Performerica Vlasta Delimar (1956.) i glumica Vesna Stilinović (1945.) izvele su na Festivalu „Perforacije“ 2022. performans/ predstavu Prema dostojanstvu (starenja) u produkciji Udruge Domino, a nakon toga su nastupile u završnici programa Crta za beskraj – večeri izvedbenih i vizualnih događanja Centra kulture na Peščenici – KNAP (8.-10.5.2023., autorice programa Morana Foretić, Ivana Meštrov).
Josipa Bubaš zapisala je u izvedbenoj knjižici: „Vlasta i Vesna ulaze na scenu i zaposjedaju svaka svoj prostor, afirmirajući vlastite narative koji funkcioniraj kao zanimljiv susret dva umjetnička izričaja. Vesna Stilinović provela je radni vijek u HNK Varaždin kao glumica, interpretirajući, proživljavajući brojne uloge, tekstove, utjelovljujući i prisvajajući tuđe rečenice i emocije, dok je Vlasta Delimar performerica čiji rad karakterizira autoreferencijalnost i direktno prenošenje poruke, često zasnovane na detektiranju društvenih tabua i stranputica na vlastitom iskustvu. Vesna je strukturirana, iako fragmentirana, poetična, nadrealna, puna citata i referenci kroz koje stvara svijet koji samo ona vidi i koji je inspirira i odr(a)žava. Vlasta je beskompromisna, čvrsta, direktna, čvrsto utemeljena u sebi samoj; obje su mudre i snažne i obje svjesno grade i inzistiraju na vlastitoj perspektivi.“
Razlog za ovako dugačak citat nije samo precizna detekcija pojedinačnih pristupa, nego i jasna razlika između glume i performansa: dok se glumom interpretiraju tuđi osjećaji i nazori, performans je subjektivan, nerijetko autobiografski. Vlasta Delimar je kamen temeljac domaće performativne umjetnosti (iako u svijetu slabije znana od deset godina starije Marine Abramović, Vlasta je ostvarila itekako zanimljive projekte kroz koje je samostalno ili u suradnji s istomišljenicima poput Jermana, Marteka, Božića i Gotovca propitivala žensku/svoju osobnost i muško-ženske odnose), a vlastito golo tijelo bilo je njezin nezaobilazni „umjetnički rekvizit“. U ovom performansu Vlasta se bavi ženskom erotikom u starijoj životnoj dobi i protivno općem pristupu kako je seksualni život „rezerviran“ za mlade ljude, ona izravno teži dobrom spolnom životu (umjetni penis), izjavljujući: „Doba starenja ovisi o meni“, čime „preuzima“ odgovornost za vlastitu starost. Naravno, sve se ovo oslanja na prošla djelovanja, pa nam putem projekcija pokazuje svoja prijašnja ostvarenja (svi koji su ikada pohodili performanse na njezinom obiteljskom imanju u Štaglincu zauvijek će pamtiti tamošnje ozračje). Prihvaćajući „tijelo kao umjetničko djelo koje doživljava transformacije“, Vlasta i dalje barata svojom golotinjom, a njezina pojava s pelenom za odrasle prihvaćanje je neumitnog. Smjelo brodeći protiv predrasuda, Vlasta ne prihvaća da je seksualnost nebitna (ili čak sramotna) nakon reproduktivne životne dobi i smjelo iskazuje svoje želje („Pripremam se da budem sretna i zadovoljna starica“).
Vesna Stilinović „kazališno pristupa“ oblikovanju svoje priče i dok gledamo fotografije iz njezine svakodnevice, u govoru, koji čini mješavinu praktičnih informacija i umjetničkih citat, prepoznajemo „scensku“ notu (jasni izgovor, pravilni naglasci): iako su zbivanja vjerodostojna (nezgode starije osobe slabog vida), sve je „obilježeno“ nekom „umjetnom“ atmosferom („Sreća je trenutak bez bola“). Suradnici na projektu bili su fotografkinja Klara Stilinović, autor videa Denis Golenja i skladatelj Lucijan Hraščanec.
Složimo li se, barem okvirno, da je kazalište posredni prikaz svijeta i života, onda performans/predstava Vlaste i Vesne svojim osebujnim, inteligentnim i potresnim načinom pledira da se nikada, baš nikada ne smijemo predati očaju ili pokleknuti pod lavinom tuđih mišljenja. Zaslužujemo bolje!