traži „naivnost i nevinost“, jedina koja dozvoljava licu da i ono sudjeluje u gradnji lika i jedina koja mu istinski mijenja karakter (klaun si može dozvoliti bilo što).

U svojoj povijesnoj glumačkoj šetnji Dražen Šivak me podučio i očarao, natjerao u smijeh, ali na kraju ostavio rastuženu. Nema te maske koja može sakriti ljudsku nevolju.